Kada je Dositej uzviknuo: "Knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporce...", slutio je, znajući koliko nacionalna ideja u Srbalja ima zapaljiv, privlačan i visokoenergetski potencijal, kako će se za nju lako lepiti ljudi lošeg kvaliteta. Oni sa rupom u karakteru. Oni neostvareni i frustrirani različitim životnim neuspesima. Ali i promućurni, prepredeni i skloni da one prve zavedu i iskoriste za zadovoljenje svojih niskih strasti, zavodeći slatkorečivošću o nebeskim temama i uzvišenim ciljevima.
Pišući "Kontraspisak", zbirku ordinarnih vrednosnih postulata, toliko običnih, jednostavnih i samopodrazumevajućih da su sasvim izgubljeni iz vida i smetnuti s uma, pomislio sam da bi prirodan nastavak bio spisak literature koju bi nacionalista-početnik morao da savlada kako bi proširio vidike i ispravnim svoje postupke upodobio.
Evo, dakle, knjiga bez kojih niko sebe patriotom ne sme da zove. Objavljivanjem ove kontraliste obavezne literature koja će zbog prostorne skučenosti izlaziti parcijalno i u nastavcima, završava se onaj romantični period kada je neko mogao sebe krstiti srpskim patriotom samo zato što je Srbin i što voli Srbiju. Ljubav prema Srbiji i dalje je condicio sine qua non, to je i nadalje neophodan uslov, ali ne i dovoljan. Evo dovoljnog:
1. Borislav Pekić, "Odbrana i poslednji dani", roman po kome je, igrom slučaja, naslovljena i najbolja ploča u istoriji jugoslovenskog i srpskog rokenrola. "Odbrana" je priča o politički i ideološki neopredeljenom Srbinu u vihoru Drugog svetskog rata. Oni opredeljeni, na raznim stranama, stradali su na svoj način. Naš će junak na paradoksalan, pekićevski.
Lafcadio WluikLafcadio Wluik2. Andre Žid, "Podrumi Vatikana", genijalna knjiga za koju me vezuje zanimljivost. Naime, poslednji je ispit na Medicinskom fakultetu sudska medicina, a kada sam ga polagao, profesor je pitao koleginicu kako se zove Židov junak, koji ima guku na vratu, a kako onaj sklon je samopovređivanju. Ja sam znao. Onaj s gukom zove se Antim Arman-Diboa, a samokažnjavač Lafkadio, Moj se profesor za ovo ime interesovao jer je ispitno pitanje bilo "samopovređivanje i samokažnjavanje", a Lafkadio Wluiki je tome bio sklon (baš kao i Srbi, eto i veze). Tu sam ja briljirao i dobio 10. Inače Žid je u mlađim danima bio veliki ljubitelj i propagator staljinizma. Prva poseta SSSR bila mu je potvrda komunističkog raja na zemlji. Druga, sasvim obrnuto - otkriće devastacije države i naroda u tragediji od političkog sistema. Žid je napisao knjigu o prvoj, potom i o drugoj viziti. U jednoj predratnoj knjižari na Terazijama prodavale su se, sukcesivno, obe knjige. Prva je bila oruđe u rukama predratne studentske levice u borbi sa desničarima sa Beogradskog univerziteta. Druga je dala materijala drugima da prkose prvima. Tada nije bilo načina i mogućnosti da se istina o stvarima lako sazna. Danas mogućnosti ima, ali to ne pomaže, pa istina i dalje ostaje neuhvatljiva.
3. Vilijam Sarojan, "Zovem se Aram", zbirka priča. Sarojan je poznati jermenski nacionalista i pisac koji se bavio svojim sunarodnicima u Americi. Aram je dečak koga jednog dana pozove stric i pita zna li da skuva pirinač. "Znam", kaže Aram. "I? Kakav bude kad ga ti spremiš?" "Nekad je preslan, nekad je bljutav, a nekad je baš kako treba", kaže Aram. "Bravo, momče, ti si prava osoba koja će spremati moj pirinač!" Skromnost, trpeljivost, dobrota, braćo Srbi, prihvatanje onog što se ne može promeniti, menjanje onog što može. Inače, Sarojan je osamdeset i neke bio u Beogradu i potpisivao knjige u Cetinskoj. Krenuo sam tamo, ali sam se zbog nečega predomislio. Sad mi je žao.
4. Ljubomir Tadić, "Da li je nacionalizam naša sudbina?", rasprave i polemike o naciji, nacionalnim oligarhijama, naciokratiji... o naciologiji koja vodi društvo u regresiju i biva surogat za demokratiju. Da li je nacija predmet organizovano sprovedene političke manipulacije koja služi kao "mišolovka za ljudsku slobodu", reći će vam ova zabavna i poučna knjiga.
5. Gabrijel Ševalje, "Klošmerl", roman o pisoaru. Zašto je roman o pisoaru na listi knjiga neophodnih prosvećenom nacionalisti? Zato što je odnos prema toaletima ogledalo nacije. Pogledajte naše. Zađite u one na železničkoj stanici, na benzinskim pumpama uz bilo koju srpsku džadu. Neka vas nužda potera u javni objekat u bilo kojoj srpskoj varoši. Sve će vam biti jasno i o Srbiji, i o Srbima i o međunarodnoj zaveri koja ih, očigledno, sprečava da operu svoje klozete. "Klošmerl" je preveo Stanislav Vinaver. Svaka knjiga koju je Vinaver preveo za 48% je bolja od knjige. Ako je tako, a tako je, eto zgodne prilike da pomenem da je sabrana Vinaverova dela počeo da izdaje "Službeni glasnik" radeći to do onog zlehudog trenutka kada je nesrećnim sticajem okolnosti na čelo ove prvorazredne kulturne institucije došla višestranačka ličnost koja se odaziva na ime Radoš Ljušić. Tad je stvar sa sabranim delima stala, a hoće li se nastaviti, ne znamo, odnosno, znamo da ako se Ljušić za mišljenje bude pitao, sasvim je izvesno - neće, što je za srpsku kulturu neprocenjivo loša vest.
Nastaviće se. Verovatno.
Objavljeno u Našim Novinama, 5. jula 2014.