Ako ćemo pošteno, taj prozor malo čemu može da posluži. S obzirom da je okrenut ka susednom dvorištu, postavljen je visoko, mali je, uzan i duboko usađen u debeli noseći zid kuće. Osim toga, sputan je i zelenom mrežicom za odbranu i zaštitu od komaraca i ostalih letećih napasnika, pa se kroz njega ne može valjano pogledati čak i kada bi nekom palo na pamet da se popne na klupu kraj trpezarijskog stola ne bi li ga dosegao.
Dakle, sve što od pogleda pruža svodi se na parče belo okrečenog zida opervaženog crvenim crepovima ( uzgred - lepa kombinacija ), par mladih, dobro negovanih tuja, komadić nezagrađene terase na prvom spratu kuće u izgradnji i gornji deo kombija kada komšija zaboravi da smo ga zamolili da se tu ne parkira jer nam tako uskraćuje i ono malo dnevne svetlosti što uspeva da se kroz njega probije budući da je još i orijentisan ka severnoj strani. Pošto je većim delom godine širom otvoren, u njegovim staklima se ipak uhvati još po koji tračak svetlosti viška, a i oskudni krajolik se multiplikuje i nekako biva potpuniji.
Međutim, kroz njega nesmetano danonoćno dopiru najrazličitiji zvuci.
U gluvo doba noći čuje se dolazak đubretarskog kamiona i čangrljanje kontejnera koji se prazne. Čim krene lepo vreme, pojavljuje se i fantom na motociklu koji gotovo svake večeri pogibeljnom brzinom i uz glasno turiranje proleće kroz nepreglednu es krivinu na uglu i samo je pitanje vremena ( daleko bilo i da ne čuje zlo ) kada će se prevariti u proceni i izgubiti ravnotežu. Februar redovno donosi ono prilično jezivo glasanje mačijih udvaranja sasvim nalik dečijem plaču, a i inače se pod njim redovno održavaju kojekakvi mačeći fajtovi praćeni besnim frktanjem i gromoglasnim mjaukanjem. U sumrak se ptice vraćaju u gnezda i kroz njega prodire glasanje vrana i gačaca. Letnja predvečerja ispunjavaju zrikavci kakofoničnim štimovanjem svojih violina, a u praskozorja se mazno dozivaju gugutke i neke sitne ptičice ćućore u nevidljivim granama. Preko plotova se dozivaju psi: jedan zakevće, a onda mu stižu odgovori iz svih dvorišta u okolini ( Pretpostavka je da se ti kereći divani šire u nedogled kao koncentrični krugovi na vodi, ali budući da nemam empirijske dokaze, ne bih tako nešto smela da tvrdim. ). Odzvanjaju dečiji smeh i žamor, neutešni plač neke jako pospane bebe koju verovatno muče grčevi... Brekću umorni gradski autobusi i kašljucaju pretovareni kamioni. Probija se od megafona izobličen i metaliziran glas nakupca starih akumulatora, pokvarenih frižidera, ućebanog perja i ostalih tričarija koje više nemaju svoju svrhu u domaćinstvima i samo prave nered po budžacima u koje su nemarno zatureni... Sipljivo nadleću avioni za zaprašivanje komaraca, a katkad protutnji i po koji helikopter gonjen nekakvim hitnim poslovima. Retko ( na svu sreću! ) uši zapara zvuk sirena dok vatrogasci ili lekari žure nekom da pomognu...
*** *** ***
U susednom dvorištu neko meni nevidljv je glasno kinuo. Upravo onako kako bi, da tako štogod postoji, svakako pisalo u nekakvom pravilniku koji bi se bavio uređivanjem kijanja. Baš kako, recimo, kijaju likovi u crtanim filmovima. Na onaj način na koji pošteno odrađeno kijanje ispunjava oblačiće u stripovima i prve lekcije u bukvarima. Ili, upravo tako kako bi se isto opisivalo u medicinskim udžbenicima za početnike, kada bi se oni kojim slučajem bavili takvim trivijalnostima.
Elem, nije se čulo ono sasvim očigledno s mukom prigušeno i tek napola odrađeno, nekako stidljivo i gotovo kao posramljeno ćih, niti rafalno kijanje koje često ume da bude posledica polenske alergije i stoga biva baška neprijatno. Nije to ličilo ni na smehotresno kijanje mačora Tike koji uporno vuče nekakve prehlade, ali mu to ni malo ne smeta da i dalje bude glavni dasa u svom dvorištu iako pažljivijem posmatraču ne bi promaklo da je povazdan balav.
Kroz prozor je doprlo gromoglasno, razgovetno ( poletno? ): -Aaaa-pćiha!!!
Sad, da li je trebalo da doviknem: -Komšija, nazdravlje! ?
Ili onako kako se obično kaže deci: -Pis, maco! ?
Nisam baš načisto.
Kakogod, taj trenutak mi se iz nekog razloga učinio sasvim vrednim beleženja.
*** *** ***
Nisam mogla da spavam. Nije mogao ni on - taj momak koji je čitave noći šetao ispod mog prozora glasno ( malo previše za moj ukus i za doba dana ) sa nekim pričajući preko mobilnog telefona. Malo se umiljavao, malo je grdio, malo je pretio, malo je plakao, malo je psovao, malo se udvarao, malo se prenemagao, malo je preterivao, malo se ponižavao, malo je kukumavčio, malo se bahatio, malo je kenjkao, malo ( ali sasvim, sasvim malo ) se smejao, malo je ćutao, malo je prekidao vezu, malo se nervirao, malo ponovo zvao...
Da, shvatila sam da razgovara sa svojom ( bivšom? ) devojkom. I da mu je teško i da mu je krivo i da bi da se miri i da bi da je otkači i da je ne razume i da bi joj sve oprostio i da bi voleo da ona oprosti njemu, i da je ljut i besan i povređen i uvređen i da je moli da ga razume i da je očajan i da je bez nje izgubljen i ko je šiša i baš ga briga i može on bez nje i tako mu nedostaje i nije to lepo i nije to način i ne može ona tako njemu i da li zna koliko je voli i neka ide do đavola i samo neka kaže - on će odmah da dođe kod nje...
( Eh, jada ljubavnijeh... )
*** *** ***
Ima ta komšinica...
Njen glas me neverovatno iritira - piskav a istovremeno hrapav poput rendeta. Neprijatno oštar, kao da ga je našla na ivici noža. Snažan, razoran, žestok... Ona nikada ne govori tiho - uvek se sa nekim doziva, na nekoga galami, glasno objašnjava i još glasnije ispostavlja uputstva i zapovesti, bogara i priziva svece nebeske.
A tek kako se smeje! To je najčešće nekontrolisan grohot na kojem bi joj pozavidele sve veštice koje obnoć saboruju na gumnima i među tajnovitim senkama straha. Lepo me jeza podilazi kada je čujem.
No, otoič, pljušti kao iz kabla, nebo i zemlja se sastavili, grmljavina se survava u kanonadama sa svih strana, munje se raspomamile i seku oblake na kriške...
- Joooj!!! - čujem je ispod samog prozora. - Bem ti i kišu i ko je izmisli i sve njeno redom.
I odšljapka žurno nekud u nevidelo.
Mislim se: - Vala, neka je i rekla.
Ubi ovo vremište.