-Eto tako, tako je već bolje, govori doktor, uzima svoj notes, olovku i naočare i seda u fotelju iza mog uzglavlja. Prva seansa počinje.
-Koga imate od porodice?
-Samo suprugu.
-Čime se bavite?
-Farmer.
-U Teksasu?
-Ne. U Australiji, tamo imamo farmu ovaca.
-Ovce, pašnjaci, svež vazduh. Lepo, lepo. A zašto ste u Americi? Zbog lečenja? Pa zar tamo kod vas nema psihijatara?
-Ovde smo u poseti rođacima. Znate mi smo Amerikanci, ali pre petnaest godina smo iselili u Australiju. Rešio sam da moj boravak ovde iskoristim i da potržim pomoć. I evo tu sam na vašem kauču.
-Imate li česte glavobolje ili povremene nesvestice?
-Ni jedno, ni drugo.
-A vaš intimni život sa suprugom, kada ste poslednji put imali seks?
-Bilo je to u utorak...
-Znači prošle nedelje...hm... i to je dobro...
-Bilo je to u utorak, ali pre tri godine.
-Kad se sećate da je to bio baš utorak, mora da se tada nešto značajno desilo, možda je bilo problema sa erekcijom. Muški fijasko, zar ne?
-Ne, sve je bilo kako priliči. Samo mi to radimo uvek utorkom. Tog dana smo se upoznali, bilo je to baš na Svetog Patrika.
-Znači imate seks samo na dan Svetog Patrika? Samo jednom godišnje?
-I na dan Svetog Patrika i svakog utorka, ali već tri godine ništa.
-Da nije neka druga mlađa žena u pitanju?
-Ne, pa naša farma je preko sto milja udaljena od najbližg suseda.
-Preko sto milja.. hm..a to onda znači da nema ni drugih muškaraca. A da nije možda...hm.. hm.. A vi ste onda, ne računajući vašu suprugu, stalno sami sa vašim ovcama, ovčicama, da tako kažem?
-Ne tu su još Dži i Džu.
-Aha..aha.. E pa što ne rekoste odmah. A Dži i Džu su sigurno par mladih, crnih i onako baš, kako da kažem, divljih Abordžina, brat i sestra ili...?
-Ne Džu i Dži su ovčarski psi goniči. Bez njih bi bilo teško napasati onoliko stado.
-Nije druga žena ni muškarac, nisu ..hm..ovčice, ni Abordžini, pa zašto, zaboga, ne prilazite ženi već tri godine, vi ste još uvek u snazi?
-Strah, doktore.
-Znači vaša je supruga...hm ..hm...da tako kažemo blago pervezna. Šta je u pitanju sadizam ili mazohizam?
-Ni prvo, ni drugo. Vrlo je nežna i krhka.
-Pa otkud onda strah, čoveče?
-Ne znam doktore. Zato sam i došao kod vas.
-Dobro, dobro gospodine...hm.. kako ono bi, aha O Konor, vaše vreme je isteklo. Čekaju me drugi pacijenti. Ništa vi ne brinite. Nastavićemo mi već sutra, jer ovo kod vas ne trpi odlaganje. Dr Ros me je ispratio do vrata i svojoj asistenkinji dao instrukcije da evidentira moje posete svakog dana od devet do deset, sem vikenda. Izlazeći iz ordinacije doktora Rosa, razmišljao sam o tome šta sve jedan pisac mora da uradi da bi napisao knjigu. I ne samo da uradi, već i da istrpi.
U čitaonici univrzitetske biblioteke u Džodžtaunu profesora Litovica nije bilo ni u četvrtak, ni u petak. Ja sam ipak uporno čekao prelistavajući njegove knjige.
Vikend sam proveo kod kuće sa Džejn. Čak je i Majkl zvao iz Kalifornije. On to retko čini, sem kad traži da mu se na njegov račun, kako on to kaže, uplati koji dolar. Ne znam samo na kojoj to divljoj kalifornijskoj obali kampuju, kad račune plaćaju karticama Ameriken ekspresa.
U ponedeljak rano ujutro, dok je moj bjuik kao stari bik žvakao svaki od četiri stotine kilometara autoputa 276 od Njujorka prema Vašingtonu, analizirao sam rezultate moje istrage tragova slučaja Vestroud u Vašingtonu D.C. Od četiri živa traga dva su bila mrtva – zamenik tužioca Nil Džonson i pukovnik Aleks Kuper. To samo znači da preostala dva – profesora Litovica i dr Rosa moram još pažljivije i upornije pratiti. Još jednom sam u glavi prošao čitav scenario koji sam smislio za nastavak terapije kod psihijatra Rosa.
