Pored nejasnoća i nedovoljno iskazanim i određenim uzusima o ulozi onoga ko je tu došao i zatečen pri odvijanju performansa što možda i čini najveću draž, osobenost gradske pozornice je da nikada, ali nikada, nije jasno šta je prošlost a šta sadašnjost, gde je vremenska granica, šta postaje sećanje a gde će započeti neka od budućnosti. Ljudi samim okupljanjem ili čak besciljnim hodanjem ulicom, zastankom na trgu ili pred izlogom, stvaraju događaj, ugođaj ili neku nevolju i taj spontano stvoreni događaj, bilo da je organizovan sa namerom i režiran sa već napisanim scenarijom ili je nastao na mah i neočekivano, samim svojim odigravanjem odmah postaje deo prošlosti i odlže se u neku od polica gde se čuva gradska istorija, mada ima i onih koje ostaju van pamćenja, bilo zbog nepodopstva ili zato što bi kasnije mogle izazvati nake loša osećanja, kajanje ili stid. To je ustvari suština gradske dinamike, brisanje granica između onog što je sada i onog što se dogodilo, ali razjašnjavanje ove situacije može ozbiljno da ugrozi čaroliju opstanka grada kao uostalom i svako drugo određivanje i stvaranje virtuelne istine, posle kad se svi raziđu i ostanu samo neki od učesnika sa potrebom da označe i zabeleže svoj učinak u predstavi koju su svi drugi već zaboravili..
Budućnost je druga priča. Postojaće, na primer, metro jednog prepodneva u danu nekog državnog praznika kada će neki dužnosnika da preseca onu obojenu traku i da je posle čuva kao dragu uspomenu i onda će se u tom novostvorenom dekoru događati neki performans sasvim drugačiji od onih koji se sada mogu desiti jer će scenografija metroa biti nešto sasvim novo i usloviće neke do sada neviđene predstave i snoviđenja, daće mašti sasvim drugačiji i neki put neočekivani podsticaj. Budući događaj je vizija kojoj se teži i koja se priželjkuje pa gradska pozornica jeste mesto da se sad, baš sada iako metroa nema, vizija ostvari pod uslovom da se dovoljno jako za njom ćezne, baš u ovom trenutku, samo treba biti tu. Mada se scenografija uvek i u principu pravi po nekom dramskom tekstu ili scenariju a može biti komedija, tragedija ili vodvilj, u gradu je to malo drugačije, postoji mogućnost, a iskustvo kaže da je to i vrlo verovatno, da stvorena scena može pri kreiranju samo da nasluti događaje a da oni posle krenu svojim tokom izmakavši se, na sreću ponekad, iz ruku stvaraoca. Tako je uostalom i grad nastao a umišljeni stvaraoci su posle gledajući nastalo delo uživali sasvim egoistički, zanemarujući ključni događaj, izmicanje i što je najgore, sve ono što su predhodnici uradili.
U gradu je, zadovoljavajući potrebu i glavara i naroda za hlebom i igrama, moguće pretvarati neke trenutke tuge ili nevolje u spektakularne pobedničke scene pune optimizma, gde glumci i gledaoci, građani su i jedni i drugi, za trenutak na sve zaborave i identiifikuju se sa blistavom scenom, a to traje dok su na njoj ili oko nje i gde se stvarnost zanemaruje a predočeni svetlucavi ambijent postaje realni okvir za osećanja i misli pa se tako i neke želje bar za trenutak ostvare.
Novogodišnje ukrašavanje Beograda je upravo završeno i stvorena je nova gradska scena za novu predstavu, ne tako blistavu kao nekoć, ali i takva kakva je dovoljna je za kreiranje različitih i bezbrojnih predstava građana, pored onih koje je smislio scenograf sa piscem baznog pozorišnog komada ili revije u vidu nekih pevača i igrača; gutača vatre nema nažalost, a to narod mnogo voli, pa će nadgradnja slobodnih kreatora neobavezanih pravilima a spremnih da učestvuju i iskažu svoju viziju makar sami sebi, a boga mi i drugima, biti dovoljno. Ovaj drugi način je prijemčiviji jer nije diktiran niti ograničen nekim ugovorom ili unapred napisanim tekstom koji ima za cilj da usmeri i pokaže kako to treba. Novogodišnje scene događaju se samo na nekim mestima, a ostali delovi grada su kao i obično netaknuti i odatle se ide ka tim mestima gde je postavljena scenografija, kao kad se iz nekog kvarta na Dorćolu ili sa Vidikovca i Mirijeva ide u Narodno pozorište: lepo se obučeš i ponašaš se uštogljeno na pauzama između činova a oni kojima je cigareta neophodna moraju na trotoar ispred pozorišta. Prednost otvorene gradske scene je u tome što to oblačenje i kostimiranje nije obavezno ni za građanina koji je gledalac i a ni za onoga koji je glumac, svako bira svoje krpice u kojima će ulestvovati, sve to izgleda opuštenije i narodnije i otvara mogućnost za eliminisanje različitih frustacija. Da, i kritičari mogu da budu tu ne bi li se pozorišni protokol ispunio ali ih niko ne sluša niti poklanja pažnju njihovim zakeranjima ili slavospevima.
Grad je zato čudo neviđeno sa svojom otvorenom pozorišnom scenom gde je sve moguće i dohvatljiivo i dostupno, i gde svako može biti ono što samo u svojim snovima priželjkuje.