autor teksta: Tomaž Mastnak
Da li smo opet u hladnom ratu? Prijateljica koja predaje u Njujorku noviju istoriju rekla je njenim studentima prošle nedelje da mogu zahvaliti američkoj vladi za posebnu ljubaznost jer im je u realnosti predstavila ovu vrstu političkog delovanja, koju bi inače morali da uče iz knjiga i dokumenata. Nekima od mojih američkih poznanika koji su doživeli prvi hladni rat se - tako mi kažu - od njegovog sadašnjeg oživljavanja povraća. Meni je sve to uglavnom novo. To ne znači da o tome ništa ne znam, samo sam bio pošteđen te vrste iskustva. Dok smo u bivšoj Jugoslaviji - nakon 1948 - imali prema Rusima opravdanu rezervisanost, nismo uzimali za ozbiljno ni američku političku propagandu iako smo inače konzumirali njihovu pop kulturu. Retorika hladnog rata bila je, više nego bilo što drugo, materijal za viceve. To sada uopšte nije smešno.
Putinu zapadni mediji (i istočnoevropski dileri njihove robe) nikada nisu pokazivali naklonost. Međutim, pisalo se i govorilo tako da se činilo da se radi o neprijateljstvu prema osobi, a ne prema državi koju zastupa: o antiputinizmu a ne rusofobiji. Na kraju krajeva, zapadna politička i medijska mašinerija imala je puno simpatija za Jeljcina. Čak je i prema Gorbačovu ova mašinerija pokazivala određenu naklonost - kako i ne bi ako znamo koga je smenio. Ali su ga jako zavrnuli kad su mu obećali da se NATO neće širiti prema istoku, zbog čega je on podržao ujedinjenje Nemačke. Da nije bilo tog verolomstva danas ne bi imali krizu u Ukrajini.
Putin je tip političkog lidera kojeg je teško voleti. Njegov autoritarizam ne uklapa se u zablude o slobodi, koje se preživaju na Zapadu. To je sasvim zadovoljavajuće objašnjenje zašto ne uživa simpatije zapadnih političara i medija. (Naravno, tu su i suštinskiji razlozi takvog odnosa prema ruskom predsedniku, ali ovde sam ih ostavio na stranu.) Ali erupcija rusofobije koju smo videli u proleće ove godine je nešto drugo. Odakle ona potiče?
Pre četvrt veka, kada se Jugoslavija počela raspadati, a raspad federalne države se pretvorio u rat, komentatori na Zapadu su rado govorili o staroj, drevnoj mržnji koja je ukorenjena na Balkanu, o "balkanskim duhovima" koji su jedva čekali da stupe na scenu i zaplešu krvavi ples. Kakvo lagano, čisto, opšterazumljivo i uverljivo objašnjenje! A kakva zločinačka glupost! Zločinačka jer je učinila da uništavanje bude duže i teže nego što bi verovatno bilo, samo da je takozvana međunarodna zajednica imala trunku zdravog razuma. Svako ko je pratio zbivanja u to vreme, mogao je videti kako se stvarala mržnja, iz dana u dan i iz godine u godinu. Mržnja je uvek stvorena. Čak i kad se javlja vrlo brzo, nikad nije stvorena preko noći. I nikad tek kao odgovor na čin ili događaj. Ona je uvek odgovor koji je izabran, osmišljen i proveden. Ona je odgovor u koji je uložen politički rad.
Rusofobija, čiji smo svedoci, nije spontana reakcija na zbivanja u Ukrajini. Pa čak i sa svim novim komunikacijskim tehnologijama nije je bilo moguće napraviti preko noći. Isto tako ne vjerujem, ako mogu tako reći, da je izvađena iz zamrzivača, gde smo je ostavili nakon pada Berlinskog zida i raspada Sovjetskog Saveza. Šta ako smo sve ove godine živeli s njom? Kao što se mržnja uvek konstruiše, tako mora biti dekonstruisana ako nećemo više da živimo s njom. Hladni rat nikada nije bio demontiran, rasklopljen i uklonjen. Samo je ono što smo nazvali velikom pobedom u hladnom ratu, produženo na više od dvadeset godina. Dve decenije smo živeli u hladnoratovskom trijumfalizmu, što znači da smo još uvek živeli u hladnom ratu.
Ali u kakvoj su vezi hladni rat i rusofobija? Hladni rat je bio više od rusofobije. Hladni rat je bio sukob Zapada, koji je sebe nazivao slobodnim svetom, sa komunizmom. Ako se osvrnemo na SAD, koje su dirigovale hladnim ratom, rusofobija je bila prezentacija hladnog rata namenjena masovnoj potrošnji. Komunizam su bili Rusi, a ne ideologija, koja je zagovarala drugačiji politički sistem i drugačiju organizaciju društva i ekonomije. Ideologija je preteška i preopasna hrana za raju. Raji treba onemogućiti i samu pomisao na mogućnost alternativnih društvenih i političkih sistema. Uspešna ideologija se ne zapliće u ideološke rasprave. Suprotstavljene ideologije ne prikazuje kao nešto što ima svoju logiku, već pre kao bezumnu osobinu onih drugih koji ne dele sa nama ono što mi prihvatamo kao prirodno. Kad su ljudi koji sada imaju u rukama vrhove američke političke i ekonomske moći bili učenici, oni su se na drilovima iz samozaštite skrivali pod klupicama od Rusa, a ne od komunizma.
Osnovna logika hladnog rata je, dakle, antikomunizam. Dok je američka vlada narod zastrašivala Rusima, progonila je domaće komuniste ili različite disidente koje je osumnjičila ili optuživala da su komunisti. Taj teror je personifikovan, identifikovan je sa Mek Kartijem (McCarthy). Mek Karti je otišao, ali nije bilo nikakve demekkartizacije. Nikakvog političkog procesa, analognog denacifikaciji, nemačkom posleratnom obračunu s nacizmom, sa kojim hladni rat deli fundamentalistički antikomunizam. Ironija u današnjoj situaciji je da je fundamentalistički antikomunizam opstao a komunizam propao. Antikomunizam se sada hrani rusofobijom, živi kao popularni šou o samom sebi iz herojskog razdoblja hladnog rata. Jednostavno rečeno, ostali su samo Rusi, ostala je samo rusofobija.
Dogodilo se, međutim, i nešto drugo, što prevazilazi ironiju i što se može objasniti antikomunističkim srodstvom hladnog rata i nacizma. Raspirivači hladnog rata iz našeg slobodnog sveta su se sada u rusofobiji povezali sa ukrajinskom nacistima. Izgleda kao da je hladni rat u ovom svom novom početku anulirao Drugi svetski rat. Drugi svetski rat kao rat protiv nacifašizma, u kom su glavni hladnoratovski neprijatelji bili saveznici, istinski kvari i ometa temeljnu logiku hladnog rata. Da bi hladni rat danas sakupio dovoljno energije za svoj razmah i uspeh mora uspostaviti kontinuitet s antikomunizmom od pre Drugog svetskog rata. Po istoj logici bi se suprotstavljanje novom početku Hladnog rata moralo osloniti na tradiciju antifašizma.
prevod sa slovenačkog (neautorizovan): N. Milikić
izvor: http://www.dnevnik.si/mnenja/kolumne/rusofobija