Jutros je 70 rudara slovenačkog rudnika Trbovlje-Hrastnik sišlo u jamu sa namerom da iz nje izađe tek kada država ispuni njihove zahteve. Rudari štrajkuju i ne traže mnogo. Kao što nikada mnogo nisu tražili, niti su imali. Samo zahtevaju da im se isplati cela januarska plata i da 135 rudara koji su postali višak dobiju obećane otpremnine.
Razgovori sa resornim ministrom više nisu pomogli, rudari su odbili da odlažu svoj štrajk, traže ono što su zaradili i ono što im je obećavano. I dok njihovi zahtevi ne budu ispunjeni, rudari će ostati u jami. Sa sobom su jutros poneli, kako kažu »prnje« i »nešto malo za jelo«. Mnogo više od malo i tako nemaju.
Već sam pisala, pisaću i opet. Ja sam slaba na rudare. Privaspitano. Moj otac je bio elektroinženjer, radio je u rudnicima mrkog uglja Srbije. Rasla sam u rudarskim kolonijama, od Resavice do Kolubare. U školu sam krenula u rudarskoj koloniji Resavice. Moja Roditeljica se uvek žalila kako moj otac nije dozvoljavao da me oblači tako da se razlikujem od rudarske dece. Plela mi je sve, kao što su i ostale žene rudara plele. Čudo je da nisam problejala od sve vune koju sam na sebi nosila. Pa sam ipak i dalje bila bolje obučena od sirotinje ostale dece, koja se sakrivala beskrajnom čistoćom. Očevi im jesu bili crni i musavi, ruku sa kojih nikada nije mogao da se spere ugljeni prah, vratova njime doživotno uokvirenih, ali deca su bila čista i vešto zakrpljena.
Samo nedeljom su mogle da mi budu obučene bele, končane dokolenice i na glavu vezane propelerske mašne. Kratka teget suknja, koju je sašila Ruška šnajderka iz kolonije, i bela košulja, takođe njenih ruku delo. Takvu me je otac vodio u šetnju ili u rudnik, onda kada je morao u obilaske. Uprkos majčinim upozorenjima, odande me je vraćao glibavu od površinskih kopova ili garavu od svega što nisam smela, ali ipak sam uspela da ispipam. I sa kvrgavim, polusuvim jabučicama, koje su mi rudari, kao jedini slatkiš koji su imali u džepovima, velikodušno davali. Isto onako kao što su nam njihove žene donosile vrganje iz okolnih gudura i šumske jagode, »za malu«.
Zbog toga je naš stan bio ukrašen komadima uglja sa ugrebanom rečju »Srećno!«, rudarskih Dejvijevih lampi, paradnim mačevima poljskih rudara, zastavicama rudnika iz bliže i dalje okoline.
Moj otac je zahtevao da se javim svakom rudaru kog sretnem i pružim mu ruku. Što sam ja krajnje bukvalno shvatala i u rosnim danima izazivala smeh cele kolonije, kao dete koje trči za rudarima da bi im reklo »Dobardanisrećno!«. Brisanje ruke posle rukovanja sa rudarima je bilo strogo zabranjeno. To je verovatno bio i razlog što izgledala i kao jedina brkata devojčica u kraju, jer kad ti je navika da se posle rukovanja obrišeš rukom pod nosom, a sa rudarom pozdravljaš, ugljeni brkovi ti ne ginu.
Rudari su oni koji su nezvani, od večeri do narednog jutra, stigli na sahranu mog oca. U crnim, rudarskim, paradnim uniformama sa zlatnim dugmićima kao suncima. Bio je to jedini put kad sam ih videla umivene do bolnog crvenila na licima.
Rudari su nad grobom mog oca držali govor, i pre no što su me pozvali da prvi grumen zemlje na njega spustim, pozdravili ga poslednjim »Srećno!«.
Rudari su oni koji otada mene, umesto njega, zovu na godišnji rudarski skup, i šalju mi pozivnicu iz Rudnika Resavica poštom. U Sloveniju. U koverti na kojoj je adresa napisana ćirilicom. I svake godine mi poziv uredno stigne, oštambiljan sa dva ukrštena čekića.
Rudari su oni čiji hleb je mnogo tvrđi i sa više kora čak i od onog mornarskog.
Rudari su ljudi koji rade pod zemljom, i za taj rad nikada nisu dovoljno plaćeni.
Rudari su oni koji kada štrajkuju ne traže onoliko koliko zaista zaslužuju. Traže samo toliko da mogu da iole dostojanstveno žive.
Bogatih rudara nema.
Zato ih uvek i svuda treba podržavati.
Naročito onda kada odluče da se štrajkom živi zakopaju. Da odu pod zemlju i izađu tek kada im daju samo ono što su već teškim radom zaradili.
Poslednje dostojanstvo zaboravljenih.
Srećno!