Literatura

Summa cum laude (8)

Vojislav Stojković RSS / 11.10.2013. u 20:34

 

NIije teško zaključiti da je relativizacija dobra i zla, kao dominantna filozofska misao od antike do Spinoze, sa izuzetkom Kanta, postepeno prerasla u prihvatanje zla kao kosmičke nužnosti i zamajca istorije, pa do otvorenog veličanja zla kod Ničea.... ako je filozofija bistro oko sveta i so ljudske misli, onda i sami vidite u kakvom svetu živimo.          

 

         -Novija filozofska misao, počev od humanizma i renesanse, već kroz dela Bekona pokušava da odvoji moralno od religioznog. To nije bilo baš tako jednostavno. Samjuel Klark, kritikujući nominaliste, Loka i Hobsa, tvrdi da u priodi postoji  razlika između dobra i zla pre svakog zakonodavstva, kako novozavetnog, tako i građanskog. Prema Klarku do odgovora šta je dobro i moralno, a šta zlo, dolazi se saznanjem, koje se pretvara u volju. Međutim, kad je uočio da moralno više pripada teorijskoj, a zlo praktičnoj sferi, poseže za argumentima otkrovenja Božje volje i time opovrgava sam sebe i vraća se metafizičkoj etici. Hjum uvodi subjektivno-psihološki metod sagledavanja zla i kaže da je zločin za um samo niz motiva, misli i postupaka, a osećanje ga karakteriše kao moralno zlo. Helvecije u delu « De l Esprit» tvrdi da je čovek proizvod njegovog odgoja i da se njegovo postupanje uvek kreće u pravcu manjeg otpora. Naturalizam je u delima Spinoze i sledbenika dao svoj obol shvatanju zla. Spinoza uči potonje genracije da je, sa stanovišta pojedinačnog bića, «dobro» sve ono što uvećava njegovu snagu i životnu punoću, «zlo» je ono što ih slabi i umanjuje, a za univezalno stanovište potpuno su irelevantna sudbinska pitanja pojedinačnog bića, čiji se život kreće između dva pola samoodržavanja i samopropadanja.Umesto jednog čoveka kome ne uspeva samoodržanje postoje drugi kojima uspeva. Imanuel Kant pravi kopernikanski obrt u etici kad tvrdi da moralni zakoni ne nastaju iz prethodnog pojma ili iskustva dobra i zla, nego su dobro i zlo moralnim zakonom određeni, a on je kategorički imerativ, koji nije izvodiv ni iz čega i tu se Kant vraća metafizici moralnog kao kod Platona ili Tome Akvinskog. U Hegelovoj dijalektici zlo postaje forma u kojoj se ispoljava pokretna snaga istorije. Rđave strasti, lakomost i            vlastoljubivost pretvaraju se u poluge istorijskog razvitka, jer izazivaju pobune koje vode ka novom napretku. Za Šelinga, koji je sistematizovao sve prethodne torije, zlo je kosmička snaga i čin slobode. Prema njegovom shvatanju nužnost zla u čoveku proizlazi iz nesvesne volje, a svaka čovekova radnja je određena uzrocima koji se nalaze u prošlom vremenu i koji pri njenom izvršenju nisu više u čovekovoj moći. Ne možemo, a da ne spomenemo Šopenhauera. Filozofi pre njega su sve stvarno videli kao umno, a Šopenhauer u stvarnosti sagledava samo strašnu bezumnost i kaže: dogma o praroditeljskom grehu nije ništa drugo do mitski izraz istine da je u krajnjoj osnovi sva krivica za zlo postavljena samim postojanjem. Preskočićemo gledišta eudajamonizma, utilitarizma i darvinizma, ne samo zbog nedostatka vremena, već i zato što ništa bitno novo u razmatranju porekla zla nisu doneli, i završimo sa Ničeom. Po njemu put kojim čovek treba da ide nije put ka sreći već put ka moći, a nasilnički samoživi interesi moraju nadvladati ljubav prema bližnjem kao prezrenu i dekadentnu. Niče svoje učenje izopačava u veličanje zla, koje mu ne izgleda kao nešto od prirode dato, protiv čega se treba boriti, već naprotiv, kao ono što treba tražiti i na sve načine pojačavati, jer kako kaže njegov Zaratustra: «...videti da se pati, to godi, učiniti da se pati – još više!» Ni jedan mislilac pre Ničea nije ljudima nametnuo etiku večnosti pakla na zemlji kao najvišu životnu radost. Nije teško zaključiti da je relativizacija dobra i zla, kao dominantna filozofska misao od antike do Spinoze, sa izuzetkom Kanta, postepeno prerasla u prihvatanje zla kao kosmičke nužnosti i zamajca istorije, pa do otvorenog veličanja zla kod Ničea.                     

