Tolerancija
Veliki odmor ispred Filološke gimnazije. Tri devojčurka stoje ispred ulaza i užinaju. Nailazi Romkinja srednjih godina. Čuju je kako, više za sebe, govori:
- Celo vreme lutam ovuda...
Jedan curetak profesionalno reaguje:
- Ne kaže se celo vreme, nego sve vreme.
Romkinja zastaje i kaže:
- Dobro... Izvini... Sve vreme lutam ovuda.
Zatim nastavlja svojim putem.
Normalnost
Čekaonica jedne ovogradske bolnice. Uobičajena gužva. Starija gospođa prilazi šalteru i traži da podigne rezultate za nekog svog. Sestra iza šaltera je pita da li kod sebe ima zdravstvenu knjižicu dotične osobe. Žena odgovara odrečno. Službenica joj objašnjava da bez matičnog broja ne može da joj pomogne, jer mora da ga ukuca u kompjuter da bi dobila traženo.
- Šta sad da radim? - pita žena, očito razočarana što po svoj prilici neće moći da obavi posao povodom koga je došla.
- Imate li mobilni? - pita je sestra. - Ako imate, nazovite. Dovoljno je da Vam neko izdiktira broj i ja ću naći ono što Vam treba.
Žena sa olakšanjem pretura po torbi i vadi telefon. Sa prilično napora pronalazi broj koji joj treba i poziva. Pokušava da uspostavi komunikaciju, ali joj ne polazi za rukom. U nekoliko navrata ponavlja se isti monolog:
- Alo! Alo! Je l' me čiješ? Alo! Jesi l' to ti ...?
- Ne vredi. - kaže rezignirano. - Izgleda da nemam kredita.
- Nema veze. - odgovara sestra. - Znate li broj fiksnog telefona?
- Znam. - žena shvata da još nije sve izgubljeno i prosto sine.
- Izdiktirajte mi ga. Sad ću ja da pozovem sa našeg. - upućuje je sestra, već na putu ka bolničkom aparatu. Otkriva da je u međuvremenu neko odšetao sa slušalicom da na miru razgovara u nekom skrovitom kutku. No, to je ne zbunjuje.
- Sačekajte. Čim telefon ponovo bude ovde, nazvaću.
Nesporazum
Klinčica-šmizla i devojčurak sede u dnevnoj sobi. Dve sestre: prva, koja još ne ume da čita i druga, koja je u gostima, prilično je starija, volela bi da se njih dve što lepše druže i zato pita:
- Šta hoćeš da radimo? Želiš li da ti čitam ili da razgovaramo?
- Da mi čitaš. - kaže malecka.
-Šta? - interesuje se starija i spremno krenće ka polici sa knjigama.
- Sedi da razgovaramo. - odvraća klinka.
Velika sestra se vraća na trosed i seda. Čeka da mala počne razgovor. Ćutanje se, međutim, oteže. Stoga kaže:
- Hajde da razgovaramo.
- Neću. - odgovara mala. - Hoću da mi čitaš.
- U redu, samo mi reci šta. - Velika sestra ponovo kreće ka polici.
- Pa, hajde da razgovaramo.
Devojčurak se vraća na mesto.
- Dobro, je l' ti to mene zavitlavaš? - pita.
- Ne. Štooo? - iskreno je zabezeknuta šmizla.
- Pa, hoćeš li da ti čitam ili da razgovaramo?
- Da mi čitaš, rekla sam ti već.
- Šta?
- Hajde da razgovaramo.
- Mala ! - Starijoj je očigledno dojadilo da se nadvlači. - Šta hoćeš da ti čitam?
- Pa, ,,Hajde da razgovaramo''. - strpljiva je klinčica. Ustaje, odlazi do police i donosi knjigu Duška Radovića.
- Aaaa... - kaže devojčurak i počinje da se smeje. - A ja mislila da me ti zavitlavaš.
Smeju se zajedno...
Jeza
Pedijatrijska čekaonica jednog ovogradskog Doma zdravlja. Nekoliko momčića od svojih petnaestak godina ( nausnice su se pojedinima tek ovlaš ogaravile i nisam sigurna da su počeli da ih briju ) sede ispred previjališta i čekaju da dođe sestra. Očigledno je samo jedan od njih pacijent, a ostali mu prave društvo. Glasni su, telefoniraju, pričaju... Doktorka iz susedne ordinacije izlazi i moli ih da budu malo tiši, ali oni se ne obaziru preterano.
- Uuuu, brate, baš te je dobro udario. - kaže jedan.
- Aha, brate, zveknuo mi je takvu šamarčinu da mi je uvo odvalio. Jbg., taj ume da udari. Znaš da je ubo čoveka?
- Da, brate, opasan tip.
- Zbog njega sada moram da se lečim, probio mi bubnu opnu.
- A znaš, brate, navikne se čovek da ubada. Prvi put je možda malo gadno, ali drugi, treći... Navikneš se i onda ti je svejedno.
Anegdota
Davno, davno prošlo vreme. Moja tetka žuri da uđe u lift pre nego što ovaj krene. U njemu je već jedan milicioner. Ljubazno je pita na koji sprat ide.
- Na šesti. - odgovara tetka šapatom, jer joj je pukao glas i jedva uspeva da ga istisne.
- Dobro. - šapuće i milicioner i pritiska dugme. Zatim kreće u neobaveznu konverzaciju, trudeći se da bude što tiši.
- Zašto šapućete? - pita ga tetka - Ja govorim ovako jer su mi pukle glasne žice. Vi slobodno govorite glasno.
- Aaa... A ja mislio da to tako mora.
*** *** ***
Moj sinak svira gitaru... :)))