Ljubav| Moj grad| Nostalgija| Putovanja

L(ij)epa moja...

robylad RSS / 25.08.2013. u 11:21

Nakon 4 godine odsustva i putesestvija po Aziji put me je ovog leta odveo u Hrvatsku, u kojoj nisam bio bas od te 2009.godine. Nisam ni sanjao da kamen, maslina i miris rogaca mogu da nedostaju, ali eto i to mi se desilo, a da nisam ni bio svestan dok se nisam susreo sa svim tim.


Nije mi smetalo sto sam isao autobusom umesto kolima, ni sto se nije moglo spavati tokom puta zbog reli voznje vozaca nam milog, ni to sto idem na svega deset dana, nista nije moglo umiriti pozitivno uzbudjenje zbog povratka na mesto odrastanja.


Posle Zagreba prosli smo ravan pravac, krece vijuganje ka Kninu i Splitu, i taman kada noge vise ne mogu da izdrze u sedecem polozaju nazire se Kozjak sa svojom strmom liticom i osmeh je tu, jer - iza toga je moj omiljeni pogled na Soltu. Split se budi obasjan jutarnjim zracima u zalivu, lep kao sto je uvek bio a drazi nego ikada. Eno je i Solta preko... Maslina, rogac i kamen koji se spusta u more pod borovima uz zvuke cvrcaka, u jednom paketu prelepog, zdravog i bezbriznog odrastanja. Mozda to nisam znao do sada, ali ovaj put mi je to pokazao, koliko smo svi mi koji smo odrastali na takvom nekom mestu zapravo nesvesni toga. Zaboga, pa ja sam prvo naucio da skacem u more pa tek onda da plivam!


Ali, prvo o Splitu i meni dragim ljudima koji krase ovaj divan mali grad. Duje me ceka autom, sa japankama na nogama i uvek iskrenim poluosmehom na jednoj strani lica, imam osecaj kao da sam ga juce video a ne pre 4 godine! Da mogu da biram brata on bi bio moj izbor - uvek tu kada treba, miran, stalozen, nepopravljivi romantik i (njegove reci) degutantno tolerantan. Odlazimo na kratko do njegovog stana na "marendu" i hitamo ka teraci Bamba, na kojoj smo toliko puta sedeli i posmatrali luku kroz palme, o kojoj smo toliko puta pricali dok sam bio u Aziji, i o kojoj sam mastao ove 4 godine. Usput upoznajem i njegovu dragu i cetvoronoznog im dragog, i krenusmo. Klizavim splitskim plocnicima preko prelepe rive koja sa jedne strane pise istoriju Dioklecijanovih tajni dok na drugu stranu smiruje more i gleda ka Bracu i Solti. Osamucen od puta, sunca i pogleda prosao je taj dan, i pre nego sto sam znao nasao sam se u kolima za Sibenik gde moj rodjak Toni ima nastup kapoere. Prilicno zanimljivo iskustvo moram priznati, gledanje uzivo svih tih akrobacija.


Budim se u danu koji je predvidjen za odlazak na Soltu, "moje ostrvo" kako ga od milja zovem. Prilazak luki, zelena rampa trajekta koja se spusta, miris soli na automobilskim gumama - sve me vraca u detinjstvo kada sam jedva cekao kraj skolske godine da bih dva meseca mogao ludovati na Solti. Ovoga puta necu ludovati, ali osecaj uzbudjenosti je tu, i to se nije promenilo. Jos na pola puta do Solte meni je srce u grlu, udara ludo i skace, kao da zeli da se otisne sa trajekta i pojuri do spomenika na brdu koji gleda ka Splitu. Odatle smo nebrojeno puta, moje srce i ja uzivali u pogledu, brojali zvezde, mirisali borove i upijali Dalmaciju. Zaista mislim da znam svaki kamen i bor, pa i zbun origana i ruzmarina koji raste uz put od trajektne luke do nase kuce na brdu. Usput otkidam deo rogaca i grickam, mirisem smokvu i gledam staru kucicu za magarce koja je slozena od kamenja bez maltera, starija od vremena. Sve to imam oko mene cele nedelje, lutanje od uvale do uvale, trazenje idealne plazice, gledanje istorije sela koje broji decenije kao mi godine.


Dani su proletali, plaze se smenjivale, obluci pod nogama menjali velicine a more temperaturu. Od prve noci u Maslinici u novoj marini slusajuci zenske klape dok se koza jezi na prve dalmatinske taktove, preko jedne od uvala Necujma gde vise zivih bica ima u moru nego na plazama, pa sve do odlaska strmim stazama do suprotne strane Solte, koja gleda na Vis i uzivanja u pravoj divljoj lepoti Jadrana iz prvog lica. A na dan odlaska knedla u grlu, kao i svaki put kada isplovljavam pogledom prelazim preko Rogaca, sume borova iznad, gledam spomenik na brdu i u sebi govorim "do sledeceg susreta", koji nikad ne znam kada ce biti, iako uvek pozelim da ostanem makar jos jedan dan. Poslednji put kada sam to pomislio otisao sam u Aziju i nisam dolazio 4 godine.

Predugo.


Valja se odmoriti u Splitu, sutra je veliki dan, najveci od svih - odlazak u Zadar, gde nisam bio 18 godina, a sve na inicijativu Duje, koji mi je to obecao jos prosli put, ali sam ja pobegao preko Bosfora, medju tudje palme i talase. Krenuli smo ujutro da bi usput svratili do Trogira, koji je stariji brat Splita, ususkan u zaliv i usidren u istoriju Mediterana koja se oseca na svakom kamenu starih zgrada u centru. Uz kratku setnju po rivi i slusanje klape uzivo nastavljamo putem uz more gde pejzazi koji se smenjuju kao na filmu oduzimaju dah. Silazimo do Vodica da se okupamo ali izuzetno hladno more nam porucuje da to i nije bila bas dobra ideja, mozda da smo stali kod Primostena bi bilo lepse, ali "nista mi nece ovaj dan pokvarit". Blizimo se ulasku u Zadar. Duje me ocima pita jesam li uzbudjen, odgovaram osmehom. Pita me za put do moje zgrade, mumlam nesto, navodim dok mi je knedla u grlu sve veca a osmeh skamenjuje lice. "Tu skreni, pazi ima velika nizbrdica na ulasku u naselje" govorim kada sam prepoznao da smo blizu, i setio se te velike nizbrdice gde smo se spustali biciklama i penjali teske muke uz nju. Celo naselje pa i ta uzbrdica su zapravo veoma mali, tek onda shvatam kolicni sam bio dok sam ovde odrastao kada je meni sve to delovalo ogromno.


"Koji ulaz?" pita me Duje, a ja ne verujem svojim ocima sta vidim: ispred mog starog ulaza mirno spava isti auto iste boje kao nas u Beogradu! "Pa onaj gde mi je parkiran auto, koji drugi" odgovaram uz osmeh. Da se razumemo, nije to uopste cest auto na nasim ulicama (Suzuki Wagon R+), u Beogradu nisam video istu boju, a u Hrvatskoj cak ni model, a sada tu ispred nas stoji isti! Priblizavam se ulazu polako, gledam ka nasem prozoru gore, na drugom spratu sa kojeg me je mama dozivala da udjem u kucu a ja uvek odgovarao sa "jos samo 5 minuta", iako pojma nisam imao koliko je to, samo sam cuo da to druga deca vicu, i ostaju se igrati sa nama. Kako sam gledao gore primetim da je zgrada izuzetno ruzna i stara, nista nije taknuto od onda, osim zamalterisanih rupa od gelera. Nikada ranije nisam primetio tu ruznocu, meni je taj kamen na zgradi drag, plocnik ispred i parkic oko nje. Sa druge strane je terasa, dugacka 10 metara na kojoj sam naucio da vozim bicikl! Neka odeca na susilu, neki drugi ljudi su sada tu, neka nova deca mole za jos 5 minuta igre napolju. Odlucim da se popnem do mojih starih vrata. Stepeniste je isto, ograda tako poznata kao i stare izlizane kamene stepenice. Bas me zanima koje prezime krasi plocicu na vratima sada. Dolazim ispred, a umesto plocice stoji plisano srce sa natpisom "Welcome" . Cudno se sudbina poigra sa osecanjima. Prvo auto pa sada ovo - kao da sve govori da nikada nisam ni odlazio odavde. Tu me je stiglo, preseklo i slomilo. Ne umem da objasnim zasto, ali sam tog momenta briznuo u plac. Da li zbog naglog prekida detinjstva i odlaska daleko sa 7 godina, da li zbog toga sto od 1995. nisam bio u Zadru, ili zbog cinjenice da ne znam kakav bi moj zivot bio da smo ostali tu - stajao sam skamenjen ispred poznatih vrata koja sa druge strane kriju nepoznate ljude nekoliko minuta. Ne secam se tacno narednih desetak minuta, znam da smo se nekako nasli kako setamo ka mom starom vrticu niz ulicu. Udisao sam stari kraj punim plucima i pozdravljao se - mislim da mi je to falilo, taj zakljucak, poslednji pozdrav dragoj ulici i zgradi, jer kada sam odlazio kao mali nisam bio svestan da se selimo, uvek sam se potajno nadao da cemo se nekada vratiti. U Beogradu sam na svakoj livadi zamisljao da je to more, kada zalazi sunce pretvarao sam se da zalazi nad morem, toliko mi je Zadar naglo oduzet da mi je ovo i te kako trebalo! Da se kao zrela i odrasla osoba pozdravim sa malim Dadom i kazem mu da nije strasno u Beogradu, da je mozda cak i bolje, i da ga nisam zaboravio.


Poslednji pozdrav mojoj zgradi, i krenuli smo ka rivi. Setnja kroz stari Zadar ponovo osvezava neke uspomene kao sto su klizavi stari, beli plocnici, miris ribarnice uz stare zidine i pesacki most koji povezuje stari i novi deo Zadra. Pogled sa katedrale je divan, ceo Zadar kao nadlanu, a predvece smo zauzeli mesta na rivi da cekamo, kako je cak i Hickok rekao "najlepsi zalazak sunca na svetu". Uz spontani aplauz sunce je zaslo i ostavilo za sobom narandzasto pa potom ljubicasto nebo, a ispod nas se umetnicka instalacija "Pozdrav suncu" pali i bljeska. Akumulira svetlosnu energiju tokom dana pa je otpusta cele noci uz divan light show! Vecera na starim ulicama prija i te kako, neko je uzeo pizzu, neko lazanje, neko pastu, a sve u svemu - pun pogodak! Fizicki umorni od celodnevnog puta a ja emotivno ispraznjen vracamo se za Split. Bio je to jedan od najdivnijih dana u mom zivotu, i ne znam kako da se zahvalim Duji za ideju i realizaciju. Namestice se nekako da cu mu jednog dana na slican nacin neplanirano uzvratiti, u to sam siguran.

Dva poslednja dana u Splitu sam proveo na plazi i voznji na skuteru, kao pravi domaci, upijajuci sunce i amotsferu do maksimuma koju cu akumulirati po povratku u Beograd.


Jos je akumuliram.

Predivno putovanje!

 

Dalibor Kokic

Snimci

Sajt 

Atačmenti

  • 1.jpg / 266.03 / KB image/jpeg
  • 6.jpg / 1812.76 / KB image/jpeg


Komentari (13)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

godec godec 11:48 25.08.2013

lepota

hvala za divan tekst prepun lepote koja je jedina istina na ovom svetu
dusanovaiivanovamama dusanovaiivanovamama 11:55 25.08.2013

:)


Blogu nedostaju tvoji tekstovi.
Hvala na ovome
Dr M Dr M 12:11 25.08.2013

Hvala


Zamirisala mi soba na borove..
mariopan mariopan 12:54 25.08.2013

...

Dobrodošao kući

uros_vozdovac uros_vozdovac 13:11 25.08.2013

Šolta...

Da priložim
robylad robylad 15:40 25.08.2013

Re: Šolta...



:)
uros_vozdovac uros_vozdovac 21:08 25.08.2013

Re: Šolta...

Jao...
Meni Šolta nije mladost i nostalgija, Dubrovnik mi je to sve, ove godine Šolta je potpuno otkriće, ali stvarno.

Uživali smo svaki sekund tamo, pa smo istražili otok, Maslenica je nestvarno lepa. A Krušica? Mogla bi jednog dana da postane dom.
radekokic radekokic 13:37 25.08.2013

Dalmacija u srcu...

Ne znam za druge, ali Dalmacija je najvazniji deo i mog zivota. Dado, svaka cast - raznezio si me i oci mi ovlazio.. narocito pred vtatima naseg starog stana gde si rastao sa svojom sestrom Lelom...
dr.wagner dr.wagner 14:40 25.08.2013

Nostalgija

...dan

-Baš sam o tome često razmišljao ,neki strah da ne mogu kući kad god poželim ...
... mislim tamo gdje sam odrastao

-Tamo (kod stare) odem svakih par dana , to je prvo brdo do Tuškanca , rijetko
šetam po vrtu ili idem u svoju sobu ... ali samo saznanje da mogu to kad poželim ,
dovoljno je ...

-Ne znam je li to psihijatrijski slučaj ... ali što mogu

-A u Zadar ne idem , sada kako je autoput ni ne usporim ... ali bio sam
na aerodromu prije dva-tri mjeseca , i to na vojnom dijelu ...uđete kroz ogradu i
vozite se kilometar-dva kroz borovu šumu ,... svako malo neki SMB stari avion kao
izložbeni eksponat pored ceste , pa neke zgrade napuštene ... nigdje živog čovjeka

-Nestvarno mjesto ...


Wagner
bolid1 bolid1 18:31 25.08.2013

Re: Nostalgija

Kako poznati osecaji...2005, prvi put u Ljubljani posle toliko godina...
Kraja Kraja 14:20 26.08.2013

...pa moram da kazem...

...sve je to jednom bila NASA zemlja...

...ja se vec 15 godina spremam za "povratak" na vis i stalno u mislima vrtim hipoteticni prvi korak sa trajekta...
...pomislim na gladijatora...puna saka zemlje koju lagano ispustam kroz prste dok me salece hiljade slika, lica...podmorje, nadmorje, oluje...fudbalski mec vis - beograd...hiljadugodisnji grobovi na prirovu...
jucaibin jucaibin 15:54 26.08.2013

vrlo

vrlo emotivno i za mene koja sam samo citala, a kamo li tebe za koji si sve to ziveo...
robespijer robespijer 15:51 31.08.2013

nostalgija

Svako mesto na kom boravimo ostane u nama, a i mi ostavimo deo sebe tom mestu, ali mesto gde smo se rodili i proveli detinjstvo zasigurno čini najveći deo naših sećanja i uspomena, naše duše, ako hoćete. Tu na tom mestu, gde smo se igrali, naše srce je počelo da raste.
Divan tekst....hvala.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana