Na Pajtićev autorski tekst o «srpskoj Srbiji» primedbe su, po tvrdnjama samog predsednika DS, imali po jedan analitičar, urednik i državnik. Uz uvažavanje svih navedenih, neke primedbe imala je i moja malenkost. U međuvremenu se pojavio i odgovor Pajtićev na primedbe. U njemu se elaborira ono što je izazvalo najviše...ajde da kažem, nedoumica, a to je: "Ne možemo da napravimo evropsku Srbiju ako pre toga ne napravimo srpsku Srbiju." Evo, priznajem, i meni je ovo ozbiljno zasmetalo.
Pomislio sam da je to neka nova varijanta pečenog vola na Palama, ili mogućnost da se skinu etikete koje su politički protivnici godinama lepili predsedniku vlade Vojvodine, a koji su vezani za navodno «autonomaštvo». Pomislio sam, priznajem, da je je «srpska Srbija» Vanish za tu vrstu fleka.
U svom odgovoru na primedbe, Pajtić kaže, otprilike, kako nije on kriv zato što se pridev «srpski» čita sa svim negativnim konotacijama koje su mu dali razni pseudopatriotski i šovinistički elementi. S tim se potpuno slažem. Međutim, i dalje ne shatam čemu služi ovo nepotrebno tautološko naglašavanje od strane šefa organizacije koja sa svim tim negativnim stereotipima vezanim za nesrećni pridev «srpski» nema nikakve veze, i koja se upravo protiv njegove zloupotrebe i devalviranja borila tokom čitave svoje istorije. Hoće li pominjanje «srpske Srbije» sada, iznenada i preko noći, izlećiti pseudopatriote od šovinizma i ksenofobije? Hoće li oni sada o Srpskoj Srbiji početi da razmišljaju kao Švajcarci o švajcarskoj Švajcarskoj, ili Holanđani o holandskoj Holandiji? Da li će oni koji po zidovima noću crtaju kukasti krst, koji Romima prete smrću i pišu «Srbija Srbima» razumeti da je «srpska Srbija « u stvari sinonim za «demokratsku, pravednu i socijalno odgovornu državu». Hoće li isticanje tog prideva uneti dodatni spokoj među naše sugrađane, pripadnike različitih nacionalnih zajednica? Malo li je onih koji, negde u mraku, prave svoje spiskove najvećih srpskih izdajnika i neprijatelja, pa im treba malo dunuti vetra u jedra? Treba li bilo kome, makar onom slabije obaveštenom i manje sofisticiranom, dati mogućnost da pomisli da se takvima DS danas udvara? I da li se možda zaista udvara? Hm.
Sledeći set nedoumica izazvala je Pajtićeva najava zaokreta u politici DS, u kojoj EU navodno, nije imala alternativu. Kod ovog dela njegovog autorskog teksta, ostao sam zatečen. Iz najmanje nekoliko razloga. Glavni je to što je prehodni predsednik DS, tokom svog mandata predsednika Srbije, najmanje 1000 puta elaborirao da EU nije jedina, već najbolja alternativa za Srbiju, i zbog geopolitičkog položaja, i zbog sistema vrednosti koje Srbija istorijski i civilizacijski deli i treba da deli. Tokom tog vremena, neki su se protivnici EU integracija svojski trudili da krivotvore njegove izjave (na kraju krajeva, i politiku) predstavljajući je upravo onako, karikaturalno, kako o tome danas piše Pajtić. Da li je moguće da Bojan tokom svih tih godina, bude potpredsednik DS, a da nijedan od tih intervjua, izjava i obraćanja niti čuje, niti pročita? Kada je Koštunica bogoradio o Srbiji koja vodi politiku bez alternative, to jeste bilo spinovanje besmislice, ali ono se moglo opravdati nekakvim dnevnopolitičkim ćarom koji je DSS na tome mogao da ostvari. Međutim, upravo zbog takve retorike građani su se DSS-u, na izborima 2014, zahvalili na saradnji, ne dozvolivši im da pređu cenzus, pa se sad postavlja ozbiljno praktično pitanje: ako Srbiji nije bio potreban DSS, šta će joj tek njegova kopija?
Svu činjeničnu i ideološku zbrku, Pajtić je dodatno obogatio uvođenjem novog hedlajna koji treba da potcrta pogrešnost navidne evropske politike «bez alternative» (koja samim tim i «nije politika»), i koji glasi: «Tamo gde uđeš puzeći, nikad se ne ispraviš». Ova konstrukcija je, priznajem i to, u meni izazvala daleko veći revolt nego što bi da je izrekao Koštunica, kao njen, do Pajtićevog pisanog uratka, jedini prirodni umotvorac. Poželeo sam odmah da javno repliciram i podsetim na filozofiju Rimtukitukija, koji kada «puze, ne mogu da guze», (izvinjavam se na svom francuskom!), što je poprilično uverljiva potvrda loše strane puzanja, ali neću jer je ovde vrag odneo šalu. Tekstovi o kojima je reč potvrda su ozbiljne dezorijentacije kroz koju DS prolazi, kao i da ona, očito, nije bila samo prolazna, Đilasova, faza.
Nije nam potrebna srpska, već normalna Srbija. Zato je zadatak DS-a, danas, da razmišlja šta je korisno za građane i da pomogne procese za koje se zalagala i na kojima je radila protekle dve i po decenije. Mora da se mane besmislenog koštuničarenja i pokušaja proizvodnje ideološko-političkog bućkuriša od restlova propalih koncepata, samo da bi se, pošto poto i na svaku temu, distancirala od SNS-a. Jer to nije politika nego političarenje. A toga i onako ima previše.
Objavljeno u Našim Novinama 2.8.2014.