Literatura| Nostalgija| Putovanja| Život

PISMA (1)

jedi-knight RSS / 15.10.2013. u 21:23

6901999580_1b27d0b7a5.jpg 

Draga moja,


Pariz me je dočekao umoran i siv. Zatrpan niskim oblacima. Teturao se kao mamurna skitnica, doduše dostojanstvenog držanja i u skupom odelu, ali pomalo zalutala u mračne ulice zaposednute senkama nekih ljudi što često psuju i preglasno pričaju. Sjaj prošlih godina mogao se naslutiti po gordim pogledima koje mi je upućivao kroz kapljice što su se kao suze slivale niz prozor hotelske sobe. Njegov pogled gord, a moj setan.

On je zauvek ostao isti, dok se oko njega sve promenilo. Odupirao se novoj okolini time što joj nije poklanjao previše pažnje. Prihvatao ju je kao što čovek prihvata bolest; muči ga, ali je podnosi i skriva, ponekad i od samog sebe.
Odavno on ne voli strance. Pamti doba kada su ga klesali stihovima i bojili mu pročelja tankim četkicama; kada su ga bludnici i bludnice zidali, dok su cigle nosili velikani. Ispod loše prikrivenog prezira, na njegovom licu mogu se uhvatiti odblesci tih vremena. Ne, ne voli više strance. Ipak sam mu veran, jer šta bih ja bio da mi nije gradova. Jedino se još sa njima družim.
U popodnevnoj šetnji obišao sam neka mesta o kojima si oduvek volela da ti pišem. Samo me još ti pratiš na mojim lutanjima i ne mogu da ti uskratim prizore koje voliš iako ih vlastitim očima nikada nisi videla. Da bismo nešto voleli, nije nužno da ga čulima osetimo i da više volimo slike koje sami stvaramo nego stvarnost na koju nemamo uticaj.
Postala mi je navika da razgovaramo dok šetam. Uvek kritikuješ moje plahovito ponašanje, moju neumerenost u hrani i piću, moju potrebu da ponesem više nego što mogu da podnesem. Ja ti uglavnom povlađujem, jer znam da nemam nikog bližeg od tebe, a opet, podsetim te s vremena na vreme na tvoju mladost i neiskustvo. Mada, moje iskustvo ponekad mi je breme, pa me noću budi i ne da mi mira do zore. Pisao sam ti i o tome, ali možda si bila previše zanesena osunčanim nebom i tišinom sutona. Više voliš takve slike, ali ja ti pišem o svemu, a ti sama odaberi šta ćeš čitati. Čudiš se, verovatno, ovim razgovorima i misliš da sam skrenuo pameću, ali podsećam te da je u pričama sve dozvoljeno, pa i da vidiš i radiš nemoguće.
Most umetnosti, prešao sam sporo, kao i uvek, osluškujući odjek sopstvenih koraka. Na sredini sam, gotovo obredno, zastao, uvek očaran zdanjima sa jedne i druge strane reke. Francuski institut i palata Luvr. Razum, osećanja i most koji ih deli.
Iako na ovom mestu uvek ima mnogo šetača, danas nije bilo gotovo nikoga. Osim mene tu su bili još samo devojka i mladić koji su čučali pored ograde mosta i radili nešto prikriveno. Nije bilo teško pretpostaviti da postavljaju katanac sa ispisanim današnjim datumom i svojim imenima. Stotine katanaca krasi metalnu ogradu sa obe strane mosta. To je odnedavno zabranjeno, ali ima li šta privlačnije nego raditi ono što se ne sme. Nakon toga baciće ključ u Senu u znak večne ljubavi. Kakva besmislica: ljubav i katanac. Vatreni led. Sunčani mesec.
Zagledavši ih, pomislio sam da izgledaju kao potpuni stranci. Tela uvek iskreno govore i kažu više nego što želiš da znaš, a njihova su se naprosto odbijala jedno o drugo. Nije se mogla uočiti ona spontanost koja krasi parove što su dugo zajedno i što nijednim gestom ne ukazuju na prisustvo onog drugog. I ona i on svaki su svoj pokret ispraćali prikrivenim traženjem reakcije u očima onog drugog i nervoznim osmesima. Izgledali su kao da su se tek sreli, a već se zaklinju na večnu ljubav. Gledali su malo preko mosta, pa su se udaljili žurnim korakom držeći se za ruke. Besmisleni obred bio je završen. Katanac kao bizarni simbol neraskidive ljubavi ostao je na ogradi mosta, ključ na dnu reke, a njih dvoje, otišli su u neizvesnu stvarnost.
Iza njih, ipak, nije ostao samo katanac. Na drvenom podu, pored ograde, ležao je ranac koji je, sudeći po obliku i ukrasima, pripadao njoj. Potražio sam ih pogledom, ali nestali su negde između zidova Luvra. Jedino sam mogao da pretražim ranac i potražim neki dokumenat na osnovu koga bih mogao da ih nađem i vratim im izgubljeno. Ne, nemam običaj da preturam po tuđim stvarima. Ovo je bila neophodnost koju nisam mogao da izbegnem, a ono što se ne može izbeći, treba uraditi bez odlaganja.
Prvo sam naišao na malu beležnicu debelih korica. Otvorio sam je i počeo nasumično da listam. Nije bilo previše teksta. Na svakoj strani bili su ispisani redni brojevi, imena i datumi. Uz svaki broj išlo je ime, a ispod imena datum. Stao sam da listam prema poslednjoj ispisanoj strani gde je iznad današnjeg datuma stajao broj 47 i ime Filip. Podigao sam pogled i u mnoštvu katanaca ugledao jedan sa današnjim datumom i imenima Mari i Filip. Okrenuo sam prethodnu stranu i video niz: 46. Žan, 45. Oleg...
„Izvinite, mogu li da dobijem svoje stvari?"
Podigao sam glavu i ugledao devojku, ozbiljnog lica, sa ispruženom rukom i pogledom punim prekora. Nekoliko koraka iza nje stajao je zbunjeni Filip, zadihan, ali sa izrazom olakšanja. Nije shvatao o čemu je reč, samo je bio srećan zbog nađenih stvari. Vratio sam beležnicu u ranac i pružio joj ga.
„Ne želim da se mešam, ali vodite više računa o svojim stvarima, gospođice."
„Ne želite da se mešate", uzvratila je, okrenula se i otišla.


Dragi tata,

Tvoja pisma uvek me rastuže i razvesele u isti mah. Kako bih volela da zajedno sa tobom posetim mesta o kojima mi pišeš. Divno je što i pored sveg posla stižeš da upoznaš sve te gradove, a zahvaljujući tvojim pismima, osećam se kao da sam već bila tamo. Znaš da volim da putujem, a jedina putovanja koja u ovom trenutku mogu sebi da priuštim jesu tvoje reči.
P.S. O devojci sa mosta mislim neprestano. Volela bih da je upoznam.


Dim je u slojevima lebdeo u polumračnoj sobi, dok je gledala beličasti ekran telefona sa kog je upravo poslala odgovor ocu. Oko nje, dobro poznata slika: prepuna pepeljara, ispijene pivske boce nemarno ostavljene svuda po sobi, muzika koju više niko ne sluša i sveprisutni utisak teskobe. Vreme zaustavljeno u čaši vode koja čeka da bude ispijena. Osetila je na trenutak da je vreme stalo i da ga jedino ona može ponovo pokrenuti. Ispila je čašu, uzela tašnu, pomerila tešku maljavu ruku koja joj je bila prebačena preko nogu, ustala i bez pogleda i pozdrava izišla iz stana. Dok je žurnim koracima napuštala zgradu u predgrađu, zamišljala je Francuski institut i palatu Luvr jedno pored drugog i jedan most koji ih spaja. Mislila je na devojku Mari, na Filipa, na sebe i na sve katance koji čekaju da budu razbijeni.

( nastaviće se...)



Komentari (16)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Vojislav Stojković Vojislav Stojković 01:16 16.10.2013

Lepo, veoma lepo

Šta reći drugo, sem kao u naslovu.
jedi-knight jedi-knight 12:05 16.10.2013

Re: Lepo, veoma lepo

Lepo, veoma lepo


Hvala Vojislave
shure shure 07:00 16.10.2013

ovo me je bas dotaklo ...

"jer šta bih ja bio da mi nije gradova. Jedino se još sa njima družim."
Prelep tekst
poisonal_ivy poisonal_ivy 07:15 16.10.2013

Re: ovo me je bas dotaklo ...

shure
"jer šta bih ja bio da mi nije gradova. Jedino se još sa njima družim."
Prelep tekst

shure
Dragi tata,
Tvoja pisma uvek me rastuže i razvesele u isti mah. Kako bih volela da zajedno sa tobom posetim mesta o kojima mi pišeš. Divno je što i pored sveg posla stižeš da upoznaš sve te gradove, a zahvaljujući tvojim pismima, osećam se kao da sam već bila tamo. Znaš da volim da putujem, a jedina putovanja koja u ovom trenutku mogu sebi da priuštim jesu tvoje reči.
P.S. O devojci sa mosta mislim neprestano. Volela bih da je upoznam.


Očekujemo nastavak...Pisma(2)
jedi-knight jedi-knight 12:08 16.10.2013

Re: ovo me je bas dotaklo ...

"jer šta bih ja bio da mi nije gradova. Jedino se još sa njima družim."


Gradovi su kao dragi prijatelji koje godinama možeš da ne vidiš, ali kada se sretnete lako nađete zajednički jezik.
jedi-knight jedi-knight 12:13 16.10.2013

Re: ovo me je bas dotaklo ...

Očekujemo nastavak...Pisma(2)


Biće uskoro.
Priča ima tri dela.

blue rider blue rider 08:56 16.10.2013

bravo

neverovatan uvid u pariz, posebno kada je i oko nas klasicno parisko vreme. totalno me vratio u godine prelaska u novi vek kada sam boravio tamo. neizbeznu zimsku melanholiju. odavno pariz ne voli strance...kakva istina. preporuka kao kuca.
Jelica Greganović Jelica Greganović 09:29 16.10.2013

Re: bravo


jedi-knight jedi-knight 12:10 16.10.2013

Re: bravo


Hvala blue rider
jedi-knight jedi-knight 12:10 16.10.2013

Re: bravo


Jelice,
poisonal_ivy poisonal_ivy 16:45 17.10.2013

Re: ovo me je bas dotaklo ...

ocajna_domacica.65 ocajna_domacica.65 09:28 16.10.2013

Заиста

Штета је што не могу да будем речитија од овога:
Сјајно!
jedi-knight jedi-knight 12:11 16.10.2013

Re: Заиста

Штета је што не могу да будем речитија од овога:
Сјајно!


Hvala

docsumann docsumann 15:26 16.10.2013

rek'o bi čovjek - katanaćo


a ono ustvari sasvim suprotan stil pisanja
jedi-knight jedi-knight 15:43 16.10.2013

Re: rek'o bi čovjek - katanaćo

docsumann

a ono ustvari sasvim suprotan stil pisanja


Potpuno docs

link
mirelarado mirelarado 18:29 16.10.2013

Re: rek'o bi čovjek - katanaćo

docsumann

a ono ustvari sasvim suprotan stil pisanja


Moгао би се назвати скатеначо, раскатанчавање. :)

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana