... sećam se kako sam pre dve godine (al leti vreme, boktemazo) nešto zaređala pa išla baš često, pa kako sam (dobro, to jeste davno, seže u prošli vek) živela na limanu, u musićevoj, u maksima gorkog... i neke sive toyote corole koju dan danas ne mogu da prežalim (to se nikad nije kvarilo) i jednog nemačkog ovčara, koji nije bio običan ovčar nego jedna ličnost neverovatnih karakternih osobina. živeo je sa mnom, odlično sam ga znala.
ustvari, uvek me u'vati emocija (razne emocije) kada idem u novi sad, a ni bližeg grada ni brže za stići ni jednostavnije za biti (u njemu) a ja i posle trista godina od kako ne živim tamo imam neku čudnu vrstu nepotrebne nostalgije i osećanja kao da je sve to toliko daleko, da je umelo da mi se učini da je bliže - recimo - kosovo. a stvarno nije bliže.. ni u kom smislu.
hvata me gotovo balaševićevska patetika, a nema gluplje stvari od takve napasti, i ne dešava se da - tokom ovih trista godina kako ne živim tamo - s vremena na vreme ne pomislim nešto kao, ma vratiću se ja ovde... jednog dana. a dok sam živela tamo nerviralo me i što nema uzbrdo-nizbrdo (ipak sam ja s crvenog krsta) i što je vojvodina ravnica a fruška gora smešna naspram, recimo, tare. posle sam videla prokletije pa se predomislila i prestala da nipodaštavam niska brda, koja su pitoma i ne liče ni na šta (eto, to sam ranije mislila o fruškoj gori), i išlo mi na živce što su svi nešto spori pa nonšalantni i tek sam posle shvatila da ima to svojih prednosti. nema boljeg mesta za nervozne nego tatvog, gde su svi spori... dođe mu kao banja neka, a ja kako sam starija sve veće poštovanje imam prema banjama. kao ideji, ne kao mestima (eto, nikad nisam boravila u nekoj banji, na primer, i nemam pojma kakva su to mesta)
kako bih ostala dosledna sebi u smislu zloupotrebe bloga u reklamne svrhe, napisaću da večeras u 19h u kafeu radija 021 imam promociju, i - nemam ja pojma ko od mojih davnih novosadskih znanaca prati ovaj blog a da ne govorim koliko ih je čije brojeve telefona odavno nemam i da nije onog fejsbuka verovatno za mnoge ne bih znala ni gde su ni kako su - zloupotrebiću, naravno, ovo mesto da pozovem one koji možda ovo čitaju, a ja ne znam.
takođe, nek proste drugi naši gradovi, ovo je knjiga koja je samo u beogradu - i evo sada će u novom sadu - imala takvu vrstu promocije. klubsku, večernju, s čitanjem i gostima a ne ono kad ja dođem u već neku biblioteku i pričam... nije važno. jednog dana ću napisati knjigu o promocijama, to je sasvim izvesno. ali nije tema posta.
i nek oprosti kosovo, al ja se malo plašim da idem tamo i pravim promociju ove ideološki neidentifikovane tvorevine koja je neke jako naljutila, pa su - ponekad imaju halucinacije al nije lepo da ogovaram - zaključili da mora biti da je rečl o nekoj policijskoj ujdurmi. odneću ga u vojvodinu, ko onaj arsenije što je jednom zaključio da je najbolje da ga celog iseli i bio rodonačelnik genijalnog srpskog manira da stalno svoje odnekuda iseljavaju i vode već negde, i tako...
u reklamerskom maniru, ilustrovaću kako je to bilo u beogradu.
ovo je bio siniša, a ovo dole je kolega policajac
i na kraju, za moju dušu, a u cilju teranja balaševićevskog patetično-nostalgičarskog napada a i zbog žaljenja što milan za par dana dolazi iz njujorka pa se ovom prigodom nećemo videti, a baš sam želela da ga vidim - jedna pesma: