Na jučerašnje demonstrancije u Mariboru neki su došli u pet popodne, a otišli u šest jer su imali zakazano kod manikira, a neki su ostali do devet i bacali kocke od kaldrme na policiju. I jedni i drugi su važni u ovom protestu. Prvi možda još važniji. Jer, ukoliko već vidite da vam životni standard na koji su vas navikli odlazi dođavola najbolje je sa pobunom početi što pre. Danas manjak novca u mesečnom proračunu za manikira, sutra za kupovinu obuće sa kojom ćete pregurati zimu suvih nogu, a prekosutra je već kasno, budite se u zemlji trećeg sveta. Krpite raspale auspuhe, lovite po samoposlugama piletinu koja smrdi na ribu, ali je na sniženju, pijete čaj od šipka da vas zagreje jer se štedi na grejanju moleći boga da se ne razbolite jer će trebati lekovi.
A kad prođete pored neke od preživelih manikirskih radnji, koje su se zaželele noktiju običnog sveta, možete samo da uhvatite odsjaj novog glosa na noktićima žene u crnim likra pantalonama, koja nestaje u audiju. Za koji prvi put pomislite da mora da košta najmanje kao vaša sedmogodišnja plata. Ako ste srećni da je još imate. Taj trenutak biće trenutak u kome je kasno.
Slovenci su blagovremeno - ili možda ipak prekasno, ali u svakom slučaju dok još imaju mnogo toga da izgube - postali svesni ovoga. I odlučili da crtu postave tu negde oko džeparca za manikira. Para za nove patike. Izdataka za izlet u prirodu za vikend. Takve su stvari slovencima važne, i treba ih poštovati zbog toga. Ovoj armiji koja pokušava da odbrani Mažino liniju postavljenu na pomenutim kotama, pridružila se ona koja je već unutar pakla neprijateljske teritorije. Nezaposleni. Prevareni za pare. Oni koji rade za privatnike po dvanaest sati dnevno na crno.
Naravno, i navijači, ovakve stvari ne prolaze bez njih. Tako da ih je bilo poprilično koji su sinoć ostali i posle pola osam uveče. Neki od njih su se bacali kamenicama na policiju, inače oprememljenu po najvišim srpskim standardima kad je reč o materijalno tehničkim sredstvima i životinjskim resursima. Tako se na ulicama Maribora i Ljubljane mogao po prvi put videti vodeni top u upotrebi, ili kas konjice u jurišu. U to vreme sam, otišavši sa Trga Svobode oko sedam da bih na vreme stigao na termin za košarku, već bio ispred televizora posmatrajući poput većine svojih sugrađana čitav taj cirkus na širokom LCD ekranu. Nepotreban cirkus? Veoma potreban cirkus.
Naravno, većina „kapucinera", kako ovde zovu one sa kapucama, tj kapuljačama na glavama, tim zaštitnim znakom geta, je na fasade upravnih zgrada (a kasnije i na nebranjene panele autobuskih stanica) nasrnula instruirana odozgo, pri čemu ne mislim bukvalno na helikopter koji su pokušali da obore raketnim pištoljima. Kao i uvek u sličnim situacijama, postoji logično objašnjenje za pojavu razbijačih strasti: nemajući drugi način da se izbori sa buntom, država se brani policijom (koju treba motivisati za rad), i pokušajima da javno menjenje okrene protiv demonstranata, kao i da skrene fokus sa problema zbog kojih su demonstracije izbile na problem huliganstva koje ih prati.No to je mač sa dve oštrice.
Huliganima koji su dobili zeleno svetlo se priključuju huligani za koje nikada pre niko nije ni pomišljao da bi mogli biti huligani. Gnevni mladi ljudi. Ljudi koji kažu da bez napada na simbole korumpirane vlasti - u ovom slučaju zgradu opštine - ceo protest ne bi bio ozbiljno shvaćen. Da se mora videti da je bes veliki. Da bes jeste veliki. Koliko i prezir, zamalo da dodam svojim sagovornicima. Oni su pravo sa demonstracija došli da odigraju partiju košarke, plate termin, pa da se vrate na ulicu. Šta će biti posle, niko ne zna, a sve što bi im jedan veteran „protesnih okupljanja" mogao reći bi ih samo demoralisalo. Ipak, pogrešno je porediti ove slovenačke demonstracije sa bilo kojim srpskim. Mada je scenografija slična, pa je čak i slogan („Gotof je") prepisan, mi ovakve još nismo imali. Jer bi im daleko više odgovaralo jedno jednostavno: dole lopovi.
Maribor, 4. decembar 2012.