Sećanje je redundantno; ono ponavlja znakove kako bi grad mogao početi da postoji. (Italo Calvino:
Nevidljivi gradovi)
Za doživljaj grada koji može pretendovati na bilo kakvu objektivnost potrebno je da se u njemu provede određeno vreme, po mogućstvu u svojstvu stanovnika. Koliko je to vreme, zavisi od posmatrača, grada i okolnosti, ali je sasvim sigurno nešto što se ne može ostvariti preko noći. Meni je u pravilu prva godina u većini gradova u kojima sam boravio prolazila u privikavanju, pokušavanju da se snađem, pronalaženju koordinata u kojima sam hteo da mi se život odvija, i tek kasnije mogao sam da uživam u novoj sredini sa izvesnim poznavanjem i razumevanjem, na onaj način koji to čine ljudi kojima sredina nije nova.
Upravo zbog svega ovog uvek su mi bila zanimljiva jednodnevna putovanja, blic avanture sa gradovima koje ne poznajem i možda nikada neću upoznati, prvi utisci koji su pogrešni ali i jaki, često neizbrisivi, prvi dodiri sa nepoznatim, intenzivni, jer znamo da je vremena malo a naš mozak želi da smesti novo u neke okvire, u neku mentalno-emotivnu fioku iz koje ćemo kasnije moći da vadimo preeksponirane sličice i prepričavamo ih sebi i svetu.
Igrom slučaja pre nekoliko dana imao sam prilike da sa jednom poznanicom razmenjujem utiske o našim skorašnjim jednodnevnim posetama Kišinjevu (koji se u moldavskom originalu zove Chişinău). Ja sam se, naime, iz Kišinjeva vratio prijatno iznenađen, a ona mi je, pre nego što sam bilo šta u tom smislu stigao da izustim, rekla: „Strašno! Baš mi je žao ljudi koji žive tamo. Kakvo mučenje!" Prvo sam hteo da se pobunim protiv ovakve, iz moje perspektive iskrivljene, interpretacije, da bih gotovo u istom trenutku shvatio do koje mere su naša mišljenja, oba formirana na osnovu jednodnevnih iskustava, jednako proizvoljna, i mnogo više projekcija nas samih i naših sistema vrednosti nego bilo kakvog objektivnog doživljaja stvarnosti koja se zove Kišinjev.
Šta vidimo kad vidimo nepoznati grad na jedan dan?
Na aerodromu sačekao me je taksista sa svojim crnim mercedesom i svojim tvrdim istočnoevropskim ubeđenjem da sve zna, da za njega na ovom svetu nema nepoznanica. Prepustio sam se njegovim pričama o Kišinjevu, svim zlim i lošim stvarima koje se tu dešavaju, ponečemu dobrom (ima dosta parkova, lepo je u proleće, naše devojke su, naravno, najlepše na svetu), da bih se zatim prebacio na relativno neutralan teren hrane. Rekao sam mu da mi treba preporuka za neko mesto gde mogu relativno dobro i relativno autentično da jedem, a da ne bude ništa preskupo i suviše pretenciozno. On mi je predložio dva ili tri mesta, pun hvale za moldavsku hranu koja je, eto, za stanovnike Moldove preskupa, ali se strancima poput mene obično sviđa.
Za Moldovu svi pokazatelji tvrde da je trenutno najsiromašnija zemlja u Evropi. Albanija je, kažu, uznapredovala poslednjih godina, a Moldova nikako da se pomeri iz svoje stagnacije, namučena unutrašnjim borbama i krizom identiteta. Zemlja gde se konstantno prepliću dva jezika, rumunski i ruski, i dva uticaja, zapadni i istočni, koja baš ne kontroliše jedan deo svoje teritorije jer se na njemu nalaze strane trupe, i jer taj deo ne mari previše za centralnu vlast - priča mi nije bila sasvim nepoznata. Možda sam baš zato za svoji kasni ručak izabrao restoran La Taifas, koji se nalazi na ćošku Puškinove i Bukureštanske ulice, pronalazeći u toj lokaciji instant metaforu za simbolično ukrštanje dva sveta.