Već u devet sati bio sam na kauču psihijatrijske ordinacije, a dr Ros se tokom ovog i narednog susreta pretežno bavio mojim ranim i kasnijim godinama detinjstva. Uspeo je da otkrije da potičem iz druge generacije irskih iseljenika u Ameriku, da sam jedinac majke stroge katolkinje i oca, također katolika, koji je ljubav prema Bogu zamenio još većom ljubavlju prema viskiju, da su moja prva seksualna iskustva vezana za razgolićene lepotice sa duplerica Plejboja, da sam se u sedmom razredu smrtno zaljubio u svoju nastavnicu engleskog i da je moje detinjstvo završeno u petnaestoj godini u krevetu skoro duplo starije udovice iz susedstva. Pored toga, je saznao da nisam piškio u krevet posle četvrte godine, da je mama prestala da me kupa u petoj, da me treneri, nastavnici i drugovi nisu pipkali po genitalijama, a ni ja njih, također nisam maštao o tome da ubijem oca i nisam virio kroz ključaonicu kupatila dok se majka kupa. Na kraju seanse tumačio sam doktoru Rosu mrlje iz velike Rosharhove slikovnice.
Na petoj seansi dr Ros se bavio mojim ozbiljnijim godinama. Zajedno smo prošli moje školovanje, ljubav i kratak brak sa mojom prvom ženom. Zatim je saznao da sam teško podneo razvod, napustio posao i pošao putem na kome mi je jedini saputnik, kao i mom pokojnom ocu, bio viski. Viski i ja smo na tom putu upoznali moju buduću drugu ženu, koja se do tog susreta družila jedino sa votkom. O njoj sam znao samo da je iz Severne Dakote i da prolazi životne lomove kao i ja. Proživljavajući, ko zna koji mamurluk po redu, iznenada smo odlučili da sve promenimo i to zajedno. Preko neke agencije konkurisali smo za poslove na farmama u Australiji. Ostareli supružnici bez dece su tražili bračni par za rad na farmi u Australijskoj nedođiji. Venčali smo se, otputovali, radili i negovali stare farmere. Kad su umrli, farmu su ostavili nama. Nastavili smo da radimo, pristojno i zadovoljno živimo, a jedini problem je bio na početku našeg braka, jer moja žena nije htela da imamo decu. Tako je bilo sve do pre tri godine kada sam počeo da se plašim svoje žene. Zašto sam se plašio, dr Ros nije uspeo da otkrije. Krug je zatvoren i opet smo bili na početku.
Moram da priznam da je stari Edi postavljao prava pitanja i da bi, sve uz ono njegovo hm...da... da... i aha, ko zna šta sve saznao o meni i mom prvom baraku sa Eleonorom, ali i o odnosima sa Džejn, da sam mu govorio o mom stvarnom životu, a ne o ličnosti iz smišljenog scenarija.
Na početku našeg šestog susreta dr Ros se odlučio da metodom hipnoze otkrije uzroke mojih iznendnih i već tri godine starih strahova. Zamračio je odinaciju i u visini mojih očiju uključio spin svetlo, koje se ritmički palilo i gasilo. Tihio mi je sugerisao da se opustim, da slušam samo njegov glas i pratim svetlucanje. Ritam svojih reči je uskladio sa ritmom svetla i kad je, nakon nekoliko minuta, uočio moje ravnomerno disanje i spuštene kapke, zaključio je da je hipnotisanje uspelo. Naravno da nije i da sam bio svestan i vrlo koncentrisan. Tihi uspavljujući glas dr Rosa promenio se u vrlo sugestitivan:
-Vratili ste se od svog stada. Veče je u junu 1978.godine. Ko je u kući sa vama?
-Moja žena.
-Šta radite?
-Ona postavlja stol za večeru, a ja je gledam.
-Da li ste uznemireni?
-Ne. Umoran sam, ali opušten.
-Sad ste u spavaćoj sobi. Vaša žena je u krevetu pored vas. Šta radie?
-Ljubim je za laku noć. Okrećem se na drugu stranu. Umor mi pritiska kapke. Hvata me san. Spavam i...
-I?
-Čujem glas. Ne znam da li je to glas iz mog sna ili sam budan. Ne razumem reči. Jako sam umoran i nastavljam da spavam. Ponovo čujem glas, sad je jači. Razumem samo reči «nož» i «krv».
-Čiji je glas koji čujete?
-Glas moje žene.
-Šta još čujete?
-Čujem reči «ubiti, ubiti». Potpuno sam budan. Okrećem se prema glasu. Vidim u mraku siluetu kraj kreveta.. koja... o Bože...
-Šta radi silueta?
