Kada je, onomad, u Srbiju došla demokratija često sam se pitao zašto .profesori univerziteta, naučnici, lekari, inženjeri, advokati, pa čak i bogati biznismeni, napuštaju svoje pozicije na lestvici uglednih i dobro plaćenih profesija i hrle u politiku da bi postali političari? Da li su pogrešili u izboru svog životnog poziva, pa su u svojoj profesiji bili neuspešni - studenti ih nisu slušali, pacijenti im umirali, klijenti zaglavili doživotne, firme im otišle pod stečaj, a mostovi i zgrade koje su projektovali i gradili rušile se kao kule od karata?
Ako je odgovor potvrdan, dobronameran čovek se morao zapitati, kako li će neuspešni profesori, inženjeri, lekari i biznismeni uspešno voditi Srbiju? Neće li i Srbija pasti na ispitu, umreti tokom operacije ili otići pod stečaj? A ako je odgovor negativan i svi pobrojani jesu bili uspešni u svojim profesijama, sledilo je novo pitanje: Šta li je to tako lepo i slatko u politici i koja je to magična sila koja ih privlači?
Godine su prolazile i dok je demokratija u Srbiji napredovala, a Srbija nazadovala, u redove srpske političke elite pristigle su nove snage. Oni su mladi, lepi i elegantni, puni su energije, zrače optimizmom, a čim progovore jasno se vidi da sve znaju, da za svaki problem imaju već gotovo rešenje. Odlučni su da sve menjaju i svoje veliko znanje primene odmah i sad, a sve to, naravno, u interesu i za dobrobit Srbije i njenih građana.
Za razliku od prve generacije srpskih demokratskih političara, onih profesionalno dezorjentisanih profesora, advokata, naučnika i lekara, novi politički ešelon profesionalno nije nimalo lutao.Tačno su znali šta žele i pravo iz školskih klupa, sa diplomom ili bez nje, najčešće bez ijednog dana radnog staža, stupili su na odgovorne političke funkcije. Nekima od njih u radnim knjižicama lepo piše da im je prvo radno mesto ministar, državni sekretar ili poslanik.
Skeptik u meni nikad ne spava i opet se pitam: Mogu li ti novi političari, bez ikakvog ili uz neveliko radno i životno iskustvo rukovoditi složenim sistemima, iznalaziti najbolja rešenja i donositi optimalne odluke? I kakav to sklop crta ličnosti u karakteru imaju ti mladi ljudi, koji bez imalo sumnje u sebe i bez ikakve dileme, lako prihvataju ministarsku ili kakvu drugu odgovornu funkciju?
Ne možemo, a da u metodologiji izbora kadrova na značajne političke i druge funkcije, ne pomenemo lične afinitete i lični pečat naših predsednika, premjera, prvih i drugih potpretsednika.
Tadić je imao poverenja u svoje najbolje učenike kojima je bio razredni starešina u Prvoj beogradskoj gimnaziji, zatim u ljude sa kojima je odrastao i u mladosti jurio sojke, pa onda one sa kojima je igrao košarku, a na mesto načelnika generalštaba postavio je mladog oficira s kojim je, onomad, u skupštinskom bifeu popio piće i koji ga je, onako s nogu i iz prve, uverio u svoje vanserijske vojnostrategijske sposbnosti. Nikolić je po difoltu srpski domaćin i tradicionalista, pa se na Andrićevom vencu okružio rođacima i ljudima s kojima je u Bajčetini proveo dane i noći razgovarajući uz kazan dok su pekli šljivovicu. Dačićev pristup u izboru kadrova je, da tako kažem, obavijen maglom i nije najjasnije kako je birao neke svoje najbliže saradnike. ... i tako dolazimo do prvog potpredsednika.
Prvi potpredsednik je, u središnjoj fazi rekonstrukcije vlade, skrenuo pažnju na značaj kadrova i time pokazao da pored Veberovog teorijskog, dobro poznaje i Staljinov praktičnii opus. Jer, ono da kadrovi rešavaju sve, pripisiju se upravo Josifu Visarjonoviču. Nažalost, požalio se novinarima prvi potpredsednik, Srbija kuburi sa stručnim kadrovima i zato će on, najavio je, na značajna mesta dovesti proverene strane kadrove, iako će mu mnogi iz njegove stranke, dodao je, to zameriti. U svakom slučaju bolje strani ekspert, nego priučeni stranački kadar, zaključio je.
Nekako istovremeno u dobro obaveštenim srpskim medijima pojavila su se i prva imena svetski poznatih eksperata koja bi mogli biti pozvani da zauzmu značajna mesta u srpskoj vladi. Prvi od njih je bio nadaleko čuveni Dominik Stros-Kan. Moram da priznam da ni uz najveći stepen imaginacije, ne mogu da zamislim g. Stros-Kana, bivšeg direktora MMF, kako sedi na Dinkićevom mestu, dok Ivica Dačić predsedava sednicama vlade, ali siguran sam da bi se mnoga nevina sobarica iz beogradskog “Hajata” tom rešenju obradovala. Naravno, pored Stros-Kana, razgovara se i sa drugim poznatim ekspertima.
Sa svoje strane, srpski eksperti i analitičari su sa velikom rezervom dočekali Vučićevu incijativu da se umesto domaćih stručnih kadrova angažuju strani.
Kako bilo da bilo, ne može se osporiti da je Vučić javno priznao da priučeni stranački kadrovi nisu u stanju da vode složene resore i time otvorio još jedno od gorućih problema u Srbiji: problem negativne selekcije i nedovoljne stručnosti stranačkih i srpskih političkih kadrova uopšte.