Složila je tu malu, savršenu priču u svojoj glavi jedne od onih noći koje su je ispunjavale nedorečenim nemirima i nisu joj davale da zaspi. Bila je zadovoljna svakom rečju, svakim zarezom, svakom tačkom u njoj, što joj se inače gotovo nikada nije dešavalo. Prosto joj je zastajao dah od toga kako je, onako tanana, zaokružena, potpuna, ispunjavala svoj okvir određen naslovom koji je bio upravo onaj pravi i jedini i najbolji moguć.
Stoga je slavodobitno dopustila da se divi samoj sebi i svojoj veštini nekoliko neprocenjivih trenutaka.
Onda je napravila dve greške.
Prvo, nije ni pokušala da ustane i zapiše je. Potpuno iracionalno i neosnovano verovala je da će moći da je prizove i kada se probudi. Na kraju krajeva, ako ćemo pošteno, obično je i slagala svoje priče noću, u tami i tišini, pre nego što bi ih nekog od sledećih dana zapisala ( kada bi našla vremena, kada je ne bi mrzelo, kada bi rešila da je, i pored određenih manjkavosti, ipak vredna zapisivanja, kada je u međuvremenu ne bi smetnula s uma, kada ne bi imala pametnija posla... ), i bilo je sasvim u redu da pomisli da će tako biti i ovoga puta.
Naravno, sasvim je previdela da to može da funkcioniše kod onih običnih priča koje se talože u njoj danima i tako lagano dobijaju svoj konačni oblik tek nakon bezbrojnih pretumbavanja i premišljanja, dodavanja i oduzimanja.
Ovo je, ipak, bila drugačija situacija i logično bi bilo posumnjati da za nju mogu da važe uobičajena pravila.
Jer, priča se uobličila niotkuda, iz jedne jedine reči slučajno uhvaćene u prolazu i oko nje se uplela poput najfinje čipke gotovo u hipu. Nije je tražila, nije joj se nadala, nije je očekivala - jednostavno joj se dogodila i sasvim je moguće da je baš zbog toga imala sve odlike savršenosti.
Druga greška joj se potkrala gotovo namerno.
Budući prezadovoljna iznenadnim i tako potpuno uspešnim naletom inspiracije, skrenula je misli na drugu stranu, kako će se naknadno ispostaviti, skroz pogrešnu.
Naime, zamislila je sebe kako sedi na nekakvoj šljunkovitoj plaži u neko blago predvečerje ( Vodu nije zamišljala, jer voda nije imala šta da traži u toj slici koju je upravo stvarala, pošto ju je poenta čekala na drugoj strani. ) i pažljivo premeće oblutke po dlanovima. Nekako, bilo joj je naročito bitno da im odredi boju, a boji nijansu, a nijansi prozračnost i smisao i to ju je u potpunosti zaokupilo. Sve to skupa imalo je jedan jedini cilj: odrediti šta je pisac jedne, uzgred, po njenom mišljenju sasvim prosečne knjige, hteo da kaže kada je napisao da je glavna junakinja obukla haljinu boje oblutka.
- Mislim, koja je to boja? - pitala se.
I da nije možda omaška u prevodu? Jer, ako je u izvornom tekstu pisalo belutak, stvari se u mnogome pojednostavljuju: belo je belo u svim svojim nijansama i sasvim je lako zamisliti prljavo belu, blještavo belu, magličasto belu, žućkasto belu, sivkasto belu, plavičasto belu, ali svakako belu haljinu.
Međutim, oblutak? Hmmm...
Tu negde je utonula u san.
Ujutro se dogodilo nekoliko stvari.
Kao prvo, probudila se sa pesmom-proganjalicom u glavi. Dok je, još sva bunovna i nedospavana, bauljala uz stepenice u najboljoj nameri da se umije i tako barem malo razbudi, pokvarena ploča iskopana negde iz njene podsvesti je uporno vrtela u krug ,,Dečko mi je školarac, pa mu šaljem džeparac...''
Mo-lim???!!!
Malo je falilo da se, od silnog zaprepašćenja što joj se to događa ( I odakle sad baš taj refren, koji nije čula godinama? Mislim, čime je zaslužila takvo buđenje? Što se baš njoj zalome tako bezvezne ponavljajuće melodije kod toliko pesama koje voli? ) preturi i strmekne niza stranu.
Uložila je krajnji napor da se sabere i posveti jutarnjim ritualima, ali, i dok je srkutala kafu i dok je uspostavljala prvu ( sa njene strane prilično nevoljnu i šturu ) komunikaciju sa ukućanima, rimovani progonitelj je nije napuštao. Činilo joj se čak na momente da postaje još uporniji.
Na posletku, požalila se glasno na svoj problem i na činjenicu da nikako nije u stanju da mu iznađe uzrok.
I onda...
Ispostavilo se da je prethodne večeri, u trenucima nekog opšteg porodičnog zevzečenja, njen dragi supružnik, inspirisan nečijom opaskom, otpevao upravo tih par lakih nota. Ona se, naravno, toga nije mogla setiti ni u ludilu. Ama, taj trenutak joj je bio potpuno i neopozivo izbrisan iz sećanja, ali, zato je podsvest maestralno odradila svoj posao. ( Tu negde bi u priču mogao da se uvede i jedan kiseli osmeh. )
Zatim je rešila da savije prvu bundevaru u sezoni. I tu se zamajala, što sa cimetom, što sa šećerom, što sa finim, pod konac urolanim rudama...
Pa je onda uradila još ovo i još ono, pa je malo slušala ovoga i onoga, malo i sama pričala, malo prašila gotovu pitu prah-šećerom propuštenim kroz finu cediljku i slagala je na od srca poklonjenu okruglu staklenu tacnu sa reljefnim listićima, malo tamovamosala ...
Tek predveče je uspela da ustanovi da je svoju savršenu priču sasvim izgubila. Sve, do poslednjeg slovca. Čak ni naslova više nije mogla da se seti.