Pre neki dan, a u stvari ima i malo duze, dade nas akademski velikan, drug Matija, jedan poveci intervju srpskim medijima. Cini mi se da je sve originalno objavljeno u Politici, a mozda i nije, ali to je u celoj stvari najmanje vazno...
Elem, pitase Matiju cenjeno misljenje o mnogim stvarima, najcesce nacionalno-sudbinske prirode, a Matija nam revnosno odgovori, ne stedeci ni sebe ni nas, onako kako samo on ume: vrcavo, domisljato, seretski, cinicno, sa visine, iz daljine, iz dubina srzi kojima se mnogi (svi?) nikad nece ni pribliziti, a koje su, normalno, rezervisane samo za najvrlije ribice naseg genetskog bazencica...
Strucan je Matija i za tenis, i za Njegosa, i za Getea, i za Bitlse, i za Svetog Savu, i za rodoljublje, a bogami i za elektrotehniku. Da nije malog vremenskog paradoksa, pomislio bih da slusam coveka od koga su Tesla, Pupin i Milankovic naucili sve. Da nemam u dnevnoj sobi mali ekran svog televizora, pomislio bih da to Matija namiguje iz kraljevske loze Wimbledonskog centralnog terena, govoreci Novaku da drugi servis ipak slajsira na Federerov forhend. Da nisam onomad glasao na predsednickim izborima pomislio bih da je Matiji nedavno dodeljen cin marsala. Da nisam slucajno sreo princa Acu kada je onomad Elizabeta zenila unuka, pomislio bih da je ono kruna na Matijinoj glavi. Da nisam video u novinama sliku istetoviranog 'delije' Bogdanova u Djenovi, pomislio bih da Matija poziva na linc nasih reprezentativnih golmana. Da nisam (nicim izazvan) citao Matijinu "literaturu" i Matijine intervjue pomislio bih da ovaj covek ima nesto i da kaze...
Zna Matija sve o svemu, i sve o svakome. Ali s pravom ne zeli da kaze o bilo cemu bilo sta konkretno. Ako do sada nismo uspeli da shvatimo sta stvarno treba da znamo, nece Matija da se spusta na nizak nivo usiljenog prosvetiteljstva. Ispod casti, a i protiv razuma je...
Priuceni, polupismeni, nenacitani lezilebovici, koji nemaju jedan jedini sekund radnog staza, koji nista nisu uradili niti stvorili u svom zivotnom veku, kojima je pokoja zguzvana postelja (neki kazu) jedino stvarno penziono-validno potrazivanje, koji laju tek kada su karavani prosli, koji se javljaju da nesto kazu tek kad im tisina u sopstvenoj glavi postane previse bucna, koji ne poznaju ni jednog jedinog drugog coveka osim sopstvenih klonova, i koji smatraju da je autizam smer na filozofskom fakultetu nam kroje drzavno-drustvenu-psiholosko-socijalnu sudbinu, i prodaju nam veru za veceru...
Jedna jedina nit se provlaci kroz srpsku (post) modernu istorijsku povijest. A to je da nas nista nije toliko skupo kostalo, niti nam je bilo sta tako olako doslo glave kao lenjost da pogledamo u recnik sta znaci rec disident. Ili makar da pogledamo sta ta rec ne predstavlja. A ona ne predstavlja ljude koji primaju budzetske plate za nista, ne predstavlja ljude koji pljuju umesto da kritikuju, ne predstavlja ljude koji se kao bore protiv sistema cineci temelj sistema, ne predstavlja ljude koji nas uveravaju da reci sija umesto vrat znaci promenu, ne predstavlja ljude koji nikad nisu imali onu stvar da prihvate odgovornost ni za svoje izgovorene reci, a kamoli za svoja (ne)dela, ne predstavlja ljude koji vise vole tudju zemlju od svoje, ne predstavlja ljude koji su uvek na strani jaceg, ne predstavlja ljude koji su spremni da zrtvuju samo tudje a nikada nista licno svoje, ne predstavlja ljude cija se rec konstantno menja, a misao nikada...
I posle se cudimo sto nista u Srbiji ne funkcionise. Kako da funkcionise kad nam se lepo, jasno i glasno kaze da je sramota raditi, a posteno zaraditi jos veca. Kad vrhunski 'autoriteti' propovedaju prikriveni fatalizam za male pare, ali svoja sabrana dela ipak za malo vece. Kad je mrznja prema i sprdnja sa mladim generacijama sopstvenog naroda naucno priznata disciplina, Kad je interpretacija 'poturica' jedino i iskljucivo bukvalna, da se slucajno vlasi ne dosete...
Ali dobro, mozda ipak ne treba biti toliko prestrog. Svi smo mi neki ljudi na kraju krajeva. Da li bi neko drugi na Matijinom mestu uradio ista drugacije? On je samo sebi nasao lep kutak, lepu terasicu sebi sagradio. Skromnu, ali prijatnu. Ne treba njemu mnogo, ne trazi on puno. Ako ga se sete za Dan Bezbe..., pardon, za Dan Akademije, sete, a ako ne, nema veze. On je srecan sto se ipak upisao u istoriju svog naroda, cak i ako je morao taj narod i tu istoriju da aktivno i drasticno smanji da bi njegova uloga i njegovo nasledje mogli da izgledaju mnogo veci i beskonacno znacajniji nego sto zaista i jesu... Cijena? Prava sitnica...