Nikada pre te posete Kišinjevu nisam zakoračio na prostor bivšeg SSSR-a, i mislio sam da će grad, pogotovu zbog tog siromaštva, niskog nacionalnog dohotka i svih ostalih problema o kojima sam na brzinu se pripremajući za put ponešto pročitao, izgledati tužno, provincijalno, azijski (ma šta to sve značilo). U centru Kišinjeva, međutim, nije se mnogo od toga videlo. Naravno, na putu od aerodroma video sam i predgrađa sivog izgleda, širokih bulevara i slabo očuvana, sa kockarnicama i sitnom trgovinom, nalik na druge zemlje Istočne Evrope, ali u centru vladao je pre svega čudan osećaj mira i reda, ono što sam nekako najmanje očekivao. Ljudi su se kretali odmereno, bez preterane žurbe ali ni zastajkivanja, ponegde su stajale grupice ljudi i pričale, šetao sam između banaka, prodavnica globalizovane mode (Boss, Ecco cipele, Mango), kioska-pekara, bezbrojnih prodavnica nakita (regionalni uticaji) i slušao kako se gotovo podjednako govore oba jezika, rumunski i ruski. Ta dvojezičnost Kišinjeva ostala mi je u sećanju kao primer relativne integrisanosti i tolerancije.
Morao sam da odem u banku, slušao kako službenica sa dvojicom mušterija ispred mene govori prvo na jednom, zatim na drugom jeziku, kao da je to najprirodnija stvar na svetu. Posmatranjem sam uspostavio pravilo da je rumunski jezik većine, a ruski jezik elite, ali da i ta elita govori rumunski pošto mu je dovoljno izložena, a i ta većina ruski naprosto zato što je kulturni i svaki drugi uticaj Rusije vrlo jak.
U restoran La Taifas ušao sam bez prevelike gladi i bez prevelikih očekivanja. Kada mi je konobar prišao, razmišljao sam kako da mu se obratim i naručim. Odlučio sam se za rumunski koji, iako traljavo, govorim dovoljno dobro da se snađem u takvoj situaciji. Naravno, bilo je očigledno da sam stranac koji se tu zatekao niotkuda, za razliku od ostalih gostiju restorana u tom trenutku, ali primetio sam da je konobaru, inače veoma uljudnom, bilo prijatno, čak bih rekao i drago, što sam mu se obratio na rumunskom.
Naručio sam nešto vrlo jednostavno, mešanu salatu sa sirom (koja bi se drugde zvala šopska) i teleću čorbu. Ambijent je bio u stilu mnogih restorana sa domaćom kuhinjom u ovom delu sveta, pokušavajući da predstavi nekakvu ruralnu idilu koja većini posetilaca ne znači apsolutno ništa, ali to nije bilo važno. Važna je bila neka prijatna atmosfera blagosti, koju sam iz Kišinjeva poneo kao opšti utisak o toj zemlji i koja je potpuno u kontrastu sa reputacijom Moldove kao zemlje poznate po trgovini belim robljem, švercu i drugim kriminalnim nepodopštinama. Kada je hrana stigla, shvatio sam zašto mnogi Moldovu zovu ekološki najčistijom zemljom Evrope. Te dve krajnje proste stvari sa jelovnika bile su izuzetno ukusne, dobro spremljene i, što je još važnije, sa neverovatno kvalitetnim sastojcima. Iz restorana La Taifas izašao sam sa prijatnim osećanjem nekoga kome se upravo desilo nešto dobro u životu, makar to nešto bilo i jako sitno, nevažno, i u suprotnosti sa sveopštom mizerijom sredine o kojoj se može čitati u medijskim izveštajima.
La Taifas znači otprilike Ćaskalište, mesto za sitne priče o nebitnim stvarima. Ja sam u njemu bio sam, nisam imao s kim da pričam. Kada sam kasnije sa svojom poznanicom spominjao Kišinjev, takođe joj nisam pričao ništa o La Taifas. Znao sam da se moja priča ne bi uklapala u njenu sivu i tužnu sliku o Kišinjevu, na koju ona ima jednako pravo kao ja na svoju, priču čoveka koji je doživeo neku vrstu prijatnog iznenađenja. Ta nepredvidljivost iskustva i ljudske različitosti i čini upoznavanje gradova toliko zanimljivim. Otkrivajući svet zapravo stalno pokušavamo da redefinišemo sebe i svoj položaj u tom svetu.