Skadarska ulica je u Beogradu, zovu je i boemska četvrt (sic!) mada to nije sasvim tačno jer su se ljudi sa izvornim kodom boema odavno povukli na druge za njih održive lokacije, zamenili su ih ovde u Skadarskoj neki tipovi (ovo „tipovi“ nije pežorativno, upotrebljeno je da se obeleži vrsta – tip jedinke koja pripada nekoj grupi) a koji pretežno piju i jedu tradicionalno pripremljena jela, žele da budu tu viđeni, da im se doda i prikači epitet boema jer im je rečeno da to podiže rejting i za razliku od onih prvih bave se nekim probitačnijim zanimanjima koja im omogućavaju da u Skadarlijskim kafanama mogu platiti račune. Ima i dosta stranaca koje su navukli, kao i većinu turista, pasusima i fotkama iz bedekera, da će tu doživeti autentičnu etno ili starobeogradsku atmosferu sa boemskim aditivom.
Već neko vreme, možda dve tri godine, se priča po gradu a pisalo je i u štampi da će Skadarliju rekonstrukcijom arhitekture i vraćanjem iščilelih sadržaja vratiti u devetnaesti ili početak dvadesetog veka, revitalizovaće je i sve udesiti da bude kao onda što je bilo.
Šta na to kažu Đura Jakšić, Dbrica Milutinović i njihovi pajtosi iz ondašnje savremenosti to se ne zna jer i pored svih nagovaranja i molbi neće da govore, verovatno su uvređeni posle svega što je njihovoj ulici urađeno za proteklih nekoliko desetina godina. Eto kakvi su ti boemi, nudiš im vraćanje u njihovo vreme a oni se uskopistili i nadrndano okreću glavu.
Ustvari, uopšte nije loša ideja da se u Beogradu zabeleži jedna gradska scena iz davnina i podseti građane na prošlost grada u kome žive ali i da gostima pristiglim u Beograd prikaže ambijent od nekada u kome se piće točilo i stihovi pisali, pesme recitovale i spletke ispredale a posle nekoliko čašica i politika se tu vodila a i stanovalo se tu iza ćoška ili u samoj Skadarskoj. Namera je da se sve u ulici rekonstruiše i prikaže arhitektura, kaldrma, kažu vratiće stare zanate mada ti zanati više ne postoje, pa će verovatno zanatilije biti zaposlene kao gradski službenici sa titulom kustosa, koji će simulirati proizvodnju od nekada, iz devetnaestog veka ne bi li se nekdanji ambinjent i ugođaj nekako upotpunio. Ipak, treba voditi računa i o tome da je savremena Skadarlija postala jedna velika kafana gde je ugostiteljska delatnost prevladala i to sada zovu boemijom što asolutno ne odgovara onome što beše boemska priča iz devetnaestog ili prvih decenija dvadesetoh veka.
Autentična arhitektura je po negde u ulici Skadarskoj preživela, ali od devetnaestog veka je ostalo samo dva ili tri ili četiri objekta gde su kafane. Izgledaju na prvi pogled skoro kao onda, na stari način, mada su kuhinje opremljene sve nekim savremenim kuhalima što može izazvati određenu sumnju u izvorni ukus posluženja. Pored toga, te stare zgrade se ne vide baš u izvornoj formi jer su zakonjene terasama, tendama i cvetnim aranžmanima i sve to veoma lepo i ljupko izgleda ali sa istorijom i autentičnim likom ulice nema neke veze. U kafanama se suži, pored klasike od ćevapa i drugih đakonija sa roštilja i Karađorđeva šnicla koja svaklako u dobu druge polovine devetnaestog veka ne bi bila dobro viđena zbog mogućih dinastičkih nesporazuma pa se time neke istoriske činjenice i događaji mogu zamagliti. Pored toga, u te kafane povremeno ulaze i dame maskirane u vračare pa čitaju gostima, hteli ili ne, sudbinu ljudsku sa dlana, ili upadaju usred večere neki čudni ljudi sa cilindrima koji ometaju goste pričama o starom Beogradu i o tome ko je i šta tu radio. Jednom rečiju, loše pozorište u nedorečenoj scenografiji i sve se događa u sasvim devastiranom ambijentru nekada obične beogradske ulice u maniru zaostale i preostale turske matrice.
U vremenu koje je proteklo urbana matrica devetnaestog veka je sledeći gradski život, dopunjavana neki put sasvim nedolično, naročito u proteklih dvadesetak godina. Ima, na primer, jedna agresivna crvena arhitektonska (gruba) greška izgrađena preko puta „Dva jelena“ u skoro prošlo vreme uprkos zaštiti i u inat zaštitarskoj paski i patnji. Pa onda terasa od okrečenog u belo natur betona izbačena na pola ulice opet deo „Dva jelena“, pa neke visoke građanske zgrade građene između dva svetska rata zašta ovi ratovi nisu uopšte krivi, jer je tada započela izgradnja ove ulice gde je bilo logično da se stare male kuće zamenjuju većim zdanjima kao po celom Beogradu. Rat je sprečio nastavak ove prirodne akcije i ostalo je nešto od autentične, stare, predratne arhitekture a posle rata se, iznenada, došlo do zaključka da Skadaliju treba štititi i zaštićeno je onako kako je zatečeno a to je veoma raznoliko urbano tkivo. Ipak ta zaštita je i pored želje da se prošlost štiti kao dokazni materijal je relativizovana i urbana matrica je bitno promenjena u odnosu na urbanu sliku koju zaštitari misle da treba štititi a najzanimljivija je zgrada uz „Tri šešira“, socrealistički nacrtana, nemaštovita zgrada osnovne škole koja zauzima značajan deo ulične fasade. Preko puta nje je stara Bajloni pivara koja donekle spasava stvar i održava i taj deo ulice Skadarske u fokusu a donekle i u ambijentu nekdanjeg Beograda.
Tako je protokom vremena identitet Skadarske ulice promenjen u odnosu na željeni izgled devetnaestog veka i to jeste normalno, ne radi se ipak o rimskim termama već o jednoj gradskoj ulici o kojoj se u proteklim decenijama nije dovoljno brinulo. Ako se već htelo da se ova enklava kao svedočanstrvo o istoriji Beograda sačuva, to je bila ideja koliko se zna od pre pedeset godina, ispala je neuspela realizacija jer se sve desilo slučajno i izmaknuto kontroli onih koji su ideju zaštite promovisali. Dozvolili su akcije korisnika kafana da vršljaju i svoj prostački mentalitet i agresiju prospu okolo po navodno zaštićenoj arhitekturi i ambijentu. Tome su pridoneli i arhitekti, ima ih i vrlo značajnih i poznatih imena koji se zabeležiše svojim delom ovde, na primer onaj nesklad sa i oko „Dva jelena“ tako da se ne može bacati drvlje i kamenje samo na kafedžije i zaštitare.
Dakle, ideja o povratku u prošlost i nekdanju boemiju nema potvrde u sadašnjem stanju Skadarske ulice, zamišljena je akcija, kao i obično sa dobrim namerama ali oni što nameriše to da čine kao da nisu skoro prošetali ulicom gde bi mogli da ugledaju stvarno stanje i tome primere ideju. Devetnaesti vek je prohujao u nepovrat a sa njim i arhitektura koja ga je reprezentovala i način života i običaji, naslednici nisu bili dovoljno pažljivi pa bi možda neki bliži datum imao više šanse da bude zaista zaštićen. A moglo bi se iskoristiti i za pokazivanje studentima iz celog sveta a i drugim radoznalcima kako se mešavinom raznih po vremenu nastalih kuća može efikasno i ljupko načiniti autentični arhitektonski haos nastao iz neusaglašenosti i sukoba raznih mišljenja a koja nisu imala vremena da se ustale i ostvare..
Naravno, revitalizacija onog što tamo ima je neophodna i popravka načinjenih grešaka, uklanjanje nedoličnih arhitektonskoh pokušaja, možda i nešto sa tim starim zanatima, sve što je na dohvat ruke da se to pozorište ako već treba ili mora da bude uredi i bude prihvatljivo nalik sa izvornim ambijentom i sadržajem za kojim revitalizatori žude. Kao i svako pozorište, pored teksta, režisera, glumaca, kostimografa, kafe kuvarice neophorna je i odgovarajuća scenografija. Ako toga nema onda je teško ansamblu da uradi predstavu posebno u slučaju Skadarlije gde se pojavljuje masa naturščika koji se svako veče menjaju pa ih je teško navežbati da urade svoj deo predstave, uostalom oni i ne znaju da su deo teatarskog pokušaja pa svako od njih tera svoju priču. I pored svega neophodno i možda najvažnije je pronalaženje i angažovanje preostalih boema, sakupiti ih kojekuda po gradu gde su se sklonili ne bi li poučili ove nove koji piju viski i slušaju novokomponovanu muziku. Možda bi taj napor i trošak pomogao da se Skadarliji vrate boje ali i neke navike i maniri iz vremena Dobrice Milutinovića i njegovih drugara. Sa tim bi se donekle prevazišao problem neogovarajuće scenografije. Tako bi i zaostali i preostali arhitektonski detalji iz prošlosti duž ulice dobili podršku i u spajanju starog i novog manira koliko je to moguće, našla bi se mera koja bi potrla, moguće je, postojeću neusaglašenost i haos koji je zavladao u toj urbanoj matrici.
Da, i zamena one kaldrme po kojoj se teško hoda, nekim prikladnijim gazištem ali sa predznakom devetnaestog veka svakako.
Ustvari, oni možda govore o ovome što je na staroj fotki a što bi da rekonstruišu i revitalizuju, bar da nam kažu ... ali izgleda da su zbunjeni ...