Društvo| Kultura| Nostalgija| Umetnost

Teatrum diabolorum i zlatno doba

Ivan Blagojevic RSS / 21.12.2012. u 12:47

Otvaranje niškog Sajma knjiga nekako se poklopilo sa vešću o hapšenju Jožefa Kase. Sklon da imam naizgled nespojive asocijacije, kupio sam na štandu organizatora, NKC-a, prelepo izdanje knjige „Mare" - 12 godina zakasneli omaž jednoj od legendi gradske kulture, teatrologa i pozorišnom reditelju Marislavu Radisavljeviću, koji je (predstavom „Lizistrata") diplomirao kod dr Huga Klajna. Listajući bogato uređen koncept hronologa niške pozorišne scene Slobodana Krstića, našao sam nadahnuti prikaz Mareta Radisavljevića o prvom pozorišnom YU festu u Nišu 1992. godine koji je činio uvod mog izdanja „KPGT - Niš 1992 - 1996". Mare me je asocirao na Ljubišu Ristića, takođe Klajnovog studenta, Ljubiša na Jožefa Kasu, gradonačelnika Subotice u zlatnom pozorišnom dobu tog grada, a svi zajedno na davnašnju tezu da „država stanuje u pozorištu".
Dok su mediji nagađali da li Kasa deli ćeliju sa Miškovićem, ja sam se prisetio svog
Monografija
Monografija
pozorišnog sna.
Ne shvatajući ozbiljno tek uvedene sankcije ni to što „Saratoga" uplovljava u Jadran, ja sam u leto 1992. godine, opsednut idejom da Niš dobije avangardno pozorište, zaustavio svoj spoljnotrgovinski biznis i pozvao prvi put u Niš kompletnu produkciju subotičkog Narodnog pozorišta NEPSZINHAZ iliti KPGT-a. Niško pozorište je ubrzano odumiralo pa je tih 8 predstava bilo najveći pozorišni spektakl u istoriji Niša.
„Ričard Treći", „Boj na Kosovu", „Zločin i kazna", „Braća Karamazovi", „Kralj Ibi", (dva puta), „Portret umetnika u mladosti", „Monstrum je ovde", doveli su na hiljade pozorišnih zaljubljenika na otvorene prostore niške Tvrđave i Ciglane.
Ljubiša Ristić je tada bio daleko obožavaniji u intelektualnim krugovima nego u godinama njegovog političkog angažmana, a u Subotici je tinjao njegov sukob sa Jožefom Kasom, kako po pitanju zgrade Narodnog pozorišta (renovirane 1924. posle požara 1916.) tako i po konceptu, kako kulturne politike grada tako i svake druge. Kako se zahuktavala kriza , tako su i pozicije kulture a i Ljubiše - slabile, pa je političko delovanje Jožefa Kase i nacionalnih
Mare Radisavljević
Mare Radisavljević
manjina postalo važno Slobodanu Miloševiću. Kasa je imao jedan zahtev: Ukloniti Ljubišu Ristića iz Narodnog pozorišta i vrlo brzo svestan situacije Ljubiša je uveliko adaptirao bioskop „Jadran". Sukob je kulminirao kada je subotička policija upotrebila prekomernu silu na Ljubiši i glumcima prilikom pokušaja useljenja glumice Ane Kostovske u dodeljen joj stan gde se već uselila Kasina prijateljica.
Ja sam smatrao te okolnosti dosta pogodnim da Ljubišu i njegovu trupu prevedem u Niš, i posle sjajnog odjeka prvog pozorišnog YU festa , otpočeli smo sa adaptacijom sale „MIN instituta" - nekadašnjeg „Edvard Kardelj instituta". Sklopio sam ugovor o zakupu sale na tri godine, Ljubiša je poslao arhitektu, scenografa i slikara Ištvana Hupka, i mi smo, sklonivši bronzanog Edvarda Kardelja pretvorili amfiteatar sa 400 mesta u multifunkcionalnu salu kapaciteta 1.500 posetilaca, kako za pozorišne predstave, tako i za brojne rock koncerte . Nova scena je krenula sa stalnim repertoarom, od „Sumnjivog lica", „Čudotvorca", i „Osvrni se u gnevu", do „Antigone", „Šarla" i „Vojceka", ali je besomučna inflacija 1993. godine obesmislila njegovu ekonomsku stranu. Rock koncerti su bili žilaviji i sala je postala kultno mesto svih Nišlija koji su imali hrabrosti da po mraku pešače pored romskog naselja. i iste one Stare Ciglane gde je Aljoša Karamazov umalo stradao na prikolici sa trabantom, a krik publike Mare Radisavljević shvatio kao krik nade za pozorišnu umetnost.
Ljubiša u doba ZLATNOG DOBA
Ljubiša u doba ZLATNOG DOBA

