Istorija| Literatura| Život

Zavičajni roman

Drago Kovacevic RSS / 22.02.2014. u 10:49

Završio sam roman. Ostalo je još da ga malo "utegnem" i može pred čitaoce. Radnja počinje 1806. u Dalmaciji a završava se 2006. na Međunarodnoj izložbi karikature u Japanu. U periodu kroz dva veka pratim sudbinu dve generacije iz jedne dalmatinske poridice, preplitanje pojedinačnih sudbina i njihovu vezanost.

Odlučio sam da pred vas, dragi prijatelji, blogeri, stavim dva uvodna poglavlja (ima ih 34), kao predjelo, pa da mi ako budete imali strpljenja pročitati kažete bez zazora, kakvog je ukusa. Unapred vam hvala. Eto.

 

MARMONT NA MAOVICAMA   

 

                                                       I

 

Bijaše, ljeto, 1806. godine, oko Petrovdana, kad se iz Splita, preko Lećevice i Petrovoga polja,

ka Vrlici sa pratnjom uputio francuski Guverner Dalmacije, general Marmont.

U Split je stigao nekako sredinom zime sa osnovnom i jasnom misijom da ovu

zaostalu pokrajinu, što je dodirivala granice Osmanskoga carsta civilizuje i dovede u red.

General je tada imao 30 godina.. Vojnik po pozivu,iz oficirske škole u Šalonu, sa

Napoleonom je počeo sarađivati od opsade Tulona, 1798.

Hrabar,efikasan, odan i posvećen Napoleonovim idejama, otišao je sa njim putevima revolucije u Egipat, a po zauzimanju Malte, Bonaparte ga je unapredio u čin brigadnoga generala.

Nakon pobjede nad združenom austro- ruskom vojskom kod Austerlitza, Napoleon je, mirom u

Požunu 26. decembra 1805. dobio Venciju, Istru, Dalmaciju i Mletačku Albaniju. Te su zemlje nešto ranije priključene talijanskom kraljevstvu s Eugeneom Beauharnaisom na čelu. Pod zapovjedništvom generala Molitora i Lauristona, francuske su trupe ušle 1806. u Dalmaciju koja je Napoleonu bila važna zbog rata s Englezima i Rusima, kao i zbog veze s prijateljskom mu Turskom.

Marmont je osim modernizatorske misije u Dalmaciji dobio još jedan krupan zadatak.

Trebalo je iz Dalmacije, Dubrovnika i Boke, potpuno izbaciti ruske mornare i pripojiti Dubrovačku republiku Ilirskim provincija. To je i obavio ali  dvije godine kasnije, 1808, kad ga je car nagradio maršalskim zvanjem i proglasio Vojvodom od Dubrovnika..

Njegovi savremenici ga opisuju kao dimačina, živahna i pomalo častoljubiva čovjeka, ali i kao velikodušnu, pa i prostodušnu osobu. Kažu da je bio oštar na riječima, prodoran u zaključcima, a angažovan uvjek vatreno i maštovito.Nisu ga svi ti savremenici mogli svrstavati u grupu uvjek i potpuno hladno razumnih ljudi jer se o njemu pričalo da nikada nije krio šta misli, pa ga zato obični vojnici vole, a oficiri od njega zaziru.

Bijaše Marmont naočit, fizički veoma pojavan lik, crne kose i obrva, a plavih, izražajnih očiju.

Kad je stigao, organizirana je uprava Dalmacije na čijem je čelu stajao generalni providur i

uz njega providurija (la proveditoria generale) sa šest odijeljenja:- za unutrašnje poslove, za

pravosuđe, za financije, za javnu nastavu, vojne poslove i računovodstvo. Cijela Dalmacija

bila je podijeljena u četiri okružja: zadarsko, šibensko, splitsko i makarsko. Okružjima su

upravljali delegati. Okružja su se dijelila na kantone s vicedelegatima na čelu, a kantoni su

se dijelili na općine kojima je upravljala Općinska uprava (Amministrazione Comunale) s

načelnikom (Podestà) na čelu. Selima su upravljali starješine (anziani).

Sudstvo i kazne bili su u razdoblju francuske vladavine humaniji nego za vrijeme prijašnje

austrijske i mletačke vlasti. Francuzi su imali načelo da su pred sudom svi jednaki dok su

prema starim zakonima i prema mletačkim propisima pučani bili strože kažnjavani nego

plemići..Crkva i svećenstvo u Dalmaciji nije blagonaklono gledalo na Francuze, ali im je

prostalo samo da gunđaju.

Svi zapisi s početka 19. vijeka govore o Dalmaciji kao o zaostaloj pokrajini u kojoj se živilo krajnje siromašno.

Uoči dolaska Francuza zapušteni gradovi na obali tavorili su u izoliranosti dok je između njih i turske Bosne bilo zaleđe ekstremne zaostalosti, bijede i gladi – Dalmatinska Zagora..

