Ovo je četvrti nastavak Kontraspiska ili, ako prvi posmatramo kao zasebnu celinu, treći nastavak spiska literature koju, po mom sudu, treba da pročita svaki nacionalista, naročito početnik, jer je kod početnika jako važno da u startu svog političkog sazrevanja, umesto da bude zadojen mitologijom, mržnjom i fobijama, otvori svoje emocije i čula prema svoj tragičnoj lepoti sveta koju nikada neće uspeti da razume.
8. Irvin Jalom, "Problem Spinoza". Ovo nije neka izuzetna literatura, ali je knjiga zanimljiva i važna da pojedinca zainteresuje za život i delo Baruha Spinoze, filozofa koji je bio, prema tvrdnjama mnogih - najpametniji čovek svih vremena, a po mom osećaju, ako ne idejni tvorac, ono barem idejni oslonac građanske države kakvu neki narodi danas imaju, a prema kakvoj mi težimo. S druge strane pisac, psihoanalitičar po zanimanju, otkriva vezu uticaja koji je Spinoza, Jevrejin, imao na nacistički pokret u Nemačkoj i na njegovog ideologa Alfreda Rozenberga. Spinoza je inače zbog svog "bogohulnog" razmišljanja i odsustva želje da stavove revidira bio ekskomuniciran iz jevrejske zajednice 1656. i osuđen na usamljenički život i prokletstvo. Šta je bio njegov greh? Tvrdio je da Stari zavet nisu reči božje i to je potkrepio netačnostima, apsurdima i nelogičnostima koje se u tekstu Biblije mogu naći. Takođe, nije poštovao verske praznike i rituale. Na primedbe da je takvo ponašanje "kršenje božje volje", odgovarao je da je Bog svemoćan, savršen i celovit i kao takav ne može imati nikakve potrebe, zahteve, nedostatke ili želje prema nama (nesavršenima, nemoćnima i necelovitima). Jozef Klausner, prvi kandidat na izraelskim predsedničkim izborima, u jednom svom obraćanju skinuo je prokletstvo sa Spinozinog imena i primio ga nazad u jevrejsku zajednicu. Ne znam da li se to važi jer je Klauzner po profesiji bio istoričar, a ne - rabin. Rozenberg je u Nirnbergu osuđen na smrt vešanjem.
9. Srđan Valjarević, "Komo". Putopisna proza, na prvi pogled. Na drugi, jedan autorski pogled predstavnika srpske "izgubljene generacije" koja pronalazi svoju nišu za preživljavanje u haosu i beznađu poslednje dekade 20. veka. Srđan Valjarević je autor, jedan od mnogih koji je prihvatio pismo Čarlsa Bukovskog kao stilsku odrednicu, ali jedan od malobrojnih koji tu lapidarnost "barske mušice" propušta kroz svoj prustovski doživljaj sveta. Izuzetno je zabavno i poučno pratiti jednog beogradskog gamena u mladićkom dobu kako, umesto da pije pivo ispred samoposluge, interferira sa strancima u ambijentu dekadentne aristokratske vile na obali jezera Komo. Ako vam kažem da je ovaj roman naročito zanimljiv nacionalistima i filatelistima, a vi me pitate: "Zašto filatelistima?", na putu ste da postanete nacionalista po mojoj meri.
10. Vladimir Nabokov, "Nikolaj Gogolj". Nabokov je u jednom delu života živeo u SAD i tamo predavao književnost. Da bi američkim studentima olakšao razumevanje literature koju čitaju, pisao je "Eseje iz ruske književnosti" kojima je cilj bio da prevaziđu problem prevoda koji ima svako ko ruske pisce ne čita u originalu, kao i da skrene pažnju studentima na važne stvari iz biografije pisaca, te da pomogne da se uoče važni detalji iz analizirane literature koji su, prema Nabokovljevom mišljenju, ključni za razumevanje smisla teksta i njegove umetničke lepote. "Nikolaj Gogolj" je samo jedan esej, a ko želi, lako će naći i eseje o Tolstoju, Čehovu, Turgenjevu, Dostojevskom i Gorkom. (Pored Rusa, pisao je i o Dikensu, Džejn Ostin, o Džojsu, Floberu, R. L. Stivensonu, Prustu, Kafki, Servantesu...) I ti su eseji toliko neverovatno zabavni i znalački napisani da ako ste nabrojane pisce čitali pre čitanja ovih Nabokovljevih eseja, računajte da ih niste ni čitali. Ja sam, na primer, esej o Gogolju čitao na gornjem ležaju kušet kola na relaciji Beograd - Zagreb 1980, kada su "Idoli" krenuli na svoj prvi koncert u Kulušiću, na događaj posle koga će se sve promeniti. Čitao sam deo o Gogoljevom nosu. Opisujući "začudnu telesnu stranu Gogoljevog genija" Nabokov je krenuo od piščevog "zaobljenog trbuščića" (koji će kasnije prišiti i Dopčinjskom i Bopčinjskom u "Revizoru"), da bi stigao do Gogoljevog velikog i šiljastog nosa, koji je bio "toliko dugačak i pokretljiv da je u mladim danima mogao vrhom da dotakne donju usnu", a to je delovalo "grozomorno". Nosevi prate Gogolja kroz sve što će napisati, od istoimene pripovetke do Čičikovljevog nosa, kojim ovaj šmrče burmut i useknjuje se, u najboljem romanu u istoriji čovečanstva poznatim pod imenom "Mrtve duše".
11. Sju Taunsend, "Tajni dnevnik Adrijana Mola". Autorka ove senzacionalno inteligentne i duhovite knjige (odnosno serijala) nedavno je napustila ovaj svet, pa je to je bio povod za podsećanje na Adrijana koji odrasta, a kasnije stari, na način koji je ordinaran i ingeniozan u isto vreme. Adrijan je, naravno, britanski patriota i eto prilike da neki naš mladi (ekonomski ili svakoliki) patriota, početnik, nauči nešto od boljeg od sebe.
(Nastaviće se. Možda)
Objavljeno u Našim Novinama 19.7.2014.