U zivotu je uvek neophodno praviti izbor. Svaki korak, potez, odluka, raskrsnica, situacija je kvantno obelezena, i kao i foton koji se nadje ispred dva procepa (kad ga neko gleda), tako i covek svakoga dana u svakom trenutku, u apsolutno svemu mora da cini IZBOR. Niko ne moze uvek u svakom od svojih izbora da bude uspesan, ali se najveca neuspesnost ogleda u tome kada je neko nesposoban (iz bilo kog razloga, cak i ako svesno odbija) da izbor ume da napravi. Pri tom obicno prenebregavajuci neizbeznost cinjenice da ce se u svakom slucaju uvek neka od ponudjenih opcija desiti, cesto i sve, ali da se nikad nece desiti da se ne desi apsolutno nista.
A to, verujte, nije lako. Napraviti izbor, to jest. Pri tome ne mislim na izbor koji se ostvari bacanjem novcica na primer. Napraviti izbor znaci svesno prihvatiti odgovornost za posledice koje odredjeni izbor donosi, i biti spreman i da rezultati izbora budu drugaciji od ocekivanih. To, dalje i logicno, podrazumeva spremnost da se sa odlukom o konkretnom izboru zivi, bez obzira na njegovo pozitivno ili negativno ispoljavanje i odvijanje koje je naknadno, tj. koje dolazi tek nakon sto smo mi nas izbor nacinili. U stvari, biti sposoban da se u zivotu prave izbori znaci prihvatiti sebe sa svim svojim vrlinama i manama, i suociti se sa cinjenicom da nista idealno biti nece, ali i da nista nije blize idealnosti od svesnosti o nesavrsenosti funkcionisanja planete generalno, a konkretno ljudske populacije i svih njenih drustveno-ekonomskih derivata.
Dakle, nije problem to sto ponekad napravimo pogresan izbor, vec je problem kada nam se negde zagubi sposobnost da jasno, glasno, nedvosmisleno, i bez laganja samog sebe, izbor u sebi artikulisemo. Naravno, daleko od toga da je sve tako prosto i bezazleno kao u teoriji, jer se ponekad (a ponekad i cesce) sve zavrsi tragicno i katastrofalno. Izbor u svom osnovnom izvoristu zahteva bar neku kolicinu kritickog razmisljanja. Ne moze se tu srljati, igrati, ili kockati. Kada u kazinu odigramo na ruletu crno ili crveno nismo napravili nikakav izbor, jer nikakav argument "za ili protiv" ne postoji protiv one druge opcije koju nismo "izabrali". I iako kao jedinka cemo se osecati jadno, bedno, prevareno, nesrecno kad krupije pokupi nase mukom stecene, a olako procerdane pare, u kosmickom smislu se nikakva ravnoteza nece poremetiti, jer ce od X miliona puta loptica X/2 miliona puta pasti na crno, a X/2 miliona na crveno. Tu nikakvog izbora nema.
Izbor se javlja u onim trenucima kada ce nasa odluka direktno uticati na to da li ce u kosmosu u toj mikrosekundi biti vise materije ili antimaterije. Kada ce nasom voljom prostorno-vremenski kontinuum izgledati infinitezimalno drugaciji, a u stvari ce biti indiferentno isti kao i pre. I iako kvantna mehanika (ili samo matematika, ili obe, ne secam se vise) kaze da za svaki nas izbor u ovom univerzumu, u nekom drugom jedan drugi isti "mi" napravi suprotan izbor, to ne bi trebalo da nas omete u tome da se kroz ovaj univerzum krecemo putem sopstvenih izbora isto kao sto bi to cinili i da multiverzumi ne postoje.
Kad god sam u prilici (a to je nekad cesce, nekad redje, zavisi od licnog izbora) da malo svoje mudrosti od cikorije prosipam po neduznim glavama studenata koji skupo placaju svoje besplatno skolovanje na kredit, kazem im dve stvari:
- najbolje se uci na sopstvenim greskama
- nista ne moze zameniti upotrebu vlastitog mozga
- odbijanje da se napravi izbor samo duplira teret koji nosite kroz zivot i to vam na kraju uvek slomije kicmu
Stoga, kad god se nadjes pred izborom, odluci. Kad god shvatis da ti je izbor bio pogresan, priznaj to sam sebi. Kad god mozes da se otarasis dela balasta, odbaci ga. I kad god uhvatis sebe da si poceo nesto ozbiljno da mislis o necemu ubaci jedan penny u kasicu-prasicu... Jednog dana, kada razbijemo kasicu-prasicu, ce biti vise nego ocigledno koliko je sposobnost izbora ucinila da nam uzaludnost postojanja izgleda tako smisleno prihvatljiva...
da, i ko je stvarno ubio Lauru Palmer?