U gradićima na obali i otocima, bilo je po nešto života, no zbog nedostatka puteva i prirodne zatvorenosti, to je bilo tek malo više od ništa. Čisto “ništa” vrijedilo je potpuno za Zagoru gdje se živjelo u endemskoj autarhiji bijede.

U dalmatinskom zaleđu, varoši su tada imale jedva po stotinjak kuća s prolaznim lazaretima za turske karavane i - ništa drugo.

U Šibeniku, kad je general stigao, bila su samo dva para zaprežnih kola, a to je bio treći dalmatinski grad po značaju i veličini.

Prvo što je Guverner krupno odlučio, bila je gradnja cesta. Još dok se spremao na put za Dalmaciju, Napoleon mu je, da mu ilustruje gdje ga šalje, dao izvještaj civilnog Providura Dalmacije Vićenca Dondola iz koga se moglo jasno vidjeti šta je sve tamo problem.

Kako u Dalmaciji nije bilo cesta, nije bilo ni gostionica i konačišta. Providur Dondolo u tom izvještaju po preuzimanju dalmatinske adminstracije 1805. godine, izvješćuje cara -: Ne smijem prećutati nepriliku, koja samo u Dalmaciji postoji. U cijeloj Dalmaciji nema ni jedne jedine gostionice za putnike, uz koju bi bila štala, koliba za kola, kočije, konje, volove i drva.

General je stigavši u Split  procjenio prioritete. Morala se iz vojnih razloga odmah graditi cesta kroz unutrašnjost.

Ona je vodila od Knina dolinom Cetine na Sinj, te preko mosta kod Trilja i prijevoja Turije, pustom dolinom što vodi u Vrgorac, prolazeći iza Vruje i Biokova do Neretve.

Trasa ceste išla je dalje od Metkovića do Trstenog, a kasnije je djelomično izgrađen i njen nastavak preko područja Dubrovačke republike prema Herceg-Novom, Kotoru i Budvi.

Cesta je brzo odmicala u gradnji, jer je Guverner bez pardona mobilisao mlade muškarce i upućivao ih na rad, što je pogotovo u nekim selima pored Splita izazivalo nezadovoljstvo, pa se i crkva opirala.

Sredio je taj otpor tako što je uputio crkvi, jasno upozorenje da njiohovo gunđanje neće trpiti. Biskup splitski se  umirio jer je znao da je Bonaparta i papu držao zatočenoga, pa zašto to ne bi i njegov Guverner učinio sa jednim biskupom.

Efikasnost u gradnji Marmontovih cesta bila je fantastična i potpuno izvan iskustva stanovništva Dalmatinske Zagore, tako da se u njihovoj kolektivnoj memoriji dugo zadržala slika francuskog generala i prenosila s naraštaja na naraštaj.

Govorilo se među dalmatinskim Vlajima - Marmont uzjaše konja i naredi - "Neka budu cesta!" Kada sjaši cesta gotova!

U svojim memoarima  on je zapisao da je austrijski Car Franjo I, posjetio Dalmaciju 1818 godine, pošto je ona vraćena pod suverenitet Beča. Zadivljen cestama u šali je kazao knezu Metternichu, svom ministru spoljnih poslova, koji je to kasnije ispričao njemu -: "Velika je šteta što maršal Marmont nije ostao u Dalmaciji dvije-tri godine duže".

Krenuo je, dakle, tog ljetnog dana, 1806. Marmont put Knina, da vidi dokle je stigla njegova prva cesta u Dalmaciji.

U pratnji je imao sve šta mu treba, no kapetan - komornik je napravio previd. Nije poveo potkivača, računajući da su konji svježe potkovani i da imaju sa sobom nekoliko dodatnih grla u rezervi.

Put nije bio lak, ali nisu imali većih teškoća, jašući utabanom uskom stazom od Petrova Polja, uz

kamenite obronke Svilaje. Potrajalo je to sve do Lemeša, odakle se trebalo spustati ka

Maovicama, pa onda u Vrliku.. Osjetio je,general,polako i ne odjednom, da mu sa konjem nije nešto u redu i da mu je kas neobičan i nesiguran.

Zaustavio je kolonu, sjahao i vidio da mu je at gotovo obosio. Ploča na prednjoj lijevoj kopiti mogla je otpasti vrlo brzo.

Znao je od polaska da u pratnji nema potkivača, ali mu to nije smetalo da izgrdi kapetana – komornika.

Sa mjesta gdje su sjahali i stali, pucao je pogled na Vrličko polje, preliveno žarkim ljetnim suncem.

Činilo se tako većim, jer modrikasta maglica sakrivala je očima brežuljke i glavice prema planini Dinari.

Sve je mirovalo u podnevnom žaru, a kamena planina jače se modrila, nadvisujući nepomično nisku i tanku izmaglicu. Činilo se da je sve to ispod utonolu u ljetni drijemež.

Krajem polja vukla se rijeka, s koje je sunce dizalo onu magličastu plavet, i kroz nju se nadmoćno poigravalo svojim tracima. To je Cetina, uz koju će ići Marmontova cesta.

