(Ovaj tekst je originalno napisan u retkim trenucima ocaja autora kada se, gle cuda, jos jedno obecavajuce englesko prolece, pretvorilo u konstantne padavine. To se desilo nedelju dana pre nego sto su Srbiju pogodile katastrofalne kise i poplave, i uopste nema nikakve veze sa tim dogadjajima. Medjutim, u tim uslovima, logicno je bilo da tekst bude stavljen na lager te stoga nije bio objavljen. However, iako nije proslo bogznakoliko vremena od kada se vremenska (jasno ne i zivotna) situacija stabilizovala, odluka je pala da ga sada ipak stavim na blog. Vreme (u oba svoja znacenja) jeste vreme, ali koliko vremena nam je ostalo je uvek pitanje vremena... Elem...)
Padavine na ostrvu su, naravno, retkost, ako govorimo o nekom drugom ostrvu, ali ne ako govorimo o (jos uvek) britanskom ostrvu gde su padavine kisnog tipa svakodnevna stvar, a nekad i cesca pojava.
Trenuci kada populacija podanika krune vidi plavo nebo iznad sebe se (oksi)moronski nazivaju britanska leta, i price o njima se usmenim predanjima prenose generacijama, da se sacuvaju od zaborava i erozije koje se neumitno desavaju usled delovanja vode. Naravno, nije sve tako idilicno. Otkad je poceo da se topi led na polovima, i od kad je britanska vlada skresala budzet za odrzavanje recnih tokova i rasciscavanje dna reka, one (reke) tvrdoglavo plave okolne aluvijalne ravni, ma makar samo prsnuo (znaci ne duze od 5 sati) po koji prolecni pljusak. Ali, da ipak budem fer i posten, imamo i takve dane, kada se kisa necka, pa u periodu od 12 sati obdanice, pocne, krene, pa stane, pa opet pocne da pada, i tako u krug jedno 78 puta. Neki kazu da je to ostalo od perioda izmedju dva svetska rata kada se pustao vinil na 78 obrtaja, ali ja mislim da to nije tacno.
U svakom slucaju, ovde nema mesta gde trava ne raste, ma ko i koliko gazio ovu nasu malu zemlju, preplavljenu imigrantima. Od toliko kise, trava nam na usi izlazi. Sad, to jeste povoljno za igranje fudbala, kriketa, tenisa, piknika, i ostalih middle class passtime zajebancija, ali podrazumeva ogromnu odgovornost oko kosenja iste trave, narocito kad sve zive komsije kose jednom nedeljno, pa dvonedeljni nekoseni lawn izgleda upadljivo kao prirodna zena na Kopakabani.
Sad, nije bas ni da nema prednosti ovakve klime. Teoretski ne morate da se smucate po kojekakvim prirodnim lepotama, izletistima, i slicno, ali prakticno i to je problem jer (opet kazem) svi aktivno i revnosno sprovode svoje aktivnosti bez obzira na vremenske (ne)pogode, tako da morate i vi da se upustate u to vrzino kolo, ili rizikujete da vam na vrata kuce napisu veliki grafit, masnom farbom: "FREAKS". Sto samo znaci da sta god odlucite da radite, gde god se nakanite da odete, u bilo koje doba dana, noci, godine, postoji 99% sanse da cete manje ili vise, u jednom trenutku pokisnuti.
Ali, nije sve tako beznadezno... Posle nekoliko godina pacenja i mucenja, organizam i mozak koaliciono odluce da kisa, u stvari, i ne postoji, da nikad nije ni postojala, niti ce je ikad vise biti, i onda vam se odjednom pred ocima otvori slika stvarne stvarnosti britanske klime u kojoj bez obzira da li je iznad vas plavo nebo ili crni oblaci, ona nikad ne dovodi do toga da kapljice vode padaju na tlo zemljista. I onda se vracamo na pocetak ovog bloga, gde je autor rekao da su padavine na ostrvu retkost, ali ne ako govorimo o nekom drugom ostrvu, nego narocito ako govorimo o britanskom. Da li pada ili ne pada kisa, to ovde apsolutno nimalo ne menja stvari...