Daklem, FEST. I to tri'es' šesti. Saznajem tek pred samu projekciju da nemam kartu za There Will Be Blood, među svim kartama koje je trebalo kupiti valjda mi ta promakla. Katastrofa. Na licu mesta saznajem da ni drugu projekciju neću uhvatiti jer sam sutra u to doba zauzet. Zaključujem da će P2P-powered global free culture (iliti download) morati da se postara za taj propust. No, dobro, tu je ipak Ulzhan. Ministar kulture pa za njim Volker Schlöndorff, najavljen vrlo fino urađenim filmskim clip-om koji je počeo scenom iz Limenog Doboša, svečano otvaraju manifestaciju. Prisećam se koliko mi je bilo muka prošle godine kada je Emir Kusturica otvarao FEST – čudo jedno koliko je lepše kada dođete da gledate film a niko vas ne nagoni na povraćanje pre projekcije. Nikad to ne bi pogodili, zar ne?
Elem, Ulzhan. Upravo zbog ovakvih filmova svake godine dočekujem FEST kao da je Nova godina, moj rođendan i Dan mladosti zavijeni u jedno. Tih i miran film, bez radnje o kojoj bi mnogo toga moglo da se kaže, bez napadnih momenata ali sa mnogo prelepih scena bez dijaloga i onom čudnom težinom neizgovorenog koja ostaje uz gledaoca dugo pošto se film završi. Film čak ne mora ni da ima poentu, ako vam je baš stalo tako da ga gledate. Do duše, takođe ima onaj nedvosmisleni festivalski karakter zbog kojeg ću se narednih par meseci svađati sa ljudima koji će me ubeđivati da ovakvi filmovi postoje samo da bi izgledali 'artsy' i da nemaju stvarnu težinu, osim autorove pretenzije na titulu umetnika. Ne slažem se sa time ali, na kraju krajeva, upravo zato ovaj film nećemo ni u milion godina videti na repertoaru beogradskih bioskopa. Termini su popunjeni romantičnim teen komedijama i superherojima.Radnja prati izvesnog Francuza koji, iz nerazjašnjenih razloga, dolazi u Kazahstan, ostavlja svoja kola, ubrzo ostaje i bez većine drugih pripadnosti i peške se upućuje preko azijskih stepa. Usput sreće simpatičnog lutalicu koji prodaje reči i suptilno lepu Ulzhan (ozbiljno, ona vrsta lepote koja, imam utisak, je potpuno zaboravljena u modernim gradovima; a stvarno je prelepa). To je otprilike sva radnja i kroz sat i četrdeset minuta ništa drugo od suštinske važnosti se neće desiti. Okoliš priča mnogo bitniji deo priče, počevši sa simboličkim ostavljanjem civilizacije iza sebe gubeći pasoš i ostale identifikacione papire u pijanoj noći u nekom polu-jeftinom noćnom klubu. Naftna industrija i sveže sagrađen glavni grad, moderan, naizgled skup i potpuno prazan, se stavlja nasuprot beskrajnih stepa bez ikakvih naselja i nomadskoj kulturi malobrojnog lokalnog življa. Kroz nesvakidašnje lokacije kao što su napušteni sovjetski zatvor, bezimena krečnjačka pećina-crkva i mesto sovjetskog testiranja nuklearne bombe polako se, sa jako malo izgovorenih reči, gradi odnos između tri glavna junaka koji se kroz ceo film sastaju i rastaju. Kraj je jasan maltene od samog početka, ali to nije ni bitno. Put je važan a ne cilj.
Meni se, na kraju, nekako čini da glavni junaci ovog filma u opšte nisu ni Francuz, ni lutalica koji trguje rečima a bogami ni Ulzhan. Dva simbola se ističu iz gomile drugih – fotografija sa razglednicom i konj. Fotografija je veza sa pređašnjim životom i svrhom glavnog junaka. Konj, kupljen od Ulzhan, je nov život, nova svrha, novi put. Iako se čini da su prirodno suprotstavljeni, nisam imao utisak da je film stavljao ova dva elementa jedan nasuprot drugom. Skoro ceo film, glavni junak živi sa obe stvari u svom posedstvu. Jednu ljubav nije morao zameniti drugom. Vidimo fotografiju, vidimo konja. Znamo da je glavni junak došao do svog kraja, i tu je sam. Rez.Ko nije gledao, stvarno i iskreno preporučujem. Ali ne preporučujem da planirate nešto produktivno da radite do kraja dana posle gledanja filma. Ako ste makar malo podložni analizi neizrečenog imaćete snažnu želju da buljite u plafon i preispitujete sopstveni život. I da iskreno, maltene očajnički, priželjkujete da kreten ode po jebenog konja. Možda vama i ode, meni nekako neće.