Đavolje brdo u Berlinu, nekad najmoćniji špijunski centar NSA u Evropi, danas su zaposeli skvoteri, hipici, umetnici, klaberi, zmajari i paraglajderi, a radoznali šetači mogu da nalete i na zečeve i divlje svinje u gustom šipražju kojim je ovo tajanstveno mesto obraslo...
Na krajnjem zapadu glavnog grada Nemačke, severno od šume Grinevald, nalazi se veštački napravljen breg od šuta porušenog Berlina po imenu Teufelsberg, odnosno Đavolje brdo, a na njemu apokaliptični ostaci nekad najmoćnijeg špijunskog centra američke Nacionalne bezbednosne agencije.
Pečat tog berlinskog duha vidljiv je svuda, pa i na muralima srušenog zida, poput onog najčuvenijeg koji prikazuje strastveni poljubac Brežnjeva i Honekera u trabantu s propratnim natpisom "bože, pomozi mi da preživim ovu fatalnu ljubav", ali i na bezbrojnim grafitima po gradu, od kojih se neki od najzanimljivijih nalaze baš na Đavoljem brdu, koje danas važi ne samo za avet hladnoratovske špijunaže, nego i za poslednju, neotkrivenu tajnu berlinskog podzemlja, jer je baš tu sahranjena i Hitlerova vojna akademija, koju je projektovao glavni arhitekta Trećeg Rajha.
Međutim, iako neviđeno atraktivna zbog svoje istorije, ova sablasna lokacija što se uzdiže 120 metara iznad brandenburške ravnice (a ceo Berlin je ravan kao tepsija), ne nalazi se ni u jednoj zvaničnoj ponudi ili turističkom vodiču, pa ni u izuzetno detaljnom izdanju Dorling Kindersley, koje nudi "sve o Berlinu". "To je zato što vlast i dalje ne zna šta da radi s Đavoljim brdom", objašnjava ilegalni "vodič" u japankama, s hipsterskim šeširićem na glavi, dok budno pazi da mu neko od posetilaca s rančevima na leđima ne promakne neopaženo kroz razvaljenu ogradu glavnog ulaza ovog naselja duhova."To je sad naše", kaže opušteno i pokazuje na rukom ispisanu tablu, gde između ostalog piše da je NSA špijunski centar "privatizovan", a da posetioci ulaze na svoju odgovornost, pošto ekipi skvotera koji su se tu naselili plate sedam evra. Bez gunđanja plaćam simpatičnom društvancetu koje, s pivom u rukama, dreždi pored klimavog drvenog astala, što mu dođe kao prijemni pult i potpisujem nekakav papir da ulazim na svoju ruku.
Dok čekam pored razbacanih bicikala koji leže okolo da se formira grupica za obilazak, tip u podrpanom sakou i sandalama pokazuje prstom na tamnozeleni BMW terenac i kaže zadovoljno: „Njega smo kupili od vaše love". Da sve izgleda još apsurdnije, u travi, blizu auta je „parkirana" i bela, tučana, starinska kada, do vrha ispunjena praznim konzervama, pa pitam otkud, dođavola i ona tu. "Reciklaža", samo slegnu skvoter ramenima, a ja se setih da su na ovom kontroverzom mestu Amerikanci i Britanci imali, pored vrhunskog prislušnog asesoara i sve što je potrebno za udoban špijunski život, poput grejanja, kanalizacije, trpezarija, liftova, kupatila, a Englezi čak i tri vrste WC-a, za dame, gospodu i oficire. "Požurite s obilaskom dok ne padne mrak, ako nemate baklje, jer ovde nema struje", kaže ljubazna "domaćica" s narandžastim dredovima, čekirajući odokativno da li smo svi platili ufur. Jer, oni najhrabriji takođe ulaze, ali kroz rupe na visokoj žičanoj ogradi koja opasuje ovaj devastirani špijunski kompleks, rizikujući gnev skvotera, ali i bliski susret sa divljim svinjama koje su se, kao zaštićena vrsta, neviđeno razmožile u gustom rastinju koje džiklja na sve strane. Jednu familiju ovih životinja videla sam i svojim očima dok sam se probijala stazicom zaraslom u kupine i koprive, vođena samo planinarskim osećanjem da sam na pravom putu, jer ruta do najvišeg vrha Đavoljeg brda nije obeležena markacijama. Da li je to posao aktivista iz organizacije "Sačuvajmo Teufelberg", čija je kampanja u Berlinu u punom zamahu, nemam pojma, ali znam da uredno upozoravaju da treba paziti "da neko pijan ne padne s neobezbeđenog tornja". I zaista, sve vredno je očerupano ili pokradeno za suvenire, većina zgrada nema cele zidove, ograde na vidikovcima su razvaljene ili ne postoje, a donji delovi zidovi kupola bukvalno rastrgnuti. Međutim, pogled s najviše tačke Berlina je kao na dlanu i vredi rizičnog penjanja duž 228 mračnih stepenica do treće, najviše kule, koja izgleda kao zaposednuta od duhova. Tome doprinosi i dramatična akustika, te gigantski grafiti đavola ispod svoda, pa ništa čudno što se svi posetioci oglašavaju i očas posla pretvore u čudan bend, jer jedni zvižde, drugi lupkaju, treći se deru, svako po inspiraciji. Paklena dreka se uklapa u ambijent, jer sve izgleda esktremno propalo i zbog vandalskog razvaljivanja zidova i podova u poteri za bakarnim žicama koje su nemilosrdno čupane, a ima i tragova paljevine. Ali su zato ogromne, sablasne sale razorenih plafona i vrata prepune fenomenalnih grafita, poput velikog stritart murala reditelja Dejvida Linča, pa ništa neobično što ih subkulturne grupe tretiraju i kao idealno mesto za rejv hostovanje i partijanje svake vrste, a fotografi i filmadžije kao super „pozadinu" za fantastične filmove. „Svraćaju ovde i zaljubljeni s baterijskim lampama, pivom i sendvičima", smeška se ilegalni „čuvar" i s ogromnim kleštima i koturom žice odlazi da krpi ogradu. „Moramo da se branimo od upadača", kaže na rastanku i upozorava da se pri odlasku čuvamo divljih svinja koje se kriju u šikari.na margini__________________________________________
Pokopana Hitlerova akademija: Ispod 26 miliona kubnih metara šuta od kojeg je veštački napravljeno Đavolje brdo, sahranjena je i nacistička vojno-tehnička škola koju je projektovao Hilterov arhitekta Albert Šper. Saveznici su prvo pokušali da ovu nikad dovršenu nacističku akademiju razore eksplozivom, a kad nisu uspeli, onda su rešili da je "pokriju" i pokopaju s ostacima 400.000 srušenih zgrada izbombardovanog Berlina. Na raščišćavanju ruševina mahom su radile žene, pa otud i izraz "trümmerfrauen" (trümmer - ruševine, frauen - žene). Hiljade kamiona (oko 800 na dan) vozile su šut 20 godina, posađeno je oko milion stabala, porasla je trava i vinova loza, da bi u vreme hladnog rata, počev od 1961, baš tu, na najvišem vrhu Đavoljeg brda, zbog nesmetanog signala iz svih pravaca, počeo da se gradi najveći svetski radarski centar kojim je Zapadna Evropa prisluškivala Istočnu. U naredne dve godine mesto postaje jedna od najmoćnijih i najvećih šijunskih stanica sveta koja je ikad napravljena.
Krompir i rokenrol: "Sve dok su oni slušali Zapad, a mi Istok, stvari su bile u redu, nije bilo ni iznenađenja, ni panike", ubeđen je Kristofer Maklaren, koji je sedamdesetih radio u Berlinu za ASA (jedinica za specijalne operacije). On je jedan je od brojnih bivših operativaca i šefova koji su svedočili o Đavoljem brdu, bitnom čvoru mreže Ešelon, koju su stvorili SAD, Velika Britanija, Kanada, Australja i Novi Zeland sa ciljem da "presreću i prate privatne, vojne i diplomatske komunikacije Sovjetskog saveza i Istočnog bloka". Advokat Edvard Ričardson, koji je šezdestih godina radio na Đavoljem brdu, kaže da je prisluškivanje mahom bilo dosadno: "Slušali smo i taksiste, ili kako organizuju lov na drogirane jelene". I Don Kuper svedoči kako su prisluškivali sve, pa i izveštaje o poljoprivredi: "Slušali smo kako su imali loš rod krompira i to je bila gnjavaža. Ako smo bili u noćnoj smeni, posle osam sati smo prebacivali na radio Luksemburg i slušali rokenrol". Takođe, postoje dokumentovana svedočenja o proceduri uništavanja prikupljenog materijala, koji je prvo seckan u mašinama, pa razvejavan velikim fenovima u silosima, potom potapan vodom, onda mleven u prah, pa sabijan u blokove i spaljivan.
Dejvid Linč na Đavoljem brdu: „I Dejvid Linč je bacio oko na Đavolje brdo", kaže mi moj andengraund vodič i objašnjava kako je slavni reditelj utrčao s parama u kombinaciji sa Maharaši fondacijom, koja je pre pet godina od Berlina tražila dozvolu da na Đavoljem brdu napravi „vedski univerzitet za mir" od 12 spratova, na 24.000 kvadrata, plus 50 metara visoku „kulu nepobedivosti", ali su propali. I zaista, kupoprodajni spor između berlinskih vlasti koja ovaj teren procenjuje na pet milijardi evra, Maharaši fondacije i Linčove fondacije „za svest i svetski mir" i dalje je u toku. U međuvremenu su propali i investitori koji su od Senata Berlina kupili 4, 7 hektara „špijunskog zemljišta", nameračeni da kompleks za prisluškivanje pretvore u luksuzne hotele i ekskluzivne restorane. U stečaj ih je oteralo žestoko protivljenje ekologa, te astronomski troškovi izgradnje. No, danas su sve građevinske dozvole istekle, mesto je označeno kao zaštićena šuma, a Senat Berlina do daljnjeg isključuje svaku ideju o otkupu.