Sledeće 1993. godine je divljala inflacija, a Miodragu Krivokapiću sam za ulogu Krležinog Kristifora Kolumba na Drugom YU festu isplatio dnevnice u vrednosti jedne nemačke marke . U obližnjem restoranu smo potrošili nekoliko dnevnica celokupnog ansambla.
Glumci su se sa nesmanjenim žarom kupali po hladnoći ispred Gradske kuće u „Seviljskom zavodniku" i „Kamenom gostu" Tirsa de Moline, pentrali po granama tvrđavskog drveća u komadu „Fuente Ovehune" Lope de Vege, a ja sam, i dalje uveren da Nišu treba alternativno pozorište, montirao u Tvrđavi 400 kvadrata drvenog Ljubišinog šatora za Treći YU fest na kojem smo igrali „Antigonu", „Don Kihota", Timona Atinjanina", „Guštere" i ponovo - produkcijski najbolje predstave „Kralja Ibija" Harisa Pašovića i „Ričarda Trećeg" Ljubiše Ristića. Ljubiša je želeo da ga dovedem do gradonačelnika da ga lično upita treba li Nišu novi teatar. Pet minuta susreta sa njim bilo nam je jasno da on ne odlučuje i uputio nas je kod tada prvog čoveka SPS-a Mileta Ilića. Mile nas je ljubazno primio i još ljubaznije otkačio.
Sledeći i poslednji YU fest, četvrti po redu i prepun neočekivanih obrta, dočekao je Ljubišu na poziciji predsednika JUL-a. Direktor pozorišta Ševarlić nam je ponudio besplatno salu, a sa pozicije poverenika JUL-a za Niš, i meni obećavajuću karijeru „generala stranke" ako se učlanim. Teško je prihvatio moje odbijanje i tvrdnju da će mu i Ljubiša potvrditi da smo samo pozorišno povezani. Telefon mi je sve češće zvonio sa molbama privrednika da ih povežem sa Ljubišom ili da utičem da prvog bankara grada Niša puste iz pritvora.
Ubrzo sam iz kabineta Mileta Ilića dobio poziv za prijem uz puno uvažavanje mog rada uoči 4. YU Festa. Uz njegov blagoslov ušli smo u nedodirljive bazene „Čair" i napravili haos sklopivši splav u sredini i učvrstivši
Scena iz "Kristifora Kolumba"
Scena iz "Kristifora Kolumba"
ogromno drvu na splavu posečeno usred čairskog parka. Po bazenu je plivalo lišće kao i vile predvođene Nedom Arnerić u „Snu letnje noći" - poslednjoj velikoj Ljubišinoj režiji koje su Nišlije imale priliku da vide. Peti YU Fest smo najavili ali nikada nije održan, jer ja nisam ozbiljno shvatio tezu visoke funkcionerke JUL-a da „svakome treba kišobran"! Tog 3. jula (koje li koincidencije) 1996. godine, „zakasnio sam" 75 dana na letovanje na koje sam tog jula krenuo. Kada sam izašao iz istražnog zatvora niškog KP doma, Ljubiša mi je rekao da je proverio i da zna da sam nevin, a da je, ustvari, on bio meta te da je zato morao da me pusti da se sam vadim iz pritvora. Puno kasnije dobio sam i potvrdu o propustu suda! Ubrzo sam ugasio niški KPGT, a kišobran nisam nabavio ni danas.
Teška srca sam morao da se odreknem svog pozorišnog sna i narednih godina, kao i većina glumaca uzaludno objašnjavao da sa Ristićem nisam bio politički povezan.
Posle pet godina, želeći da smanjim tenzije u niškom Narodnom pozorištu i postavim koncepcijski zaokret ka avangardi, prijavio sam se na konkurs za upravnika . Odgovorni u DS-u su me odbili uz obrazloženje da sam sarađivao sa Ljubišom Ristićem (što ja i danas smatram jednom od prednosti u odnosu na tadašnje kandidate za taj posao) . Pri tom su mi priznali da su nakon opsežne provere utvrdili da nisam bio član ni jedne partije - pa ni JUL-a.
Pozorište je nastavilo da tone i država je sve manje „stanovala u pozorištu". Neko vreme je pozorište dobilo i prinudnu upravu - u vidu ginekologa Živote Avramovića za upravnika. Mare je među prvima dobio otkaz, ali je kasnije pomilovan, pa čak i postavljen za upravnika. Nije dosegao ni delić Ljubišine rediteljske slave iako im je
Pripreme Prvog Yu Festa
Pripreme Prvog Yu Festa
mentor bio isti - Hugo Klajn. Možda i zato što je jedini od 43 niška diplomca FDU u Beogradu koji se vratio u Niš.
Umro je prilično zaboravljen i samo zahvaljujući njegovom tadašnjem partijskom prijatelju Miletu Iliću i NKC-u, ovo bogato izdanje je podsetilo na period Niša kada su pozorišni ljudi bili daleko poštovaniji nego danas. Ljubiši Ristiću nikada nije oprošteno članstvo u JUL-u, pa mu je na neki način uskraćeno pravo na stvaranje. Osamljen u KPGT-u, u krugu beogradske „Šećerane" - nesuđenom velikom internacionalnom pozorišnom centru - pamti zlatno doba jednog velikog YU pozorišnog prostora i turneje KPGT-a od Meksika do Australije. Njegova diplomska predstava u JDP-u iz 1971. godine „Buba u u uhu", preživela je sve erozije zlatnog doba i proslaviće uskoro 42 godine (!) neprekidnog igranja.
U katalogu YU Festa 1993 Ljubiša je proročki zapisao da je naše zlatno
doba zauvek prošlo, odnosno ostalo „Istočno od (K)RAJA", kako je bio zvanični naziv Prvog YU Festa . Jožef Kasa je imao svoje zlatno doba kroz bavljenje visokom politikom. Odlaskom sa rukovodeće pozicije vojvođanskih Mađara, nestao je i kišobran politike koji ga je štitio. Za vreme svog mandata, ni kao gradonačelnik, ni kasnije kao bankar, nije uspeo da dovrši obnovu zgrade Subotičkog pozorišta. Zlatno doba Mileta Ilića se nastavilo i, između ostalog, rezultiralo knjigom o Maretu. Maretovo zlatno doba bila je režija filma „Vatra i ništa" - omaž pesniku Branku Miljkoviću, kao i brojni omaži Josipu Brozu u vidu centralnih proslava dolaska Titove štafete. Na toj poziciji reditelja sam ga ja nasledio 1987. godine u njenom poslednjem izdanju i podsećanju na čoveka koji nam je svima dao iluziju zlatnog doba.
„Teatrum diabolorum daje popis novih demona", napisao je Mare. „Čovek je pasivan u kosmičkoj drami iskupljenja".