Ispod se vidjelo stotinjak kuća i popločana ulica između njih.

Marmont kao za sebe prozbori da u toj varoši mora biti neki potkivač i naredi da se skine ploča sa konjskoga kopita i da pođu komornik i trojica vojnika u varoš, općinskom načelniku, ne bi li našli sigurnog potkivača koji će napraviti istu takvu potkovu i doći da potkuje njegova obosilog ata.

General vjerovatno nije pretpostavljao da je kovački zanat u toj varoši, iznad svakoga drugoga, i da se radi o kraju gdje se gajio kult konja zbog vjekovnih vojevanja na granici carstava.

On sigurno nije znao epske pjesme pune konja, što spominju “Kržaljicu Peja, silno vlašče, od Vrlike bana”, pa onu što pominje “ajan Ali – agu, vrličkog imama, niti pak “Mustaj - bega i bojali kulu”.U svakoj od tih pjesama je bio bar jedan konj ravan njegovu.

No, da nije bilo nezgode sa potkovom i prisilnog zaustavljanja njegove kolone, ne bi bilo ni ove priče, koja će baš toj nezgodi zahvaljući, dobiti svoj zanimljiv tok.

Generalov komornik u pratnji trojice vojnika sišao je u varoš i zaputio se u zgradu općine, gdje ga je sačekao zbunjeni načelnik. Kad je čuo šta komornik traži i za koga treba obaviti posao, pravo se uplašio i na lošem francuskom, uz pomoć italijanskoga, objasnio da ništa ne brinu, da će on odmah narediti da se ista takva potkova napravi, a da će potkivač najbrže šta može otići sa njima da general dugo ne čeka.

Izašao je iz sobe sa oštećenom potkovom u ruci i glasno dao naređenje dvojici sebi podređenih.činovnika Jednom da odmah ode do kovača Šarca i napravi istu takvu, te da ga sa alatom dovede u općinu, kako bi mogao otići na Maovice da potkuje generalova konja, a drugom da opremi njihova konja na kojem će kovač sa Francuzima odjahati na Maovice.

Vratio se načelnik i uz probleme probao komorniku objasniti kako cesta i radovi uz

Krčić, nedaleko odatle napreduju, i kako je on uvjek na raspolaganju da bude sve kako treba.

Bojažljivo je pripitivao treba li im još kakva usluga, no nije znao reći koliko će trajati to sa potkovicom, a nije se usuđivao pitati koliko se general namjerava zadržati u Kninu, mada ga je to jako zanimalo.

Nakon nekog vremena pojavio se kovač sa potkovom i alatom i krenuo sa komornikom i pratnjom da potkuje generalova ata. Kovač bijaše mlad čovjek, niskoga rasta i temeljne građe..

Kad su stigli, general je odmarao u hladovini gledajući ka dolini uglavljenoj među dvije planine. Konj je bio nedaleko od njega, svezan za mladi hrast, mašući repom i zabavljen odbranom od muva..

Komornik je raportirao i general od njega zatraži da vidi novu potkovicu, začuđeno gledajući potkivača..Potom  mu je vrati,a ovaj je pruži kovaču. General je neprekidno svojim plavim očima, piljio u Šarca kao da vidi duha.

- Gospode bože, obratio se komorniku, - Ovaj toliko liči na našega cara, da sam na ovoj žegi pomislio kako je lično on došao u inspekciju, prerušen u kovača.

Tek tada  komornik zagleda potkivača, ali kako cara nikada nije vidio iz bliza nije znao šta da misli o generalovoj impresiji.

Petar Šarac, tako se potkivač zvao, osmotri konja, pažljivo mu priđe, pogladi ga po sapima i pređe mu dlanom preko kičme. Bio je niskog rasta, ali temeljne građe, snažnog vrata i nogu, smeđih očiju i povijenog nosa.

Konj se samo malo stresao i nije pokazao netrpeljivost. Pogladio ga je i po grivi, pa

po vratu, i plemenita životinja ga je pogledao prijateljski svojim velikim konjskim očima. Kako je lijep – rekao je više za sebe, i gladeći ga ponavljao – dragi, dragi, budi dobar -.Odmakao se do vunene torbe sa alatom, uzeo šta mu treba, spustio na travu i nježno dohvati prednju, desnu konjsku nogu, previjajući je u zglobu..

Naslonio je kopito na koljeno i pažljivo, lagano ga obrezao..

Drugom rukom je dohvatio potkovu, odmjerio je na kopitu, i iz tobolca dohvatio čekić

i zakivke, sigurnom rukom ih zakucavajući. Sam, a da se konj nije ni pomjerio, potkovao ga je

brzo i elegantno.

General je sve to pažljivo gledao i kazao komorniku da odmah po silasku u varoš ode kod načelnika općine i mobiliše kovača u njihovu komoru.

- Zna li francuski ili italijanski, pitao je?

- Ne, gospodine generale.

- Ništa, naučićemo ga. Ovakav nam čovjek treba.

 

 

                                                           II

 

 

Civljane i Cetina su sela što su se smjestila između dvije najviše dalmatinske planine. Na tome mjestu su se Svilaja i Dinara sasvim jedna drugoj približile..Civljanci su više bili okrenuti Svilaji a Cetinjani Dinari, mada se radi o samo nekoliko kilometara razdaljine..

Na zapadnom rubu sela Cetine, na obroncima Dinare gdje je i prvi izvor istoimene rijeke, nalazi se utvrđenje Glavaš. To su kamene kule, sasvim nalik planini,,koje su tu vijekovima stajale kao granična postaja prema Bosni, i razmeđe carstava.

Na Dinari nema nadzemnih voda, osim što na bosanskoj strani postoji čudesno lijepo planinsko jezero, nalik na oko, a zove se Šator.

Vode poniru i kreću se podzemnim putevima. Na dalmatinskoj strani izlaze na površinu na više mjesta u okolini Knina, a rijeku Cetinu čine i tvore izvori u selima Civljane i Cetina.

Najprije vrelo Glavaš, potom Vukovića Vrelo, dva vrela u Kotluši, Slavičino vrelo koje po nekad presuši, Milaševo vrelo,pa Četnikovo jezero koje zovu i Veliko vrelo.Postoji i Batiničino vrelo, i još niz manjih iz kojih se voda slijeva u polje i čini rijeku.

Dinara je po svemu čarobno lijepa planina. Inspirisala je pisce, putopisce i pjesnike, o njoj postoje mnoge legende a oni rođeni na njoj ili pod njom nose je u sebi, ma gdje otišli. Jer vizure i iskustvo koje čovjek ponese živeći u njenom okrilju su istinski  jedinstveni.

Čak i Civljanci koji su od Svilaje imali koristi, nisu je smatrali ravnoj Dinari. Dinara je za njih bila planina, a Svilaju su više smatrali mjestom gdje idu u drva,imaju livade i stočnu pašu.

Postoji na jugozapadnom dijelu Dinare, jedna ogromna i od svuda vidljiva bačvasta stijena, po kojoj je sasvim moguće mjeriti vrijeme, za sunčana dana. Kad se baci pogled i sunce obasja zapadni greben do bačvaste stijene, potpuno je sigurno da je 7 sati. Kad obasja vrh stijene onda je 8. Devet je sati kad sunce obasja cijelu istočnu stranu, stijene, a 10 kad je pola južnog dijela pod suncem, a pola u sijenci. U podne, na bačvastoj stijeni i grebenima, lijevo i desno od nje nije bilo nikakvih sjenki.

I tako se moglo računati do zalaska sunca, bez izgleda da se pogriješi.

Svilaja na kojoj su Civljanci imali livade, ograde i stočarske staje, izgledala je drugačije. Suvi i položeni jugozapadni obronci prema Drnišu i kosovskoj dolini su mozaično pokriveni šikarama crnog grabića i niskim kamenitim travnjacima koji služe za ispašu. Nedaleko je greben Kozijak sjeverni nastavak Svilaje, od koga je ona odvojena nižim sedlom Lemeš iznad sela Maovice preko koga je guverner Marmont sišao u Vrliku na putu obilaska graditelja svoje prve ceste. Svilaja je u svom najvećem dijelu krški greben s naizmjeničnim nizom vrhova i ponikava, kao i nizom rasutih krških jama i špilja..

Pred samom Vrlikom, na kilometar, dva, uz trasu stare Napoleonove ceste, nalazio se zaseok Šarci, rodna kuća i kovačija Petra Šarca, što onomad, u ljeto 1806, oko Petrovdana na Maovicama potkovao konja generalu Marmontu, a ovaj ga potom uzeo u francusku carsku vojsku i dao mu službu i čin narednika.

Stotinu četrdeset jednu godinu iza toga događaja, na istom kućištu rodilo se muško dijete.

Čudan bijaše porođaj, jer se dijete rodilo u “košuljici”, što se događa rijetko, ali od kada je ljudi i

rađanja to je poznat i prirodan fenomen.

Među dalmatinskim Srbima odvajkada je postojala praznovjerica da je to znak sa đavolje strane i da po prosjecanju prirodnog omota što je dijete donijelo na svijet iz majčine utrobe, a odmah pošto zaplače, najstarije žensko čeljade iz rodbine mora izaći na vis iznad kuće i odatle tri puta glasno objaviti – “Puče, rodilo se dijete u košuljici”.

Takav čin je po toj praznovjerici osiguravao da ono neće biti vještica ili vještac, odnosno da ga đavo neće uzeti pod svoje.

No, takva djeca su se smatrala obilježenom i prema njima je, uvjek bilo nekakve rezerve i nepovjerenja, što je dolazilo iz straha da imaju neobične sposobnosti sa kojima mogu izazivati razne nevolje.

Bio je već u selu stariji čovjek, Stevan  mu je bilo ime, a Priša su ga svi zvali, koji se rodio u košuljici šezdesetak godina ranije. Priša je bio iz zaseoka Dragići, a većinu svoga života provodio je u Svilaji, kod ovaca i koza, rijetko silazeći u selo.

Bijaše smjeran,mudar, dobroćudan i tih, ali su ga se žene pribojavale, jer se pričalo kako Priša imao čudnu sposobnost da nanese štetu onome ko mu se zamjeri, bez obzira što je i u njegovom slučaju, pri rođenju, neka baba izašla na Dragića glavicu i tri puta viknula ono što se viče da bi se đavolje osobine otjerale.

Mogao je, klele su se u međusobnim pretresanjima i tiho babe, ako se na nekog naljuti, da mu prebroji glasno piliće, tučiće i drugu pernatu živinu, od jedan pa koliko ih ima, i onda unazad, i da sutradan ni jedno ne ostane živo nego se samo izvrnu na avliji ili u kokošinjcu.

U seoskim mudrovanjima i nabacivanjima, kad se nekome prognozira šteta ili u šali ona poželi, znalo se kazati – Dabogda ti Priša prebrojo živinu.

Bijaše, dakle, ljeto 1947. godine.Otac dijeteta Dušan Šarac je u trenutku sinova rođenja radio na

zgradi doma kulture, nedaleko od kuće. Kao i svi Šarci bio je majstor, kamenoklesar.

Te zgrade domova kulture, što su se, po Titovu naumu, masovno podizale u većim selima, rađene su po istom projektu, imale iste kamene fasade, isti krov i jednak unutrašnji raspored.

Grubi radovi su bili pri kraju i upravo su majstori i aktivisti spajali drvenu krovnu konstrukciju. Na podignutom čeonom zidu, stajao je veliki transparent, bijelo dugačko platno na kome su crnim tušem bili ispisani velikim latiničnim slovima stihovi nepoznatog autora – Staljin kliče sva se zemlja trese, oj Slaveni, ujedinite se -.

Dušan Šarac je često pogledao prema kući jer je očekivao da mu se žena porodi, ali niko nije dolazio da mu javi rezultat. Tek kad je čuo strinu Boju kako sa uzvišenja iznad kuće viče –“puče rodilo se dijete u košuljuci” skočio je sa skele i žurno, ne govoreći ništa, krenuo ka svojoj avliji.

Dok je tamo stigao, strina Boja ga je već čekala i obavjestila ga o događaju i da je dobio sina

- Ne sikiraj se, rekla mu je - ja sam sve napravila kako bog zapovjeda. Lijepo i rumeno ti je dijete.

Dušan se, vidno uzbuđen, zaputio u konobu, uzeo u ruke već pripremljenu domižanu od deset litara vina i zobnicu u kojoj su bile tri litarske flaše lozovače, pometno ih na kamenu ploču u avliji i ušao u kuću da izda uputstva oko dočeka gostiju i rodbine kad dođu na čestitanje.

U sobu gdje su mu bili novorođenče, žena i oni što su o njima brinuli, nije ulazio.Kao u stampasu, krenuo je noseći u rukama vino i rakiju na gradilište, da počasti ljude.

Dočekali su ga ljubopitljivo i kad im je kazao da je dobio sina, svi poskakaše i sjatiše se, čestitajući, galameći srdačno i grleći ga.

Partijski sekretar u selu bio mu je vjenčani kum, doduše u općini, a u crkvi je imao druge kumove.U opštoj graji već je bilo pitanje ko će dijete držati na krstu i kako će mu biti ime. Pade pogodba, da ime odredi sekretar, a da će kršteni kum biti Mitar Dragić jer su stari kumovi a nije pratijaš. Ime su odredili odma.

– Neka se zove Milan, lijepo je ime i toliko od mene, a sad idem po pršut, red je, reče sekretar, otresajući ruke od već prašnjave pantalone, i krenu po obećano.

– E, a ja kažem da ga krstimo za Ilindan, prvi veliki svetac što dolazi, i idem i ja po čast - dodade Mitar Dragić, nominovani kršteni kum.

Cio ostatak dana na gradilištu se slavilo. Dolazili su i drugi ljudi, svraćali prolaznici, pjevalo se i

veselilo.Neko je bacio i desetak „ćiketa“ dinamita da se i pucnjavom oglasi rođenje maloga Bone, tradicionalnog nadimka svake muške glave koja se rodi u Šarčevoj kući.

Ali, ne lezi vraže, ipak se dogodilo nešto što je pokvarilo veselje. Ne tu na gradilištu, nego kasnije kad su se razišli.

Dok je trajalo čašćenje na gradilištu doma kulture, odnekud je prispio Ilija Š. momak od tridesetak godina.

Ilija bijaše krupne građe, često glasniji nego što to prilike nalažu, no iz dobre kuće i najmlađi od četiri brata. U djetinjstvu je preležao neku tešku bolest i to je ostavilo na njega traga, mada se nije vidjelo uvjek i golim okom. Povremeno je imao neke nerazumljive ispade i bio nepredvidiv. Govorilo se da je zdrav, ali da nije baš najzdraviji.

