„Hej Džo, jesi šenuo, kuda si to sa mikrofonom krenuo?" zvučao bi prepev čuvenog hita Ramba Amadeusa iz devedesetih prilagođen počasnom fudbalskom krugu u Maksimirskoj šumi. Na omotu albuma bi stajao Džo - kosilac Goranca Sulejmanija, junak besmisla, hvalisavac monstruma, kusur od Gotovine, animator desetine hiljada Evropejaca - srećnika, koji su te noći spremno pevali pesmu koja se čula do Amazona. Josip - Džo, Australijanac, koji je ostvario svoj san trčeći za balunom u zemlji kengura, da otpeva „ono njihovo" na travnjaku na kome je počeo rat, zaseni i onog što ima pušku u nadimku, a koji je i mejnstrim i sramota države u isto vreme...
Ni svest naše tribine nije bolja, ali su pevači bezazleniji.
Ne znam koliko se Vuk Drašković razume u fudbal i da li zna ko će uopšte igrati u Brazilu, ali verujem da je čuo da je ovih dana glavna medijska njuška reinkarnacija jednog od njegovih kosilaca u crnim uniformama iz „Noža", onog koji šparta žitnm poljem bez knedle u grlu kada metalni špic udari u meso. Onako poguren, nosat, visokog čela, pravi bosanski klipeta, Džo (genetika za „srce, ruke, lopata"), ispunio je svoj san na radost svoje australijske bratije. Pokušao je da izleči svoje komplekse, platio svoju pesmu „najskuplje", ali šta je tri tisuće, kada je duša na mestu? Ako se bude pravio neki rimejk „Noža", treba mu ponuditi ulogu. Odradiće on to i bez honorara, samo da mu je duša puna. I u prvoj verziji zasenio bi Žarka Lauševića i Bojanu Maljević. Ne može se bolje glumiti neko od samoga sebe. No, tada je još bio klinac skrivenih potencijala.
No, kako se srpska kinematografija budi na svakih sto godina, pa tako sada oživljava i brani Srbiju u „Velikom ratu", sva je prilika da će se Jasenovac i ostale „trice i kučine" na platnu naći negde između 2040. i 2050. godine, ne kao potreba za suočavanjem, već kao nužda da dokažemo svoj antifašizam raznim kanadskim Sonjama Biserko braneći svoju nevinost na najmoderniji mogući način preko 25. generacije tableta i raznih Džandroida.
Džoova naturščina bi u tom slučaju mogla da izvuče lik nekog penzionisanog ustaškog bojnika pod šeširom na australijskom suncu, kako sa suzama u očima radi „flešbek" u neka srećnija logorska vremena.
Kada se podvuče crta, džaba ti je Džo što si kosio, a i klicao. I dalje nas ima, i „ima nas više". Šta god to značilo i koliko god glupo zvučalo.
----------------------------------------------------------------------------------------
I dok je hrvatski centarhalf u 20 sekundi ostvario svoj san, naša slika i prilika, Siniša Mihajlović, 18 meseci je lečio svoje komplekse nad celom nacijom. Odrastao na trusnom tlu, večito ljut, stigao je posle 20 godina inostranstva da nas uči fudbalu, Srpstvu, lepom ponašanju, navijanju i ostalim stvarima koje nismo znali. Teren su mu pripremili novinari vernici ili plaćenici, kako hoćete. Oni što su ga godinama, od kako je krenuo da nosi tablu Manćiniju, svakog utorka po pregledu Kalča napadali doslovno istim pitanjem.
- Da li ste spremni da preuzmete reprezentaciju Srbije?
- Naravno, to je moja zemlja. To bi bila velika privilegija za mene. Povratak kući" - govorio bi Miha u „copy-paste" maniru.
Nastavljalo se to tokom čitave, kratke i uglavnom bezuspešne trenerske karijere Siniše Mihajlovića u Italiji. Od tri vezana remija Bolonje, pravili su hvalospeve u rangu plasmana u polufinale Lige šampiona. Suština priče bila je kako je Sinišin desni bek čak dva puta došao u priliku da centrira na drugu stativu gola Kremonezea. Poraz u „nekom" Lećeu, 0:2, pokrivao bi se zanatski - podatkom da je u kornerima Mihina ekipa pobedila 6:4, što je dokaz inicijative i njegove trenerske smelosti. Taj isti „trust" javnosti kandidovao je, i dalje za sve Balotelije i klinčadiju nedostižnog, „prvog pljuvača" svetskog fudbala za čoveka svetskih manira, velikog stratega, balkansku verziju Murinja i patriotu kakvog nema.
