„Zato što je bio antifašista on 1936. odlazi u Španiju. Mislio je, mada u to nije bio u potpunosti uvjeren, da će fašizam, ako ne bude zaustavljen u Španiji, zagaditi cijeli svijet.
Po dolasku on u početku nije znao šta bi trebao raditi. Naravno on ništa nije znao ni o borbi, ni o ubijanju, ni o smrti. Ali on je bio dobrovoljac.
U španiji on je sreo ljude za koje je antifašizam bio život, san i hrana, ljude koji su neumorno radili na njegovoj pobjedi."
Španska lekcija, Milton „Milt" Volf (posljednji komandant bataljona Abraham Linkoln, XV Internacionalne brigade)
Danas je 8. maj i ako sve bude bilo u redu i sa nama i sa planetom, iza ponoći bi trebao nastupiti 9. maj. Upravo negdje na prelazu ta dva dana, u vremenskim zonama između Londona i Moskve, prije 68 godina fašizam (sinegdoha) je zvanično priznao svoj totalni poraz u ratu koji daleko od toga da je bio "običan rat"
WWII je bio sukob dvaju koncepcija razvoja ljudske vrste.
Jedna od njih - fašizam, predstavljao je "fundamentalnu alternativu vrijednostima Zapadne humanističke kulture" i njegov trijumf značio bi utapanje čovjećanstva u iracionalne zoološke sheme, armirane zvjerskim instinktima i nagonima.
Fašizam je kratko rečeno bio relativno uspješan pokušaj, kako to kaže savremeni ruski sociolog Sergej Kara-Murza, biologizacije kulture i njegov najveći crimen nisu genocidi nad Jevrejima, Romima i Slovenima, nego uvjerenost da čovječanstvo nije jedinstveno.
Fašizam kao pojava i fenomen je zapravo u praksi ostvareno uzdizanje partikulariteta na nivo opštosti, a to je upravo ono što je njemačka klasična filozofija i odredila kao apsolutno/radikalno zlo.
Fašizam je apsolutizacija rase, nacije i države. On je, i njihovo pretvaranje i inaugurisanje u vrhovne i vrhunske principe, ali i intezivna totalitarna pretenzija ka pojedincu za apsolutnom identifikacijom sa tim principima.
Fašizam je destrukcija individualnog.
Fašizam uzdizanjem vrste na nivo univezalnog principa (Nijemac, Srbin, Hrvat, "Arijevac", "Nordijac" ...), negira ono jedino univerzalno za sve nacije i sve rase, a to je rod, a rod je čovjek.
Određujući rod vrstom, on vrši redefiniciju samog pojma roda. Tako da fašizam zapravo i ne poznaje pojam čovjeka, on zna samo za vrstu, a vrijednost pojedine vrste određuje kolika je uopšte u njoj participacija ljudskosti (roda).
Fašizam je zbog toga dvostruka dehumanizacija - prvi njezin oblik je ubermenšizacija sebe, a drugi untermenšizacija drugog ... u oba slučaja radi se o negaciji roda, a o apsolutizaciju vrste.
Nasuprot fašizmu, kao druga koncepcija, stajao je antifašizam.
Krenuti u njegovo definisanje preko onog negativnog prefiksa anti je greška. A još je veća greška označiti antifašizam kao prostu negaciju fašizma. Antifašizam jeste reakcija na fašizam, ali iza te reakcije stoji stav, koji se oslanja na liberalne tekovine moderne koje su mnogo starije od fašizma.
Antifašizam je afirmacija onoga što fašizam negira.
I ako je fašizam otjelovljenje definicije zla klasične njemačke filozofije, to ne znači da je onda antifašizam ono njemu suprotno. Pretpostavka da apsolutnom zlu protivnik može biti samo apsolutno dobro je kardinalna pogreška.
Upravo ta nefundirana idealizacija čini antifašizam ranjivim - samo nad tako shvaćenim antifašizmom moguće je vršiti njegovu revizionističku relativizaciju baziranu na zločinima pobjednika na kraju ili u toku rata. Antifašizam se eventualno može samo kao ideja suprostavljanja apsolutnom zlu posmatrati kao apsolutno dobro, ali u praksi zbog kompleksne i ideološki raznovrsne strukture on to nikako nije mogao biti..
Antifašizam je skup svih mogućih partikulariteta (nacionalnih, vjerskih, idejnih), on je savez (kako to Hobsbaum kaže) do tada "neprijateljskih svjetova" i između ostalog njegova veličina je i u tome.
Ali ono što je antifašizam napravilo najveličanstvenijom pojavom u novijoj ljudskoj istoriji je to što je taj savez formiran oko univerzalnog. Što su sve partikularnosti prepoznale ono što im je zajedničko i ono što je iznad svih razlika. Što je stvorena svijest o nužnosti odbrane univerzalnog i što je to univerzalno shvaćeno kao temelj moderne zapadne civilizacije.
Antifašizam je trijumf roda - trijumf ideje čovjeka.
Nastanak antifašizma je bio bio proces pun uspona i padova. Nesporno je da taj proces svoj početak ima u lijevici, ali nikada antifašizam ne bi postao to što jeste da se nije raširio i na druge djelove političkog spektra.
Nikada on ne bi uspio, da političke opcije koje su bile desno nisu u jednom momentu prelomile i definitivno shvatile da je „lijek" gori od „bolesti" i da je tako poželjni antikomunizam fašizma ipak premala satisfakcija naspram njegove apokaliptične ugroze od totalne negacije cjeloukupnog civilizacijskog razvoja ljudske vrste, od njegovog otkaza univerzalnosti humanizma, od njegovog anuliranja ideje vrijednosti pojedine ljudske ličnosti i pretnje utapanje svega ljudskog u animalne nagone.
Ogroman uticaj na tu promjenu percepcije lijevog u svijesti građanske Evrope izvršila je politika Narodnog fronta i Španski građanski rat.
Ako je građanska Evropa 1934. još bila zatečena izjavom Toreza na kongresu KPF, u kojoj on rekao da nije riječ o izboru između komunizma i fašizma, nego se radi o izboru između fašizma i demokratije, onda je 1935. mogla biti sigurna da gensek KPF nije bio pijan, jer je to o čemu je on govorio još eksplicitnije izrazio npr. Vilhelm Pik kada je rekao da se komunisti moraju boriti „za svaku stopu demokratskih sloboda" i to "sa svima koji su verni principima buržoaske demokratije".
Onog momenta, kada je Evropa prihvatila činjenicu da je španska vlada sa liberalnim predsjednikom i premijerom imala potpuni ustavni i moralni legitimitet i da je u odbranu tih njezinih prava stala i KP, koja se javno odrekla revolucije, tog momenta se pojavilo i pitanje - a kako je to moguće ... i šta smo to previdjeli?
To što je je građanskoj eliti u njezinom postrevolucionarnom bijesu promaklo je u stvari humanističko jezgro marksizma.
Marksizam zapravo nastoji ono liberte, egalite, fraternite razviti do krajnjih konsenkvenci.
Marksizam se nije zaustavio na Milovoj maksimi kako je politička sloboda neophodna, on ju je dopunio sa istom takvom neophodnošću ekonomske slobode. On ne baštini samo univerzalnost poruka FBR, on je u svom moralnom aspektu apsolutno na tragu humanizma koji izvire iz Novog zavjeta.
On je tu u zaštiti slabih i ugnjetavanih.
I upravo to humanističko jezgro marksizma i jeste bio razlog da Zapad (kako to kaže revizionista Nolte) procjeni kako mu je "SSSR i pored GULAG-a ipak mnogo bliži nego nacistička Njemačka sa jednim Aušvicom".
Tek kada se antifašizam ovako sagleda - kao zajedništvo partikulariteta, partikulariteta koji su univerzalno prepoznali, ne samo kao važan dio svog uskog interesa, nego su i imperativ njegove odbrane shvatili kao conditio sine qua non svog opstanka i kada se on shvati kao savez kome je prethodilo i koji će održavati mnoštvo kompromisa i zaboravljanja, kao vaganje, u kojoj je svaka strana dobro izvagala i odlučila šta je manje, a šta veće zlo i kao period u kojem su sve velike razlike svjesno „gurane pod tepih", iako su svi znali da će one biti kasnije ponovo reaktivirane i da će nakon nestanka apsolutnog zla, relativno zlo opet postati ono što je ono bilo i prije.
Tek tada prizemnost onih uobičajenih prigovora antifašizmu postaje očigledna. Samo krenk i drugoorazredni istoričar mogu u tim prigovorima vidjeti nešto što urušava suštinu antifašizma. Svo savezničko crnilo je „dimče vaginovski" prema praiskonskoj tami koja je karakterisala drugu stranu.
I sve mrlje pobjednika blijede pred epohalno-civilizacijskim značajem pobjede antifašizma.
I upravo zato se antifašizam sa potpunim pravom određuje kao civilizacijska tekovina.
On i nije i jeste tekovina tipa pisma ili računa, koji su tvorci civilizacije i koji su imanentni njezinim temeljima.
Antifašizam je taj naziv zaslužio zato što je u isto vrijeme i posljedica i izraz najteže misije civilizacije, a to je mijenjanje ljudske svijesti.
Antifašizam je pokazao da to nije uzaludni posao.
On je u stvari duhovni fenomen i moralno-politički stav i kao takav prekrasan je dokaz da humanizam ne samo da nije više utopija ili akademska kategorija, nego je nešto za šta se svjesno išlo umirati.
Stoga se odnos antifašizma i civilizacije ne iscrpljuje samo kroz ono određenje njega kao njezine tekovine, jer je antifašizam je i branitelj civilizacije.
U momentima kada je njezine temelje ugrožavao fašizam, kao vrhunski izraz modernog varvarstva antifašizam je bio taj koji je branio i odbranio civilizaciju.
Značaj i veličina antifašizma su i u tome što je on još po jednom momentu sličan gore pomenutim pismu i računu.
Kao i oni, ni on naime nije "vlasništvo" ni slovenske, ni anglosaksonske ni npr. dalekoistočne civilizacije, on takođe nije ni babovina nijedne ideologije, već je doslovce opšteljudsko civilizacijsko dobro.