Atačmenti



Komentari (3)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

benevolent benevolent 14:46 21.12.2012

Jedan je Ljubiša Ristić

Bravo Ivane,

Mnogi bi se zbog sijaseta nepovoljnih okolnosti popišali na prijateljstvo sa Ljubišom Ristićem, bez obzira što su veze bile i ostale u domenu pozorišnih, ali i van politike u koju je, verovatno sada i sam svestan, Ristić bespotrebno debelo zagazio.

Što se tiče pozorišnog života i značaja Ljubišinog opusa u podizanju teatarske kulture Balkana, Evrope, sveta i kosmosa, samo možemo konstatovati da sa ovih prostora u istoriji kazališta, pozorišta, gledališča ili teatra takve gromade nije bilo, a teško da će uskoro i biti.

Na promociji filma "Plastični Isus" reditelja Lazara Stojanovića po njegovom izlasku iz "zatvora" 1991. godine u Bitef teatru (posle dvadeset godina provedenih u bunkeru), Ljubiša Ristić, inače jedan od aktera u ovom filmu, rekao je da Evropa više nema mit. Naši krvavi mitovi su tada izbauljali iz tmine. Nažalost, još nisu iživljeni. Evropa i dalje nema mit, a mi nemamo prema njoj nit.

Lazar Stojanović je od revolucionara postao plaćenik Evrope, Ljuša je i dalje ostao isti.

Pozdrav!!
Ivan Blagojevic Ivan Blagojevic 16:07 21.12.2012

Re: Jedan je Ljubiša Ristić

Izgleda da je ipak Evropa u "liku" Srbije dobila mit!
Nebojsa Krstic Nebojsa Krstic 16:58 21.12.2012

Re: Jedan je Ljubiša Ristić

Naši krvavi mitovi su tada izbauljali iz tmine. Nažalost, još nisu iživljeni. Evropa i dalje nema mit, a mi nemamo prema njoj nit.

Dobra poenta!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana