Ovo nije Nedelja dece, i zato ovih dana ne možete, na svim medijima, da se spotaknete o njihova bucmasta lica, neodoljive oke, ćevapčaste prstiće, karneriće, svilene kose i slične detinje elemente koji ih čine preporučljivim delom svake reklame koja cilja na meka srca i još osetljivije džepove potrošača. Nema ni hvalospevnih tekstova o značaju dece kao naše svetle budućnosti i najkompleksinijem projektu koji smo za života odradili. Dok se opet ne pojavi neki medjunarodni, nacionalni, svemirski dan, mesec ili nedelja dece. Doduše, s malo sreće banu i neki izbori, pa se dece opet sete oni koji bi da preuzmu što više prava i što manje obaveza u naše ime, i navale da se slikaju sa decom, jer ima li zahvalnije pojave u naručju od deteta? A, ni baloni i zastavice partijskih boja nisu skupi.
U međuvremenu ovih dešavanja, deca se skladište u deklarativnom magacinu, mahom u fioci po imenom - »Ju, ju, ju, ova strašna bela kuga!« Tu mogu da ih nađu svi oni koji bi da skupe par lakih poena kada im zatreba naklonost javnosti. Bela kuga je dušu dala za tako nešto. Ako ništa drugo, rešenje za belu kugu je svima dostupno, bar naizgled: treba rađati što više dece. U to ime se nađe i poneka para da se stimulišu svi oni koji se odluče na avanturu imanja deteta u državi koja u stvari i ne misli tako ozbiljno. U šta se oni koji decu imaju, i deca sama, mogu uveriti skoro na svakom koraku. Na svu sreću, Majka Priroda je ljudskom stvoru ugravirala u sistem naređenje: »Razmnoži se kako god znaš i umeš!«, inače bi državna briga o deci već dovela do potpunog izumiranja stanovništva koje živi unutar njenih državnih granica.
Problem je u tome što decu nije dovoljno rađati. O deci se treba brinuti. Deca nisu male morske kornjače koje se ispile u peščanoj rupi, pa da odveslaju perajcima do okeana i onda ko živ, ko mrtav. Mada, da i one tako uspešno preživljavaju, ovaj svet bi njima bio zatrpan. Deca nisu slatka, čista, obučena, zdrava, umiljata, bucmasta i neodoljiva tek tako. Time neko mora da se bavi, dvadeset sedam sati dnevno. Čak i onda kada konačno porastu i postanu svoji ljudi. Sve do onog trenutka kada oni počnu vama da se bave dok sedite u trkaćim kolicima i srećno veštačkim zubima žvaćete ćebence u koje su vas zamotali.
Sve to vreme država mora ozbiljno da misli kada kaže da su joj deca potrebna i da je bela kuga boli. To može da uradi samo tako da se zaista pobrine da deca i njihovi roditelji, jer to nikako ne ide odvojeno, spadaju u zaštićenu vrstu građana, kojoj pomaže ceo sistem, trudeći se da joj ikako olakša opstanak. Ako ni zbog čega drugog, ono zato što će blagooko stvorenje, koje sada bali četvoronoške i ima tako slatke rupice na laktovima, vrlo brzo postati poreski obveznik. Što je manje onih o kojima država sada treba da brine, to je sutra manji njen budžet. Da ne pominjem penzionerske stubove koji se ozbiljno ljuljaju u onim državama u kojima nema beba koje bi u njihovu stabilnost davale deo zarađenih para. Ukratko, što manje brine država o deci, to će manje dece biti ili će faliti ona deca koja su sposobna da se brinu o njoj i sačinjavaju je.
Deca ne rastu sama od sebe. U stvari rastu, ali ukrivo. Tada, ne samo njihovi roditelji, nego i država ima problem sa njima. I tada oni državu koštaju mnogo više no što bi pre toga dala para za brigu o tome da joj budući građani ne izrastu u secikese, razbojnike, sadiste i sve one kojima zakoni služe samo za kršenje.
Pored ove dece, postoje deca i roditelji o kojima bi država i društvo morali da vode posebnu brigu. To su oni kojima najviše cene život koji im je dao manje no drugima. Oni koji su na lutriji sudbine izvukli statističku slučajnost za koju se uvek veruje i nada da će se desiti nekom drugom. Bezrazložnom i često neobjašnjivom igrom gena i neverovatnoće, oni su dobili bolesti, greške, drugačnosti koje samo bespregorna briga i trud njihovih roditelja mogu da očuvaju u životu. Zato što je život dragoceni dar, čak i onda kada je teže živeti no umreti. Za njih država mora da se brine da bi dokazala svoju ljudskost, i prosto ne sme da dozvoli da budu predmet zanemarivanja ni od strane sistema, ni od strane pojedinaca koji se teško ljudima mogu zvati i koji, iz bilo kojih razloga, onima kojima je pomoć najpotrebnija uzimaju ono poslednje što im je ostalo – ljudsko dostojanstvo. Jer, kako će roditelj zdravog i zbrinutog deteta poverovati da će država prema njemu imati više milosti no što je nema prema onima koji su ostavljeni, državnoj brizi prepušteni, bolesni i bespomoćni.
Sve dok se suprotno bude dešavalo, dotle će priča o tome da su nam deca potrebna, da su ona naša budućnost, da se bela kuga mora pobediti, biti isprazna i samo deklarativna. Rezervisana za vremenske pauze namenjene obeležavanjima i proslavama svedenim na reči. A deca ni u jednu reč ne mogu da stanu, zato što su veća od svega.
Edit:
Molim blogere, koji su pravnici i hoće da volontiraju , da nam se jave , jer je potrebna pravna podrška oko Inicijative za formiranje Fonda za lečenje teško bolesne dece.
(Kleinemutter)