              Gospodine O Konor, ako je filozofija bistro oko sveta i so ljudske misli, onda i sami vidite u kakvom svetu živimo.-

             Dr Teodor Litovic je završio svoje izlaganje. Dok je govorio ja sam i zaboravio šta sam hteo da ga pitam, jer toliko je bio ubedljiv da mi se činilo jasnim sve što se dogodilo u Vestroudu. Ipak, posle kraće pauze upitao sam:

              -Profesore, upravo pišem o  jednom slučaju neshvatljivog zločina od pre sedamanaest godina u Vestroudu, Severna Dakota...- Litovic me je žustro prekinuo.        

              -Gospodine Patrik, svaki zločin je i neshvatljiv i shvatljiv, zavisi iz kog ugla ga posmatrate. Zajedno smo prešli velik deo puta od Aristotela do Ničea, dalje morate sami- rekao je, a njegovo lice je ponovo poprimilo izraz sveca sa srednjovekovnih ikona.   

              Nije mi preostalo ništa drugo sem da mu se zahvalim. To sam i učinio.                                   

               Posle razgovora sa Litovicem, vratio sam se u hotel. Nisam bio raspoložen za reprizu izlaska sa Larijem od prethodne večeri. Pozvao sam Džejn. Kaže da je usamljena. Dugo smo razgovarali. Do kasno u noć sam  razmišljao o profesorovoj briljantnoj analizi teološke i filozofske misli o dobru i zlu. Imao sam osećaj da je ostao nedorečen. U polusnu sam zaključio da još jednom moram pokušati da ga privolim na razgovor o Vestroudu, jer stari Svetac nešto krije. Tokom noći sam se više puta budio. Sanjao sam kako Toma Akvinski vitla sabljom iznad golog Aristotelovog vrata, dok ih Niče i Zaratustra gledaju i u glas dovikuju SvetomTomi «Seci, šta čekaš! Neka se taj antik i sam uveri da je zlo dobro, a patnja lepa!»                               

                    Već oko deset narednog dana sedeo sam u jednoj od kancelarija službe za odnose sa javnošću u ogromnoj zgradi Pentagona. Objasnio sam da pišem knjigu o pilotima veteranima Korejskog rata i da bih rado razgovarao sa pukovnikom Kuperom, ukoliko je to moguće. Posle dužeg čekanja primio me je major u plavoj uniformi Vazduhoplovnih snaga i objasnio da Armija SAD podržava moje napore, ali da mi nažalost ne može pomoći, jer je  pukovnik Kuper poginuo u Vijetnamu 1968. godine. Na moju molbu da mi pomogne da stupim u kontakt sa  njegovom suprugom, odgovorio je da to nije u njegovoj nadležnosti, ali da u imeniku Vašingtona D.C. mogu sam potražiti broj Pamele Kuper. Tako sam i učinio. Posle kraćeg razgovora gospođa Pamela, supruga pokojnog pukovnika, prihvatila je da je posetim u njenoj kući u Arlingtonu tačno u sedamnaest časova. Imao sam dovoljno vremena da odem do biblioteke u Džordžtaunu. Profesor Litovic nije bio za svojim stolom.

                       U sedamnaest časova krupna crnkinja mi je otvorila vrata kuće u Nelson Stritu na broju 412, a u prostranom salonu već me je čekala visoka i snažna, ali istovremeno i vitka i zašto ne reći, još uvek lepa i vitalna žena. Na prvi pogled videlo se da je Pamela Kuper pravi primer Amerikanke  kakve su danas, nažalost, veoma  retke.  Kao supruge uvek siguran oslonac ambnicioznom muževima, pažljive majke bar troje-četvero dece, domaćice koje o svemu brinu, u društvu uvek nasmejame i lepe. Amerika za svoj procvat i prestiž duguje više ženama poput Pamele, stubovima američke porodice, a time i države, nego svim njenim predsednicima do danas.

             Gospođa Kuper se već na početku razgovora ogradila da ona malo ili gotovo ništa ne zna o aktivnostima svog pokojnog muža u službi, te ukoliko sam od nje očekivao tu vrstu informacija, onda me mora razočarati. Uverio sam je da moja knjiga nije stručne prirode, već joj je cilj da odnos prema veteranima Korejskog rata, uporedi sa odnosom američke javnosti prema veteranima Vijetnamskog rata, te će mi svaka informacija iz tog vremena biti dragocena.

              Odmerenim rečima, ali ne bez emocija, Pamela Kuper mi je u pola sata oslikala ključne tačke iz zajedničkog života nje i Aleksa Kupera. Upoznali su se dok je Aleks studirao na Vest Pointu. Venčali  su se 1949.godine, a već naredne godine Aleks je sa svojom eskadrilom upućen u Južnu Koreju kao podrška kopnenim snagama generala Daglasa MekArtura. Povremeno je dolazio kući na kraće odmore. O Aleksovom ratovanju u Koreji zna samo toliko, a i to je čula od njegovih kolega pilota, da je poručnik Aleks Kuper bio prvi amirički pilot-lovac koji je u direktnom vazdušnom okršaju oborio novi ruski borbeni avion MIG-15. Možda se Aleks zato iz rata vratio samouveren i bez ožiljaka, iako kažu da je taj rat završio bez pobednika i poraženih. Koliko je njoj poznato, nikakve traume iz rata nisu pratile ni Aleksa ni njegove drugove, a koje je ona sve od reda dobro poznavala. Godinu dana posle povratka iz Koreje, Aleks je prekomandovan u Zapadnu Nemačku, gde su ostali šest godina, a zatim u Vašington. Za razliku od Koreje, gde je boravio gotovo neprekidno, u Vijetnam je odlazio samo na kraće misije. Poslednji put krajem februara 1968.godine, a poginuo je 16.marta iste godine. Prst sudbine je hteo da pogine na kopnu u oblasti Kuang Ngaj u Južnom Vijetnamu, a ne u vazduhu kao pilot.

                  Na kraju razgovora gospođa Kuper mi je pokazala fotografije Alekovih i njenih petero dece i brojnih unučića koji će se svi, kako i svake godine, na Dan zahvalnosti okupiti u roditeljskoj  kući u Arlingtonu.                         

 ..............

Ilustracije: Šandor Šlajf              

          

 

Atačmenti



Komentari (22)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

nsarski nsarski 20:58 11.10.2013

Da budem brutalno iskren,

ovaj tekst mi sve vise lici na Ekoovo "Ime ruze": sinteza filozofije i kriminalnog romana. Filozofija razresava ubistva, ili obrnuto. Prakticno <-> teorijski: moral kao filozofska kategorija i smrt kao sest stopa pod zemljom i tepih koji se od krvi ne moze oprati. I to sve zajedno u kvantnom smislu nesigurnosti naseg saznanja. Saznanje, samo po sebi, narusava realnost.
To, kao takvo, nije lose, ali u ovom primeru previse racuna na informisanost citaoca.
I opsti zakljucak: suvise malo seksa u celog prici (mozda ce se promeniti kasnije). Nista ih ne uzbudi (citaoce) kao dobra hebacina, ili slutnja istoj. Tada se koncentrisu. Tada, kad ih ujedes za srce.
Osim, naravno, ako nisi mislio da napises poetsko-filozofski traktat, eksperimenta radi.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 22:37 11.10.2013

Re: Da budem brutalno iskren,

Vidi, bogtehebo, na sex sam u tom romanu potpuno zaboravio.
A što se tiče tvoje opaske da liči na "Ime ruže" to shvatam kao kompliment. Mada, treba sačekati dalji razvoj događaja.

PS: Kada si već pomenuo Umberta Eka (nadam se da se mirelirado ne štuca) i izvesne sličnosti, prenosim jedan pasus iz drugog mi romana:

"Gluvo doba noći. Nebo nad Bostonom je tamno. Teški oblaci dodiruju vrhove nebodera i kao da umesto kiše u sebi nose vrelo olovo topljeno na užarenoj vatri pakla. Purpurne munje seku tamne oblake, ali se udari groma ne čuju. U grobnoj tišini odjekuje zavijanje pasa lutalica od kojih se ledi krv u žilama. To su znaci, jer nešto nepoznato i jezivo preti. Iskonski strah uvlači se u kosti. Ljudi, zanemeli od straha, gledaju u nebo. Iščekuju sudnji dan.
Rut sedi za svojim radnim stolom. Pred njom je knjiga «Dokaz». Čita napetog lica i kao da će svakog trenutka otkriti veliku tajnu. Oblaci nad Bostonom, nebo i čitava vasiona, čekaju samo taj trenutak. A kad on dođe, kad Rut shvati svu istinitost Abrabanelovog dokaza, prosuće se vrelo olovo pakla po Bostonu, Americi i čitavoj planeti. Zvezde će početi da se gase, crne rupe će usisati galaksije. Sve što postoji u beskonačnom prostoruvremenu svešće se na jednu tačku bez dimenzija. U tom jednom trenu, sve će postati ništa.
Odjednom čini se da Rut ne čita Abrabanelovu, već jednu drugu knjigu. Ta knjiga se ne zove Dokaz, ima ime po nekom cvetu, taj cvet nije runolist, a nije ni visibaba. Ni Abrabanel nije pisac te knjige, već jedan drugi. I Rut nije u svojoj sobi u Bostonu, već u tajnom delu biblioteke nekog srednjevekovnog manastira, ali ta biblioteka nije u Aleksandriji. Manastir vrvi od muškaraca u crnim odorama i još crnjim kapuljačama. Ti muškarci jesu sveštena lica, ali nisu inkvizicija, nisu ni pripadnici reda Opus Dei. Ipak, Rut je u velikoj opasnosti, a nije toga svesna. Stranice knjige su slepljene, a na uglovima zatrovane. Onog trenutka kad Rut svoj prst ovlaži usnama lice će joj pozeleneti i umreće u najtežim mukama. Ja to znam, ona ne zna.

Sumanuto trčim niz stepenice da je sprečim. Pred hotelom nema mojih kola, nema uopšte kola, samo jedan magarac. Onako iz trka uzjašem magarca, ali tvrdoglavo živinče ni da makne. Odjednom vidim tu je moj stari bjuik - spas za Rut, za mene i za čitav svet. Bjuik neće da upali. Pokušavam po ko zna koji put. Ne vredi, tvrdoglav je kao i magarac. «Zar i ti sine Brute?" pitam ga. Bjuik mi psuje na srpskom, a govori na engleskom: «Ko te jebe, to ti je zbog eutanazije. Zar mene na otpad? Sad možeš da popušiš kurac i meni i magarcu.»
Rut prinosi prst usnama.
Ja se budim iz košmarnog sna, sav znojav."

mirelarado mirelarado 08:45 12.10.2013

Re: Da budem brutalno iskren,

nadam se da se mirelirado ne štuca


Хииик!

Има у овом твом роману још сличности са Еком, на пример: приповедач, аутор, рукопис... итд. Детективски роман је можда најпогоднија форма да се искажу много важније истине о свету и да их читаоци нехотично сазнају, све јурећи разјашњење мистерије. И ти и Еко имате у тој техници сјајне заједничке узоре. :)
kukusigameni kukusigameni 09:28 12.10.2013

Re: Da budem brutalno iskren,

Mislim, ko je taj Eko koga stalno pominjete?
niccolo niccolo 09:29 12.10.2013

Re: Da budem brutalno iskren,

kukusigameni
Mislim, ko je taj Eko koga stalno pominjete?

Eko? Zar ne spominju svo vreme Ego?
loader loader 10:09 12.10.2013

Re: Da budem brutalno iskren,

sarski
Saznanje, samo po sebi, narusava realnost.

U prvom naletu da,
sve dok na kraju ne postane njen gradivni deo

VS
Rut prinosi prst usnama.
Ja se budim iz košmarnog sna, sav znojav

E, to je već nagoveštaj hepienda.
Da li su hepiendi dobri po zdravlje našeg Uvida, pitam se...

VS
U sedamnaest časova krupna crnkinja mi je otvorila vrata kuće u Nelson Stritu

Verujte, prvo što mi je palo na pamet jeste Serena Vilijams

Vojislav Stojković Vojislav Stojković 11:55 12.10.2013

Re: Da budem brutalno iskren,

mirelarado
Има у овом твом роману још сличности са Еком, на пример: приповедач, аутор, рукопис... итд.



I moja komšinica Lj. ima dve noge, grudi itd. i po tome se ne razlikuje od misice sveta. Međutim....


Vojislav Stojković Vojislav Stojković 11:58 12.10.2013

Re: Da budem brutalno iskren,

kukusigameni
Mislim, ko je taj Eko koga stalno pominjete?

