Don Žoao, peti ovog imena na listi kraljeva, ove će noći pohoditi odaje svoje žene Dona Marije Ane Žozefe, koja je, pre više od dve godine, dovedena iz Austrije da dâ naslednika portugalskoj kruni, ali, evo, sve do danas nije zanela. Već se govorka po dvoru, po palati i naokolo, da je kraljica po svemu sudeći jalovica, optužba koja se dobro čuva da ne dođe do neprijateljskih ušiju i zlih jezika i samo se najbližima poverava. Da je krivica do kralja, to nikome ne pada na pamet jer, kao prvo, neplodnostnije muška nego ženska mana, zbog nje su žene, uostalom, i prezrene toliko puta, a, kao drugo, ako za to uopštei ima potrebe, tu su i materijalni dokazi, u kraljevstvu već obilatoima vladareve kopiladi a, ako Bog dâ, biće ih još. Osim toga, ne treba kralj da preklinje nebesa za porod nego kraljica, i to opet iz dva razloga. Pre svega, jedan monarh, naročito portugalski, nema šta da moli za ono što, na kraju krajeva, jedino on može da dâ, a osim toga ženi, onoj koja po prirodi nosi plod, prirodno pripadadužnost da za plod preklinje, kako u organizovanim devetodnevnim tako i u pojedinačnim molitvima. Kako bilo da bilo, tu izgleda ne pomaže ni upornost s kojom kralj, osim kada ga u tome sprečavaju kanonske zabrane ili fiziološke prepreke, dva puta nedeljno predano ispunjava svoj kraljevski i bračni zadatak, a izgleda ni kraljičina strpljivost i samopregor s kojima predaje potpunoj nepomičnosti posle suprugovog povlačenja iz postelje, dane bi uznemiravala zajedničke sokove u svojoj plodonosnoj utrobi, gde je njenih, čini se, nedovoljno, da li zbog nedostatka strasti ili kratkoće vremena i hrišćanske moralne uzdržanosti, a vladarevih čitava bujica, kako to već i priliči muškarcu koji još nije navršio dvadeset i dve godine. Dakle, ni od jednog ni od drugog, sve do dana današnjeg, trbuh Dona Marije Ane nije počeo da raste. Ali Gospod je veliki.
Skoro isto toliko velika kao Bog jeste i Crkva Svetog Petra u Rimu, čijim se zidanjem, evo baš sada, kralj bavi. To je građevina bez podruma i temelja, postavljena na stamenu ploču stola, prejaku za teret koji nosi, delići minijaturne bazilike čekaju da, kada na njih dođe red, u ceremoniji koju izvode četvorica za to zaduženih dvorjana budu sklopljeni po drevnom principu muškog i ženskog. Kovčeg iz kojeg ih vade miriše na tamjan, grimizne tkanine u koje su uvijeni, svaki za sebe, da se o ivicu stuba slučajno ne bi izgrebalo lice statue, presijavaju se na svetlosti debelih voštanica. Građenje dobro napreduje. Već su svi zidovi čvrsto užlebljeni i uspravno stoje stubovi koji nose venac, na kome je latinskim pismenima uklesano ime - Paolo V Borgeze, slova koja je kralj već odavno prestao da primećuje iako se njegove oči, i dalje, često i s uživanjem zaustave na rednom broju V iza papinog imena, jer to je isti onaj broj koji prati njegovo sopstveno ime. Za jednog kralja skromnost bi bila velika mana. On polako uglavljuje proroke i svetitelje u njihova ležišta, povrh venca, a svakome od njih sluga se duboko klanja dok razvija nabore skupocene kadife, i evo jedne statue ponuđene na dlanu, evo jednog proroka izvrnutog potrbuške i jednog svetitelja okrenutog naglavačke, no na ovakve, sitne nezgode niko i ne obraća pažnju pošto je kralj tu da odmah uspostavi red i dostojanstvenost, kakva i priliči svetim stvarima, pažljivo uspravljajući i postavljajući deliće na njihova mesta. Statue, sa svojih mesta povrh venca, ne vide Trg Svetog Petra u Rimu nego kralja Portugala i dvorjane, njegove sluge. Vide daščani pod i kapke koji vode ka kraljevskoj kapeli, a sutra će, za vreme jutarnje mise, ukoliko u međuvremenu ne budu zamotane u kadifu i vraćene u kovčeg, videti kako kralj predano prati službu Božju s celokupnom svojom svitom, u kojoj više neće biti ovih plemića koji su sada ovde pošto je kraj nedelje i na druge dolazi red da služe kralja. Tačno ispod ovog podijuma na kome sada stojimo nalazi se drugi, takođe zaklonjen kapcima, ali neukrašen, kapela li je, ćelija li je, gde kraljica, sama, prisustvuje bogosluženju, a ipak ni svetost prostora joj ne pomaže da zatrudni. Jedino još nedostaje da se postavi Mikelanđelova kupola, a, zbog svoje glomaznosti, model ovoga kamenog remek-dela, kao kruna građevine, uživa poseban tretman, stoji sklonjen u zasebnom kovčegu i dvorjani pritrčavaju da pomognu kralju, pa, uz gromoglasni tresak, muški i ženski žlebovi kliznu na svoja mesta, i građenju je kraj. Kada bi ovaj gromki prasak, što odjekuje po kapeli, uspeo da prodre kroz prostrane sale i dugačke hodnike do soba kraljičinih, ona bi znala da muž samo što joj nije krenuo u pohode.