A onda se on pojavio. Krenulo je kodeksom ponašanja, učenjem himne, isterivanjem talentovanih reprezentativaca, sečom jedne generacije u najboljim godinama, pretnjom da se u Beogradu neće igrati jer je publika loša, oprobanim „bolonjskim specijalitetom" - 0:0 u Škotskoj, a završilo sa deset bodova manje od prvoplasirane Belgije.
Sklonost ka nekrofiliji u Srba, donela je suzu u oku na rastanku. „Eh da je samo ostao", već govore vizionari koji su popasali priču o tome kako ćemo osvojiti Svetsko prvenstvo 2022 samo da ostanemo na okupu. Uspeo je Mihajlović da u moru priča ipak proda jednu o tome „da smo najbolji", ali da smo sami sebi „najveći neprijatelji" i da je on u stvari „veliki medikus" koji zna lek. Tako mu lik i delo ostade sačuvano, a javnost, kao i uvek, podeljena. Uspeo je da dupetom ne zatvori vrata.
Fudbalski novinari tiši nego ikada puštaju sentimentalni „vox populi" u novine, pokušavajući da zabašure svoju promašenu „ekspertizu" od pre dve godine na kojoj su ložili narod, a narod ostade sluđen slalomom Dušana Baste na jagodinskoj ravnici podno Đurđevog brda protiv grupe građana iz Makedonije (5:1) za kraj. One iste GG, koja je u stvari i pokazala, kakav je Mihajlović trener godinu dana ranije na „Filipu Vtorom" u centru Skoplja.
„Ma bolje da je ostao".
Gde bi nam bio kraj da je živa Milunka Savić, da se bori umesto nas, da Zoran Đinđić živi umesto nas, a Aleksandar Tijanić piše umesto nas (osim kada stavlja metu na čelo nekome). Zato nas i pored genetske sklonosti da ukopavamo, sada bocka pitanje, gde bi nam bio kraj sa našim life-style „koučom" Mihom selektorom?
Najviše običnog čoveka zbunjuje u određivanju osećanja prema bivšem selektoru to što je on NAS ostavio. Nije mu se svidela ideja da bi predsednik FSS mogao da se promeni upravo zbog njegovih neuspeha sa reprezentacijom. Toletu bi razni pretendenti na presto mogli da pljunu pod prozor da je Srbija u Brazilu. Ovako mu je onaj koji ga je najviše hvalio, u stvari, svojim rezultatima iskopao najdublju raku.
„Oprostiće ti Miha, što te je tukao...
Junak sa „Filipa Vtorog" i osvajač celog jednog boda u četiri meča sa Hrvatskom i Belgijom, svoj ostanak uslovio je ostankom predsednika Saveza. Gde bi bile granice egoizma da je kojim slučajem izborio plasman u Brazil? Da li bi svemoćni PPV nazvao drugi „Air Serbia" po Mihajloviću? Ako je Petković od milošte bio nazivan Živojinom Mišićem, koja bi mitologija iznedrila junaka ravnom momku iz Borova?
Dosta priče. Nas sada čeka užička veza Rajevac-Đorić, Tumbanje ili pak neki „Klemente" koji će pasti sa Marsa među nas i ponovo pokrštavati fudbalske nevernike i opismenjavati analfabete do poslednjeg centa svoje tezge. Istorija nas uči da kako nam je god bilo juče, bilo je bolje od onog što nas čeka.
A Miha je već daleko, u Đenovi.
- Kad me je predsednik Edordo Garone pozvao, imao sam pred sobom novi dvogodišnji ugovor sa FS Srbijom i razmišljao sam samo šta ja to mogu da uradim za Sampdoriju. Vraćam se kući. Ponosan sam sam što sam čovek Sampdorije i što sam nosio ovaj dres - reče Miha na predstavljanju.
"Samo jedno mesto na svetu se zove DOM" - pevao je Jura, a Džo klimao glavom.
A najbolje se zove tamo gde ti je bankar.
Možda mu njegova „ETIKA" i uspe negde. Puno je mesta na kugli zemaljskoj gde žive nevernici...