To je jednostavno tako. Nekog pravila nema. Dešavaju se odlasci i dolasci sasvim neplanirano, uglavnom iznebuha, ničim najavljeni. Neki radosni, neki tužni, a neki tek onako, jedva vredni pažnje.
Navikne se čovek, pre ili kasnije. I postane zahvalan na malim iznenađenjima koja nije umeo ni da nasluti.
I sve se to nekako uklopi, dođe na svoje. Nađu se motivi i razlozi, ili se ta neka promena jednostavno uzme zdravo za gotovo. Doda se nova kockica u mozaik života, ili se stara, odavno zagubljena, zameni drugom, tek pronađenom.
Tako i ovih dana dolaze i odlaze kiše, rascvetavaju se i precvetavaju voćke, mesec raste i opada žmirkajući mi svake večeri u prozoru. A ja se zagledam u njega i pošaljem jedan pozdrav tamo negde do Miljacke, jednoj koju ću tek upoznati, i drugi jednoj koju mesečina plaši, što nikako ne umem da shvatim i koja već odavno tvrdoglavo ćuti i uporno odbija da živi punim plućima u inat sebi i svemu što jeste i treći mom tati koji me je zvao Uštapom unoseći u taj nadimak svu svoju neizmernu ljubav...
U stvari, šta?
Vratila mi se nedavno jedna knjiga. Tanušna, neugledna. Jedna od onih koje sam posudila zato što sam ih volela i zato što sam silno želela da ih još neko pročita. Takve knjige najčešće zaborave put natrag, do mene, a ja zaboravim kome sam ih prosledila, pa više ni ne umem da ih pronađem, ako ih se uopšte setim.
Otvorila sam je nasumice, silno obradovana što mi je ponovo u rukama, osećajući čak trunku kajanja što sam je tako potpuno izgubila iz vida. I pročitala:
Pitam se koliko ljudi u ovom gradu
Pitam se koliko ljudi u ovom gradu
Živi u iznajmljenim nameštenim sobama.
Kasno uveče kada pogledam napolje u zgrade
Mogu se zakleti da vidim lice u svakom prozoru
Kako mi uzvraća pogled,
I kada se okrenem nazad
Pitam se koliko ih se vrati svom stolu
I ovo zapiše.
( L. Koen iz zbirke ,,Šta ja radim ovde'' )
To me je navelo na razmišljanja o koječemu. Najmanje o samoj pesmi. Daleko više o tome da su tu ta odlaženja i dolaženja i da su stalna i neminovna.
Recimo, nekako u isto vreme kad i knjiga, vratila nam se i Beka, Bekala, Bekuša, bela mačka sa par zagasito sivih mrlja na leđima i repom tako neprikladno tamnim spram ostatka svilenog belog krzna da nekako očekujem da ću pre ili kasnije ustanoviti da joj je isti prikačen zihericom. Bila je dugo odsutna. Jednom u nekoliko meseci bi samo protrčala kroz kuću, nervozno i naredbodavno mjaučući, frkćući i sikćući i zadržavajući se tek toliko da nešto na brzinu prezalogaji. Ni da se pomazi, ni da zastane...
A sada, evo, već neko vreme dolazi svakodnevno, umiljava se, prede, spava u mom krevetu i uopšte, ponaša se kao da nikada ni trenutka nije izbivala.
Pa se vratilo i proleće. Ništa neobično, naravno. To se nekako podrazumeva i sasvim je očekivano s obzirom na datume na zidnom kalendaru.
- Jesam li ti već rekla da ću da se preselim kod M.? - kaže mi Srednje Dete, onako, u prolazu, dok ponovo hita u neko od svojih gotovo svakodnevnih skitaranja.
- Neee... - jedva protiskujem kroz zube, potpuno zatečena.
- Pa, da. Rešila sam. Neću valjda do kraja života da živim sa roditeljima. - kaže, već spremna za izlazak.
- Ali, ali... - brzam ja, očajnički pokušavajući da se saberem i da budem razložna, što mi nikako ne polazi za rukom - Biće ti daleko do posla. - nabacujem prvo što mi pada na pamet - I kako ćeš? Ko će da ti kuva, pere? Znaš li sa koliko ćeš novih obaveza morati da se izboriš? - nastavljam, bolno svesna koliko je sve to što joj govorim smešno, budalasto i besmisleno.
- Snaći ću se. - kaže i odlazi.
Ostajem sama u sobi. Mahinalno se mašam za cigaretu. Kao, smiriće me. Da. Kako da ne. Kao da je to tek tako. Heeej, odlazi mi dete u svoj sopstveni život! Znam, znam, tako i treba, to je normalno, ne bi ni valjalo da je drugačije. Treba da je podržim, treba da se radujem, treba da joj dam do znanja da i dalje i uvek može da računa na mene, treba...
A ja sam samo odjedanput prazna i tužna. Neizmerno.
Jedan kamenčić je ispao iz mozaika. Nema mu zamene.
Opet, primećujem da se već uglavljuje na nekom drugom za to podesnom mestu. Neće nestati. I dalje će imati svoju svetlost, svoje boje, svoju strukturu, svoju posebnost. Samo ću morati da ga posmatram iz drugog ugla, da se prilagodim, da prihvatim promenu...
U redu je.
Jednostavno, treba redefinisati sliku, suština se i tako neće promeniti.
Ipak, negde duboko boli...