Mada se znalo da je dohvaćen “mokrom krpom”, nije loše stajao kod žena. Pričalo se da je tokom rata, dok su mnogi iz sela bili po raznim vojskama, snašama često zavirivao pod vuštan. Čitav rat je zahvaljujući tome ali i okolnosti da nije služio vojske uspio izbjeći, jer ga nisu htjeli sebi ni četnici ni partizani.

Jednom prilikom, pred kraj 1942. četnici su vršili mobilizaciju za neku akciju i u selo su ušli “štabovci”, lična pratnja vojvode Đujića, kupeći mlađe ljude.

Ilija ih je primjetio i bojeći se da ga  ne mobilišu brzo obukao staru đedovu odjeću, turio na glavu crvenu ličku kapu,stavio čak i debele naočare za vid i dohvatio štap.

Dočekao ih je potpuno namaškaran na avlijskim vratima. Izgledao je zaista smješno, momak od dvdesetpet godina, tako kostimiran i “štabovci” ga odmah dohvate psovati i tući misleći da se sa njima sprda.

Dvojica ga odvedoše uz šamare do seoske škole, gdje mu je ekspresno izrečena kazna od 25 batina goveđom žilom po golom turu. Teškog batinanja ga je spasio neki Knežević,četnik iz Cetine, objasnivši komandiru Nonkoviću da se radi o beni i da ga je greh dalje tući, jer se po njegovu licu vidjelo da je već primio dobru porciju batina.

-Iz dobre je familije i nije najzdraviji. Ni u vojsku ga prije rata njesu primili, rekao je.

Nonković je povukao kaznu, ali tjerajući ga kući, ipak mu je za svaki slučaj zavalio žestok šamar.

-         Mrš, i da ti vako nešto ne padne više na pamet, budalino.

.

Ilija je dakle prispio na slavlje priređeno povodom rođenja maloga Šarca i dohvatio se pršuta i vina, kao i ostali.Nije se tu po ničemu izdvajao, nije bilo nikakvoga manitanja pa se na njega nije ni obraćala naročita pažnj..Na tim vrstama muškoga zabavljanja i manitanja u unutrašnjosti Dalmacije, niko nikoga ne sluša nego svi govore, podvriskuju zapjevaju i prazne se, jer ko zna kad će opet to raditi. Nije se to događalo često.

Kad su se rastali, ostao je sam ispijajući do kraja vino ostalo u bukari sa gradilišta i potom krenuo kući u svoj zaseok. Sam bog zna kako mu je odjednom na pamet pao stih sa transparent na domskom zidu, onaj – Staljin kliče sva se zemlja trese, oj Slaveni ujedinite se-. Motalo mu se to po glavi, i nekim nesaznatljivim psihičkim i misaonim procesom on spjeva svoju verziju – Staljin kliče sva se zemlja trese, braćo Srbi, zajebali ste se -.

Od doma do kuće je pjevao tu pjesmu, i bilo ga je nemoguće ne čuti. Čulo se do Vrlike. Kad je stigao kući njegovi su zanjemili od muke i molili boga da sutra ujutru milicija ne dođe po njega.

Već u svitanje, narednog dana, stigla su  pred avliju dva udbaša i odveli ga sobom u Sinj. Osuđen je na godinu dana zatvora, ekspresno..Bilo je uzalud pozivanje njegove familije na loše zdravlje i Ilijinu sumnjivu uračunjivost. Izložio je poruzi druga Staljina, sa antidržavnih, četničkih pozicija, pisalo je u obrazloženju presude.

Nisu nevolje sa Ilijinim političkim pjevanjem tu stale. Odležao je on godinu dana u šibenskom zatvoru i vratio se kući. Taman, tada, počinje rasprava oko Rezolucije IB,svuda, u svakom selu. Ljudi su bili zbunjeni i uplašeni. Ilija, taman svježe prispio iz zatvora, zato što je tobože vrijeđao Staljina, mislio je da ga mora u budućnosti hvaliti i da neće imati problema.U kući su ga upozorili da zuba ne bijeli i o politici više nigdje ništa ne priča. Otac mu je strogo priprjetio.

-         Da me više ne brukaš, jer ću te se odreći pa ti vidi kako ćeš. Man se politike, nego radi ono šta znaš. Drž se ženska i motike ni rječi ti neću reći.

-         Oću ćaća, ne sikiraj se.

Ali, đavo ima svoje puteve. U Domu kulture, koji je bio završen ubrzo po Ilijinu odlasku na jednogodišnju robiju, zakazan je desetak dana kasnije zbor građana na kome se imalo razgovarati o Rezoluciji IB i Staljinu. Teško je znati kako je Ilija prispio u salu prepunu naroda. Govorili su neki ljudi iz Sinja i Vrlike, a sa njima je za stolom na bini sjedio  sekretar iz sela, kum maloga Milana Šarca.

Nije Ilija mogao dobro ni čuti o čemu se sve govori. Gledao je rasijano po sali, i trznu ga kad je neko iz sredine sale viknuo – Živio drug Tito -. Svi su za njim to gromko uzviknuli. To ga je razbudilo i aktiviralo mu glavu. Pomislio je - moga bi i ja sad viknuti živio drug Staljin. Da vide ljudi kako sam se promjenio. I koliko ga grlo ponese dreknu:

-         Živio drug Staljin

Samo je nekoliko glasova, po automatizmu to ponovilo za njim. Nasta komešanje, ljudi su se okretali da vide koja to bena viče, a iz vrha sale, nekoliko partijskih aktivista krenu ka njemu. On se zbuni nesvjestan situacije i dreknu još jednom u slavu Staljinu. Narednog momenta su ga dohvatili aktivisti i izbacili iz sale. I oni su bili zbunjeni. Ostavili su ga napolju i vratili se unutra. Kad je ostao sam, Ilija se naglo razbjesni. Krenu ponovo ka ulazu, ali pjevajući onu pjesmu o Staljinu, baš onako kako je pisala na trasparentu, prije nego će u zatvor. – Staljin kliče sva se zemlja trese, oj Slaveni ujedinite se –

<p style="line-height: normal" cla



Komentari (17)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

uros_vozdovac uros_vozdovac 11:05 22.02.2014

preporuka

Drago kad piše o zavičaju uvek je odlično, kakav raskošan talenat
Freedom of Information Freedom of Information 16:25 23.02.2014

Re: preporuka

Odlučio sam da pred vas, dragi prijatelji, blogeri, stavim dva uvodna poglavlja (ima ih 34), kao predjelo, pa da mi ako budete imali strpljenja pročitati kažete bez zazora, kakvog je ukusa. Unapred vam hvala.

Hvala Vam Drago.Ova dva poglavlja sa izvesnisću nagoveštavaju da će biti zadovoljstvo pročitati ceo roman.
Drago Kovacevic Drago Kovacevic 17:42 23.02.2014

Re: preporuka

Freedom of Information
Odlučio sam da pred vas, dragi prijatelji, blogeri, stavim dva uvodna poglavlja (ima ih 34), kao predjelo, pa da mi ako budete imali strpljenja pročitati kažete bez zazora, kakvog je ukusa. Unapred vam hvala.

Hvala Vam Drago.Ova dva poglavlja sa izvesnisću nagoveštavaju da će biti zadovoljstvo pročitati ceo roman.

Hvala Vama na ohrabrenju:)
Drago Kovacevic Drago Kovacevic 11:09 22.02.2014

Ne staje..

Kraju drugoga poglavlja nedostaje nekoliko rečenica koje ne mogu stati..a glase.


-Vodite ga u kancelariju iza, na ona vrata - zapovjedio je neko od onih ljudi što su sjedili za stolom.
Odveli su ga, svezali i čekali. Ilija je vidio da je nešto krupno zabrljao.
- Zašto me vežete ljudi, ta njesam vo, šta sam skrivio?
- Vidićeš ti šta si skrivio,jebo te Staljin, reče mu jedan od čuvara.
Za pola sata iz Vrlike je stigla kampanjola. Ubacili su ga unutra i odvezli. Sljedeće tri godine, proveo je u zatvoru, od toga dvije godine na Golom Otoku. Bio je u prvom transport iskrcanom na otok 1949. godine.
Kad se vratio kući, 1951. mali Milan Šarac je imao pune četiri godine. Kad bi ga vidio i sreo, Ilija bi ga pomazio po glavi i kao za sebe prozborio.
- E, mali Bono, cijelog ću se života sjećati dana kad si se rodio, jebem ti mene i moju pamet.



fantomatsicna fantomatsicna 12:42 22.02.2014

Pitanje

Kad će biti štampano.Rado bih ga pročitala
I naravno čestitke za ovo delo
Evo I tebi za ukus moj rad.
Kolač od jabuke I djumbira
Koji nije baš običan na jednom renomiranom sajtu je dobio nagradu kao poslastica nedelje.
AlexDunja AlexDunja 12:51 22.02.2014

Re: Pitanje

Kolač od jabuke I djumbira

e, mala, dobar ti ovaj kolač,
može li med umesto melase?
Drago Kovacevic Drago Kovacevic 12:57 22.02.2014

Re: Pitanje

Hvala nejlepše:)
fantomatsicna fantomatsicna 10:44 23.02.2014

Re: Pitanje

Može velika.naravno da može
AlexDunja AlexDunja 12:50 22.02.2014

meni se sviđa

volim kako pišeš, drago,
jednostavno, toplo...kad izlazi?
želim primerak sa posvetom.


Drago Kovacevic Drago Kovacevic 12:58 22.02.2014

Re: meni se sviđa

AlexDunja
volim kako pišeš, drago,
jednostavno, toplo...kad izlazi?
želim primerak sa posvetom.



