Novčanik mi je puniji plastike i sličica nego novca. Retko šta i plaćam kešom. Savremeno doba donosi platični novac i manje kontrole trošenja. Da imam za taksi i to neku kraću vožnju, da platim kafu dok nekog čekam i za par kesica sličica. To je sav keš koji mi je potreban. I 50 dinara da me podsete.
Još je bilo kukuruza po ulicama, pečenog i kuvanog. Verovatno negde u sred sezone jer jedan je koštao 100 dinara. Nije to mnogo ako imaš. U prolazu sam zastao da se častim jednim. Nije mnogo jedan ni kad si jeo. Ako si imao da jedeš. Dečkić koji je stajao na par koraka nije imao, bilo je očito. Momak koji je prodavao kukuruz me je samo pogledao. Nema se tu mogo pričati. Kažeš koliko, da li ćeš kuvani ili pečeni i da li jedeš odmah ili nosiš. Ne morate to ni pitati. Za so ne moraš ništa ni reći. Samo klimneš ili odmahneš glavom kad one krene rukom prema slaniku. Dao sam 200 dinara za jedan pečeni bez soli koji sam odmah zagrizao i rekao "Pitaj malog šta će on".
Momak koji je prodavao kukuruz se nije ni okrenuo, uzeo je jedan kuvani, pružio je ruku iza sebe, dodao ga je dečaku, drugom mi je vratio 50 dinara i rekao "Hvala".
Retko šta i plaćam kešom. Savremeno doba donosi platični novac i manje kontrole trošenja. Da imam za taksi i to neku kraću vožnju, da platim kafu dok nekog čekam i za par kesica sličica. To je sav keš koji mi je potreban. I 50 dinara da me podsete da i ljudskosti ima okolo samo ako ne zaboravim da gledam.