Verovatno nekakv ekolog, nazvan tako iz milja.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 12:16 12.10.2013

Re: Da budem brutalno iskren,

loader
Da li su hepiendi dobri po zdravlje našeg Uvida, pitam se...


Za moderni roman nisu. Jer, ako pisac svoj roman završi hepiendom, pa čak ako ga bilo kako i završi, kritičari ga svrstavaju u kič.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 12:23 12.10.2013

Re: Da budem brutalno iskren,

niccolo

Eko? Zar ne spominju svo vreme Ego?

Verovatno nekakv egocentrik.
mirelarado mirelarado 15:04 12.10.2013

Re: Da budem brutalno iskren,

Mislim, ko je taj Eko koga stalno pominjete?


Eco = Ex coelis oblatus.

Српски речено: пао с неба.
jedi-knight jedi-knight 01:46 13.10.2013

Re: Da budem brutalno iskren,

Nebo nad Bostonom je tamno


Sto bas Boston? I koji deo Bostona?
Unfuckable Unfuckable 02:49 13.10.2013

Re: Da budem brut

Sto bas Boston? I koji deo Bostona?

da, koji tačno deo Bostana - i može li da se potkrepi sve to nekim linkom ili je ipak u pitanju samo suvo naklapanje?

Vojislav Stojković Vojislav Stojković 06:42 13.10.2013

Re: Da budem brutalno iskren,

jedi-knight
Sto bas Boston? I koji deo Bostona?

Ne sećam se tačno koja je ulica, ali se sećam ovoga;

" Iznad nas trepere milioni udaljenih zvezda, ispod nas svetla bostonskih ulica, a između Rut i ja. Sedimo na terasi njenog stana, pijemo ledeni čaj i razgovaramo. Na mesečini trepere i kapi vode u njenoj plavoj kosi mokroj od tuširanja. "
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 06:49 13.10.2013

Re: Da budem brut

Unfuckable
Sto bas Boston? I koji deo Bostona?

da, koji tačno deo Bostana - i može li da se potkrepi sve to nekim linkom ili je ipak u pitanju samo suvo naklapanje?

Naravno da može, evo linka: Dokaz, Narodna knjiga-alfa, Beograd, 2009. str.99.

PS: Živ li si Unf?
niccolo niccolo 07:02 13.10.2013

Re: Da budem brutalno iskren,

Vojislav Stojković
jedi-knight
Sto bas Boston? I koji deo Bostona?

Ne sećam se tačno koja je ulica, ali se sećam ovoga;

" Iznad nas trepere milioni udaljenih zvezda, ispod nas svetla bostonskih ulica, a između Rut i ja. Sedimo na terasi njenog stana, pijemo ledeni čaj i razgovaramo. Na mesečini trepere i kapi vode u njenoj plavoj kosi mokroj od tuširanja. "

sedi na terasi posle tuširanja...
Unfuckable Unfuckable 17:33 13.10.2013

Re: Da budem brutalno iskren,

dahbt ispade taj Bostan negde u tropima
...živ, živ...al' onako
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 22:31 13.10.2013

Re: Da budem brutalno iskren,

niccolo
sedi na terasi posle tuširanja...

Eto, naučnica i to fizičarka, a pravi takve greške - sedi leti na terasi posle tuširanja, a nije ni izfenirala kosu.
jedi-knight jedi-knight 23:19 13.10.2013

Re: Da budem brutalno iskren,

Eto, naučnica i to fizičarka, a pravi takve greške - sedi leti na terasi posle tuširanja, a nije ni izfenirala kosu.


Terase u Bostonu su veoma retke, zato pitam koji deo :)
Vojislave, ne mogu da dočekam sledeći deo.
jinks jinks 16:59 12.10.2013

...

Neki kažu da se početak nečega što bi se moglo nazvati zlom nalazi u svim onim trenucima u kojima pojedinci pokušavaju da se projektuju u centar svih zbivanja oko sebe ... počev od prirodnih tokova stvari :) (svitanje, smene godišnjih doba, život, ...), pa onda i svega ostalog što iz toga sledi.
docsumann docsumann 18:20 12.10.2013

zloduh



legenda kaže da kad je Ozboorn fotografisao ovaj krajolik, iznenada, se u kadar pojavila ta tajanstvena žena ... bilokakobilo, ostala nam je jedna od ponajboljih naslovnica u rnr historiji
docsumann docsumann 06:16 13.10.2013

Re: zloduh

duplo ... ništa

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana