Ima dosta metafízike u razmišljanju ni o čemu.
Šta ja mislim o svetu? Otkud znam šta mislim o svetu! Da se razbolim, onda bih mislio o tome.
Šta mislim o stvarima? Koje mišljenje imam o uzrocima i posledicama? Šta sam meditirao o Bogu i o duši i o postanju sveta? Ne znam.
Za mene je misliti o tome zatvoriti oči i ne misliti. Navući zavese na prozoru... (ali na njemu nema zavesa).
Misterija stvari? Šta ja znam šta je misterija!... Jedina misterija je to što neko uopšte razmišlja o misterijama.
Kad čovek stane na sunce i zatvori oči, odjednom prestane da zna šta je Sunce i počne da misli o raznim, vrelim stvarima. Ali ako otvori oči i ugleda Sunce, on više ne može da misli ni o čemu, jer ... sunčevo svetlo je vrednije od misli svih filozofa... i svih pesnika... Sunčevo svetlo ne zna šta radi i zato ne greši. I svačije je. I dobro je.
Metafizika? Kakve veze metafízika ima s drvećem? To što je zeleno i krošnjasto, i što ima granje i što daje plod kada dođe vreme, to nas ne goni na razmišljanje, Makar ne nas, koji ne umemo da ga primećujemo.
Ali koja je metafizika bolja od metafizike drveća, kad drveće ne zna zbog čega živi ... a ne zna da ne zna?
«Intimno ustrojstvo stvari»... «Intimni smisao Vasione»... Sve to je laž. Sve zajedno, to ne znači ništa. Neverovatno je to da je moguće razmišljati o takvim stvarima. To je kao kad bi, u zoru, razmišljao o razlozima i svrhama, dok oko drveća, onaj nejasni, zlatni sjaj polagano osvetljava tamu. Misliti na intimni smisao stvari je... suvišno, kao misliti o zdravlju... ili ... zahvatiti čašu vode sa izvora.
Jedini intimni smisao stvari jeste da one nemaju nikakvog smisla.
Ne verujem u Boga jer ga nikada nisam video. Kada bi Bog hteo da ja verujem u njega, on bi mi se sigurno obratio. Ušao bi kod mene i rekao mi: Evo me!
(To možda glupo zvuči onima koji, ne znaju šta znači posmatrati stvari, pa ne razumeju onoga koji govori o stvarima dok nas uči da primećujemo.)
Ali ako je Bog cveće... i drveće i brda i sunce i mesečina, onda ja... verujem u njega,
Onda verujem u njega u svakom trenutku, i čitav moj život je molitva, i misa, i pričešće očima i ušima.
Ali ako je Bog cveće i drveće i brda i mesečina i sunce, zašto ga zovemo Bog? Ja ga zovem: cveće i drveće i brda i sunce i mesečina. Pa, ako se on, da bih ga ja video, napravio u sunce u mesečinu u cveće u drveće i brda, ako mi se prikazuje kao drveće i brda i mesečina i sunce i cveće, to je zato što želi da ga upoznam kao drveće i brda i cveće i mesečinu i sunce.
A ja ga samo slušam, (Šta ja više znam o Bogu nego Bog sam o sebi?).
Slušam ga tako što živim spontano... kao kad otvoriš oči i vidiš. I zovem ga mesečina i sunce i cveće i drveće i brda... i volim ga ne razmišljajući o njemu, i mislim ga gledajući i slušajući... I hodam s njime u svakom času.
alberto caeiro (Fernando Pessoa)