-Stegnute ruke diže iznad glave i silovito njima udara u jastuk, pa ponovo i još jednom, kao da zariva nož u nečije grudi. Ne vidim nož. Čujem vriske: «Ubiti...ubiti». Palim svetlo i vidim svoju ženu zgrčenog lica i strašnog izbezumljenog pogleda, ne liči na sebe, ali jeste ona. Zovem je, ali ona ne čuje. I dalje udara rukama, kao da zariva nož. Prilazim joj. Jedva uspevam da je savladam. Pokušavam da je probudim. Odjednom potpuno je klonula i jeca. Stavljam je na krevet. Jecaji su sve bolniji, a suze joj teku. Nešto šapuće i jeca.
-Šta šapuće?
-«Uklet...uklet..Vestroud je uklet».
-Patroik, Patrik sve je dobro. Sad ste u Vašingtonu. Probudite se. Oštrijim, ali umirujućim glasom vraća me doktor iz hipnotičkog sna. Ja otvaram oči. Traži da ustanem sa kauča. Donosi mi čašu vode, a zatim pita:
-Kako se zove vaša žena i koje joj je prezime imala pre udaje za vas?
-Ime joj je Samanta, a devojačko prezime Harper, odgovaram. Inače, Samanta Harper je žena sa spiska šerifa Toflera, koja je one kobne noći u Vestroudu kuhinjskim nožem izmasakrirala svog muža. To naravno ne govorim doktoru Rosu. On prilazi ormaru, dugo nešto traži, a zatim sa jednom fasciklom seda za svoj stol.
-Vidite gospodine O Konor hipnoza nam je pomogla da se prisetite događaja koje ste, zbog njihove prirode, ili potisnuli ili mi ih niste mogli reći. Svejedno, bitno je da smo mi otkrili uzroke vašeg straha. Hm..tu imamo čudnu koincidenciju, ali uostalom život je ponajveće čudo. Evo o čemu se radi. Pored moje privatne prakse, ja sam i sudski veštak. Za trideset i pet godina veštačio sam u preko hiljadu slučajeva. Jedan od tih slučajeva, koji iz meni nepoznatihrazloga nije došao pred sud, bio je i slučaj u Vestroudu. U tom trenutku iz čekaonice se začula vriska i doktor je žurno izašao iz ordinacije. Pogledao sam u fasciklu, bila je to kopija izveštaja
koji je dr Ros podneo zameniku federalnog tužioca Okrenuo sam poslednju stranu i u svoj kasetofon tiho i brzo pročitao zaključak. Dr Ros se vratio.
- U tu čudnu stvar u Vestroudu, hm..na neki način je bila umešana i vaša supruga. Ja vam svakako o tom slučaju od pre sedamnaest godina, iz razumljivih razloga, ne mogu govoriti, ali vas svojim autoritetom dugogodišnjeg psihijatra uveravam da nemate razloga da se plašite svoje supruge. A sad moram da vam se izvinem, upravo imam hitan slučaj.
Pozdravio sam se sa dr Rosom i na izlasku platio svoj račun. Stroga asistenkinja dr Rosa se tek tad prvi put nasmešila. Čim sam izašao preslušao sam traku, sa nje se tiho, ali dovoljno jasno čuo moj glas:
«Zaključci izveštaja dr Rosa, psihijatrijskog sudskog veštaka, podnetog u julu 1963. godine Nilu Džonsonu, zameniku federalnog tužioca: 1). Svi osumnjičeni za zločine u Vestroudu bili su psihički potpuno zdravi, što se može videti iz evidencije lekarskih ordinacija koje su posećivali. Nikad i nitko od njih se nije požalio na bilo kakve psihičke tegobe, pa čak ni na nesanicu, što mogu potvrditi njhovi lekari. 2). Prema rezultatima posmatranja vršenim svakodnevno i u kontinuitetu od trideset dana u psihijatrijskoj bolnici St. Paul, gde su primljeni 24. juna, sem razumljive potrešenosti i depresije, svi osumnjičeni su i posle izvršenja zločina psihički zdravi. 3). Na osnovu tako nedvosmislenih podataka, ne postoji psihijatar u SAD koji bi izveo bilo koji drugi zaključak, sem da su svi osumnjičeni u vreme izvršenja zločina za koji se terete, bili potpuno svesni posledica svog dela. 4). Ukoliko bi se ozbiljno prišlo razmatranju pretpostavke da su dela osumnjičenih rezultat prisilnih radnji, stranih njihovim svesnim težnjama, ali kojima se oni nisu mogli odupreti, onda se mora prethodno utvrditi uzrok te prisile. On sigurno nije u unutrašnjim psihičkim poremećajima osumnjičenih.»
Psihijatar dr Edi Ros je u svojim zaključcima bio krajnje jasan i nedvosmislen. Čestitao sam sebi na prvom velikom uspehu. Iako zaključci dr Rosa nisu dali odgovore na ključna pitanja, klupko je ipak počelo da se odmotava.
.........................
Ilustracija: Šandor Šlajf