Hvala ti. I podrazumeva se:)
angie01 angie01 13:40 22.02.2014

Drago,

mogu kasnije, sa zadovoljstvom, sada sam sposobna samo da gledam slike:)
Drago Kovacevic Drago Kovacevic 13:49 22.02.2014

Re: Drago,

angie01
mogu kasnije, sa zadovoljstvom, sada sam sposobna samo da gledam slike:)

Hvala lepo. Bolje ikad nego nikad:)
pozz
dali76 dali76 18:43 22.02.2014

utisak

Uvodni dio je imao previse, sto ja nazivam, lezecih policajaca za citaoca.
Bilo je isprekidano,ali valjda previse istorijskih informacija da bi se citanje pretvorilo u jedan mirni tok.
Elem, docekali smo napokon generala nap utu do Knina i prica je krenula tim mirnim tokom pleneci svojim recenicama, opisima krajolika, samim dogadajem sa potkivacemi onda
Sa jedne price krenulo se na drugu pa na trecu, ali ovog puta dinamika vise nije imala karakteristike rupa na cesti ili lezecih policajaca, vec naprotiv, na veeoma jedinstven nacin drzala mi je paznju.
Nije se vise imalo vremena cuditi, ili cak ljutitisto se prica o potkivacu zavrsila jer je druga , 141 godinu kasnije, bila isto tako zanimljiva,pa onda treca o Iliji…
Dakle, ono sto mi se prvo cinilo kao lezeci policajci za citaoca, ubrzo se pretvorilo u jednu odlicnu dinamiku…
Sasvim ddovoljno da osetim ljutnju kad sam svhatio da ,jelte, vise nema, pa cak i radost kad si u drugom komentaru,dao nam jos koju recenicu vise.
Roman je definitivno na listi onih koje stavljam pred put u Srbiju,a zanime me postoji li mogucnost da ja, zbog mojih okolnosti citanja, dobijem uz,naravno kupljeni primerak, nekakvu elektronsku verziju.
Spasilo bi me skeniranja)))
Drago Kovacevic Drago Kovacevic 19:04 22.02.2014

Re: utisak

dali76
Uvodni dio je imao previse, sto ja nazivam, lezecih policajaca za citaoca.
Bilo je isprekidano,ali valjda previse istorijskih informacija da bi se citanje pretvorilo u jedan mirni tok.
Elem, docekali smo napokon generala nap utu do Knina i prica je krenula tim mirnim tokom pleneci svojim recenicama, opisima krajolika, samim dogadajem sa potkivacemi onda
Sa jedne price krenulo se na drugu pa na trecu, ali ovog puta dinamika vise nije imala karakteristike rupa na cesti ili lezecih policajaca, vec naprotiv, na veeoma jedinstven nacin drzala mi je paznju.
Nije se vise imalo vremena cuditi, ili cak ljutitisto se prica o potkivacu zavrsila jer je druga , 141 godinu kasnije, bila isto tako zanimljiva,pa onda treca o Iliji…
Dakle, ono sto mi se prvo cinilo kao lezeci policajci za citaoca, ubrzo se pretvorilo u jednu odlicnu dinamiku…
Sasvim ddovoljno da osetim ljutnju kad sam svhatio da ,jelte, vise nema, pa cak i radost kad si u drugom komentaru,dao nam jos koju recenicu vise.
Roman je definitivno na listi onih koje stavljam pred put u Srbiju,a zanime me postoji li mogucnost da ja, zbog mojih okolnosti citanja, dobijem uz,naravno kupljeni primerak, nekakvu elektronsku verziju.
Spasilo bi me skeniranja)))

Hvala Dalibore na iscrpnom utisku. U svakom slučaju ćemo komunicirati, a ja ću ti pravovremeno kazati kako je moguće:)
Черевићан Черевићан 21:00 22.02.2014

у поводу

увод . . посве обећава
присети су право благо
(за оне к'о сњима уме )
честитка Вам, госн Драго
Drago Kovacevic Drago Kovacevic 17:43 23.02.2014

Re: у поводу

Черевићан
увод . . посве обећава
присети су право благо
(за оне к'о сњима уме )
честитка Вам, госн Драго

Hvala, dragi gospodine:)
Unfuckable Unfuckable 01:40 23.02.2014

dragec - vabec

Dragec...kolosalno, kao i uvek.
Hajde da manem našu uobičajenu zajebanciju, imam jednu opasku za koju nisam siguran da će ti se dopasti (ali, koja ti se pa dopala?)

Dakle, iz ova dva poglavlja koliko vidim - tvoja priča je ok i mislim da je zanimljiva.
Uglavnom su tvoje priče (čak i one teško prepričljive, ako me razumeš i ako smem da se našalim a da sad ne uleti "prasa" trol) veoma zanimljive.

Ali isto tako mislim da bi Ti te priče trebalo da ispričaš nekom "u pero", pa da se to malo profiltrira i dotera i tek onda napiše.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana