Posle dramatičnog uspona tokom tri zlatne decenije (pedesete, šezdesete i sedamdesete) osamdesetih godina prošlog veka Srbija, kao i ostale socijalističke zemlje, ušla je u period stagnacije. Tu nije kraj; početkom devedesetih dolazi do dramatičnog industrijskog sloma u Istočnoj Evropi. Srpska industrija početkom 2013. još nije ni blizu oporavka (isto važi i za većinu zemalja Sovjetskog Saveza, kao i države bivše Jugoslavije, izuzev Slovenije, čija je industrija prešla nivo iz vremena SFRJ).
Već 1991. unutrašnje jugoslovenske industrijske veze su se pokidale. To je, uz izolaciju 90-ih i praktičan gubitak nezahtevnog tržišta SEV-a, kao i polu-uspešnu privatizaciju, dovelo do toga da (procenjeni) nivo industrije u Srbiji 2013. (uz uslov da ostvareni rast ove godine bude na niovu porasta u prvom kvartalu) na 41% onog iz 1989. i 56% nivoa iz 1980.
Srbija je do 1992. imala najveću industrijsku proizvodnju u SFRJ, da bi je potom pretekle Slovenija i Hrvatska (Hrvatska je 2007 bila dostigla 90% niova industrije iz 1990, da bi potom sledio kumulativni pad zaključno sa 2012). Ako gledamo dve susedne zemlje uporedivog broja stanovnika, 1978. i 1979. srpska industrija je bila ispred bugarske, a u 1980. i 1981. ispred i mađarske i bugarske industrije (to se još ponovilo i krajem 80-ih). Mađarska je nakon 1990. Snažno povećala dodatu vrednost u industriji, dok je rast u Bugarskoj bio tek nešto viši od onoga u Srbiji. Učešće Srbije u svetskoj industriji iznosilo je 1,5 promila 1970, dostiglo je rekordnih 2,3 promila 1989, da bi danas bio tek pola promila.
Samo mali broj oblasti prerađivačke industrije danas ima veću proizvodnju nego 1989. Najveće urušavanje proizvodnje pretrpela je tekstilna industrija, koja je na desetom delu aktivnosti iz 1980. Elektronska industrija, uprkos proizvodnji koja je za oko 46% veća nego 2001, zbog kontrakcije tokom devedesetih, danas ostvaruje proizvodnju koja je za oko 4,5 puta manja nego 1980. Proizvodnja motornih vozila se oporavlja, ali će i nakon očekivanog snažnog rasta tokom 2013. (Fijat Srbija) biti tek na polovini vrednosti iz 1980.
Najznačajni udeo u prerađivčakoj industriji ima prehrambena industrija (četvrtina), i ona je još uvek za oko 8% manja nego tokom 80-ih. Hemijska industrlija je zabeležila snažan rast od 55% u odnosu na 1989, kao i industrija gume i plastike kao ima skoro dva i po puta veći obim proizvodnje nego pre 23 godine. Osnovni metali su posle decenije skoro konstantnog rasta u snažnom padu posle odlaska US Steela (proizvodnja je 15% manja nego 1989).
Od 2001. fizički obim ukupne industrijske proizvodnje je prosečno godišnje uvećavan za samo 0,4%. U odnosu na 2001. prehrambena industrija je veća za 18%, hemija za tri četvrtine, metalurgija za 5%, proizvodnja metalnih proizvoda (osim mašina) za polovinu, produkcija električnih mašina za 47%, proizvodnja gume i plastike za 21%. Učinak kod nekih oblasti je nezadovoljavajući, npr. kod proizvodnje nemetalnih minerala (privatizovane cementare 2002) došlo je do pada od 30% od 2001, dok je duvanska industrije imala skroman rast (za četvrtinu od 2001).
Od 2008. tzv. tranzicioni dobitnik, jeste proizvodnja standardnih metalnih proizvoda (osim mašina). Nosioci aktivnosti u ovoj oblasti čine preduzeća: Kolubara Metal, Alfa Plam, Prvi partizan, Krušik, Sloboda, Zastava oružje (pretežno namenska industrija, te se stoga njeni rezultati mogu pripisati najpre dobroj politici ulaganja i pomoći države). Elektronska, mašinska industrija i ostale prerađivačke delatnosti do krizne 2008. predvodile su grupaciju prerađivačke industrije s najslabijim rezultatima, što se od dolaska, pre svega, ‘Gorenja' snažno menja nabolje.
Srpska industrija je trenutno bazirana na radno i resursno intenzivnim sektorima. Povećanje ukupne produktivnosti i efikasnosti, odnosno konkurentnosti, suštinski je povezano sa promenama u strukturi proizvodnje, koje se tek naziru.
Za Srbiju su indikativna iskustva (naprednih) zemalja u tranziciji Centralne Evrope. Ključ njihovog ekonomskog uspeha bilo je privlačenje strateških investitora u industriju električnih uređaja, hemijsku i auto-industriju (Volkswagen, Peugeot, Kia Motors, Samsung,Sony, General Motors, Suzuki, Mercedes-Benz, Audi). U Mađarskoj je npr. 90 hiljada ljudi zaposleni u auto-industriji u čak 350 firmi. Pomenute industrijske grane izvozno orijentisane i podstakle su otvaranje velikog broja radnih mesta (npr. otvaranje industrijskih pogona za komponentaše). Rudarstvo, metalurgija i tekstilna industrija gubile su značaj u poslednjih četvrt veka. Iako je udeo industrije u BDP-u (industrija je činila skoro polovinu BDP pred početak tranzicije, da bi se danas njen udeo vise nego prepolovio) i broj zaposlenih u toj grani snažno opao u svim ovim zemljama ona je i dalje nosilac izvoznih aktivnosti ovih zemalja.