Nema Ferala! Nema mi Robija K.! Nije izašao, ne zna se ni da li će. Šta sad ja da čitam? Pridavili mi jedinu slobodnu novinu na Balkanu.
Hrvatsko ministarstvo finansija sačekalo Robija K. iza ćoška i istreslo mu džepove. A kako u njima nije bilo sedamdesetak 'iljada evara, koje su već iscedili, na sudovima, kojekakvi bezdušni dušmani, u ime uteha svojih duševnih i ostalih boli, ministarstvo blokiralo račun.
Nema novine koja se odlično čita otpozadi, jer u zadnjem dvorištu pičvajz pravi maloletni, preslatki delikvent, Robi K.
Nema novine, koja je preživela Tuđmana i ratove, grđe od goreg, da ne bi preživela mir.
Ja Feral kupujem već četrnaest godina. U malom dragstoru pored mog ulaza. Tamo mi kasirke čuvaju jedan, od tri primerka, koja nekim čudom (mada ništa nije slučajno) zalutavaju baš u tu moju prodavničicu. Petkom lepo odem dole, pazarim sitnice, razvijem Feral i na slepo dođem do ulaza, jedva se uvučem u lift, posvađam sa bravom, sapletem se o patike dece-stonoga, nagazim prvu mačku, spustim kesu na drugu mačku i nekako stignem do stola...Milina jedna. Usput, kada pročitam strahote sakrivene, počinjene, slagane, podmetnute, zakopane, ja se sita ispričam sa Feralom. Ponekad se i derem, ali to Feralu nikada nije smetalo.
Ferale koje baš volim i trebaju mi, pakujem, pa vežem konopčićem i bunkiram u podrumu. Robija K. seckam i slažem u plavu fasciklu, na kutiji sa nacrtanim tačkastim mačkama, na balkonu. Knjigu Robija K. ne pozajmljujem. Samo da se razumemo, nema ljutiš.
Najviše volim kada, leti, odemo na more. Onda mogu da kupim Feral istog dana kada izađe. Lepo sa korpicom odem na jutarnju kafu. Nađem 'ladovinkicu, razvijem Feral preko pola kafića i krenem otpozadi. Ako neko ume da me slatko nasmeje, to je Robi K. Tokom čitanja istog, par puta se, obavezno, poparim kafom, polijem vodu u gaće, zagrcnem od smeha, a kelnerica me sve merka, bi li me zveknula po leđima onim okruglim poslužavnikom.
Za to vreme se mleko u korpi pretvara, najprirodnijim putem, u jogurt. Deca kod kuće glođu jučerašnji hleb. Žmu, gledajući u tegetnu pučinu, razmišlja o prednostima šerijatskog prava, gde čovek može da ima više žena. Što mu uskraćuje i ono malo mira što ima, ali i povećava verovatnoću da će se bar jedna, pre večere, vratiti sa doručkom iz prodavnice.
Onda, Feral i ja idemo na plažu. Čak i bez pomoći faktorskih antisunčanoizgorevajućih pena, pomada i fluida, Feral ostavlja traga na meni. A, tek kad se namažem, pa raširim pola hektara Ferala preko sebe i bacim se na čitanje...Kada ustanem, predveče, da krenem i ja da zaplivam, a na meni garavo sve, k'o da me, upravo, ispljunula štamparska mašina.
VRATITE MI FERAL !
Vratite mi moje glasilo hrvatskih (a i šire, o.p.) hrvatskih anarhista, protestanata i heretika, koji su Bogu mili, a ni Vragu nisu mrski.
p.s. Odgovorni urednik Feral Tribunea, Robi K. (Viktor Ivančić) je prošle srede, dobio u Rimu nagradu Zlatna golubica za mir (Colombe d'Oro per la Pace). Tada je rekao i :
"...Mi koji smo mislili drugačije - da nema isprike ili okolnosti koje bi mogle opravdati ratni zločin - smatrani smo nacionalnim izdajnicima. I tako su nas i tretirali:policijska maltretiranja, sudski progoni, prijetnje smrću, javna spaljivanja naše novine...
Želim reći da postoje okolnosti kada nema ništa loše u tzv. nacionalnoj izdaji. Slijepi patriotizam nikada nije dobra osnova za izgradnju moralnih standarda u društvu. Kao što ni istina nema nacionalnost, uvjeren sam da ni pošteno novinarstvo nema nacionalnost. Još jednom vam hvala što ste to prepoznali. Dopustite da ovom prilikom budem patriot:u ime moje nacije, zahvaljujem vam što ste poduprli vrijednosti nacionalne izdaje."