Recimo, hodaš gradom i saznaš da su na trgu, kojim prolaziš često, nekada davno ubijeni otac i sin - kralj i prestolonaslednik. Tako makar tvrdi vodič dok, kao dokaz, turistima pokazuje ožiljak od metka na obližnjoj fasadi. A tebe, ko zna zašto, to podseti na jednu drugu priču, koju si čuo kao dete, pa ti se dva života - jedan kraljevski, drugi seljački, a jedan tužniji od drugog - sami od sebe sklope u jednu pripovest.
Drugog dana, dok kuca taksimetar, vozač ti ispriča kako je, kao regrut u kolonijalnom ratu, u Africi, u jednoj noći bez mesečine s celom jedinicom utekao iz utvrđenja pod opsadom. Do kraja rata dezerteri su se krili i od vojnih vlasti, i od pobunjenika. Živeli su u seocetu od slamnatih koliba i u zamenu za gostoprimstvo branili urođenička polja od slonova. I eto priče.
Ili čitaš, Čehova na primer, a tuga kočijaša iz snežnog, moskovskog sutona te neobjašnjivo podseti ne na jednu, već na dve priče o ljubavi koje nisi znao da znaš. Posle ih obe, i srećnu i onu drugu, samo zapišeš.
Zbrine li te ikad što pripovedaš o onome što ne poznaješ i što nisi doživeo, samo se posetiš da veliki Direr svoga Nosoroga nikada nije video, da ga je nacrtao napamet, po tuđim rečima, i bude ti lakše.
Na kraju, kada sve to završi na hartiji, postane ti jasno da je naći ime knjizi teže no što si zamišljao. Tu ti se nađe nepoznata žena što putuje svetom slobodnija od ptice. Pitaš je otkuda je a ona veli: »Odakle sam bila, više nisam.« Da ti nije ona pomogla, neko bi drugi. Na kraju, svi smo mi priče.