Ljubav| Život| Životni stil

Veče kada sam se prevario i otišao da joj donesem naočare

FINAL ROUND ART RSS / 01.09.2014. u 08:35

Zaboravila je da ponese naočari za vid pa je poslala dve kratke poruke. Čuo sam ih sa terasnog prozora u ćošku , bacio opušak i vratio se u sobu. Previše sam se naduvao posle odrađene smene.

 

Nisam želeo da joj odgovorim. Smotao sam cigaretu i razmišljao šta da napišem. Uvek mi je bilo lako da rečenice započnem sa negacijom, setio sam se svih njenih  pridika u momentu, i ostao sa tom istom slikom nekoliko minuta ne čineći ništa. Natočio sam i eksirao čašu vode, vratio se na dvosed i ponovo gledao u telefon koji mi nije trebao tog momenta. Poželeo sam da legnem i mirujem u mraku. Malo kasnije mi se potrčalo.

 

Nazuo sam patike za trčanje, navukao trenerku i zaključao stan. U liftu,  sekunda kako se pokrenuo ka dole, promenio sam raspoloženje. To je užasno počelo da me nervira. Nisam više bio siguran ni u šta. Jednom rukom sam krenuo ka tabli sa dugmićima a drugom ka vratima. Srećom istovremeno zakoračio sam levom, jačom nogom. Valjda da pobegnem od ogledala. Hodnik mi se javio u prolazu. Vrata takođe.

 

Tri stotine metara betona do prvog metala u pokretu. Čovek  na trista metara od šine. Vozi lagano. Baca noge. Nije sigurno da li zna da hoda kako treba. Nešto mu nije u redu sa desnom stranom. Blago je zgužvana. Ne rade mu svetla. A svi ga gledamo. Vidi se po njemu da je svestan te činjenice. Pokušava da to sakrije od nas, ali veruj mi, mogu da garantujem da neće uspeti.

 

Ne znam zašto mi se pre par minuta trčalo. Ne postoji šansa da bih izvukao deonicu od 50 metara. To je šestina puta do busa ili tramvaja. Isti kurac kao i  bežanje od pljuska. Uvek pokisneš. Hodaću polako. Taman da sredim ovu atrofiranost u butinama.

Na neki način je lepo. Prazan bulevar. Čujem džukca kako laje dok pokušava da ugrize branik kola u pokretu. Sve je u pokretu ali taman koliko treba. Nema ljudi. tj njihovih očiju. Nema pogleda grupa koje izlaze iz hiper marketa i streljaju raširenim zenicama, terajući da prvi spustiš glavu i zableneš im se u kese, što im je najverovatnije i cilj. Pokazati ostatku zemlje kako se u njihovoj kući jede kvalitetna klopa.

 

To je misao od koje sam veoma zadovoljan situacijom prešao narednih 50 metara. Sad još dvesta. Nisam trebao da uzmem gornji deo trenerke. Noć je topla. Prokuvaću u busu. Osušiće mi se nozdrve pa ću odlepiti sve dok ne nađem vodu. Noge me i dalje ne jebu pet posto. Trebao bih da se naslonim o semafor i sačekam tako, iskrivljen ko kifla. Malo da se priberem.

Zvuk najnovijeg poklona, čini mi se Španije, se pojačava. Fina linija. Od nje ljudi tripuju da su Evropljani. Po ulasku se brzo izbore za sedišta, i ponosno bulje praznim očima kroz uvek čista stakla. Čim sam primio signal da je to linija za drugi kraj grada, setih se da ovaj u suprotnom pravcu svaki put dolazi u razmaku od nekoliko minuta. Oduševljen sam kako mi radi mozak. Mnogo bolje nego kad sam bio kifla zalepljena o semafor. Uskočio sam u staru trinaesticu i odmah se zalepio za vrata. Tih par ljudi me neće videti. Neka gledaju u leđa.

 

Okrenuo sam  se nakon par sekundi, samo da udovoljim paranoji i prebrojim šest-sedam njih koje je boleo kurac za mene na vratima. I dve pičke. I njih je boleo kurac. Tipkale su po svojim telefonima. Po osmehu bih rekao da im  je neko napisao ispod fotografije da su lepe. Jedna od njih jeste. Drugoj bih prišao pijan i pokušao da je zbarim posle najviše par rečenica. Nije baš najbolje uplovila u ovo surovo porno vreme kada se naduvan vozim tramvajem.

 

Prvoj sam davao veće šanse da će večeras poljubiti kitu ali treba da izađem na trećoj stanici. Bez erekcije. I male su šanse da mi da u tramvaju.

 

Onaj skok pri ulasku mi nije trebao.

 

Odlutao sam dok je srce tražilo ritam. Nosim naočare devojci. Skoro sam se probudio .Oči su mi krvave. Kasnim. Valjda vidite. Nemam kartu a silazim na sledećoj.

 

Sad sam već bolji u hodanju. Prelazim neverovatne razdaljine. Smanjim tempo na svakih 20-30 metara da ne izgledam sumnjivo. Onda naglo ubrzam jer sam ugledao biciklistu. Kako je samo propičio kraj mene. Zašto nisam pošao biciklom? Prvo bih bio izuzetno spor a onda bih već nagario preko pasarele i ne bih se zaustavio do zgrade centralnog izvršenog komiteta. Nisam poneo cigarete. Vutra me vraća na duvan na svaka tri, četiri koraka. Prišao bih onoj dvojici na klupi u mraku. Ne mislim da bih ih prekinuo u nečemu mnogo bitnom. Ali već je 11:20. Ako požurim možda i uhvatim poslednji autobus.

 

Krv je počela da se spušta u noge i sad sam najbrži. Imam ravnu liniju pred sobom i kao onaj ker sam dok pokušavam da održim brzinu sa kolima. Piša mi se. Deonica na kojoj sam je previše osvetljena i čitavom dužinom je prate srebrni limovi sa par grafita i po kojim pocepanim posterom. Ne mogu da rizikujem da me startuje murija jer pišam na 200 metara od cilja. Od moje male ćorave noćne radnice, čije oči čekaju dok dim odlazi na trepavice koje je umazala omiljenim crnim kreonom. Tamo je, smotala je cigaretu, to sad više podseća na katanu, jer nikada nije naučila da zavije, nego na normalnu cigaretu.  Tamo je i čeka me možda i duže nego što bi trebala.  Pola sata do ponoći. Opet žalim što nisam položio vozački. Sranje je što nemam ni slušalice. Nisam dobar sa aksesoarima. Ni sa tim zajebanim rečima koje sam viđao u magazinima njene majke.

 

Raširila je ruke. Smeje se neiskvareno i izvinjava što je poslala poruku. Ispravio sam se. Mužjak se ispravio. Ja sam stajao iza njega i smirivao dah. Usporavao sam disanje i gledao na sat. Vreme je da krenem nazad inače ću propustiti prevoz. Spuštam usta na njenu donju usnu, i dalje imam isti osećaj kada je povučem na dole, otvaram oči i uzimam joj pljugu iz ruke. Izvukao sam par dimova i još jednom je poljubio. Presekao sam iz ćoška i potrčao ka liniji 77. Sad mi je već normalnije da koristim noge za trčanje. Imam snage.

 

Preseo sam na devetku i gledao kroz zadnje staklo. Ponedeljak je, ponoć, nema toliko saobraćaja. Beton i rasveta. Centar Sava i zgrada iz u kojoj sam veći deo dana. Setih se kako je dobro kada se zalepim za vrata. Tad ne razmišljam. Po izlasku sam odradio dva zgiba na nekoj šipci za trešenje tepiha i dobacio da nemam ni snage ni vremena za vežbe.  Lift sam zaobišao i odskakutao uz stepenice. Ispišao sam se posle toliko vremena. Divna stvar - pun mlaz.

 

Smotao sam još jedan samo manji, pustio muziku i sipao đuveč, zahvatio pavlaku i ajvar i sipao čašu vode. Valjda će se izluftirati dok se ne vrati sa posla. Pretpostavljam da zavese neće pokupiti smolu. Sedim i zamišljam kako su mi zubi crveni od ljuspica paprike koliko i oči.  Neću ih oprati večeras. Nema potrebe. 

 

Truli,

I.Pelin 



Komentari (9)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

expolicajac expolicajac 10:42 01.09.2014

Sinoć

Sam hteo da pišem blog o ljubavi.Došlo mi. A bilo me malo sramota. Jebiga pandur da piše o ljubavi i to još u ovim godinama. Sada sam shvatio da sam pogrešio.Jedino sam na tviteru objavi.

FINAL ROUND ART FINAL ROUND ART 11:21 01.09.2014

Re: Sinoć

Možda večeras budeš spremniji da se otvoriš:)
NNN NNN 12:42 01.09.2014

Re: Sinoć

iskrenost je uvek na ceni
prapra prapra 04:51 03.09.2014

Re: Sinoć


On se kreće u prostoru i priča mnogo. Zamorno ga je slušati. Uporedo sa pričom pejzaži se oku neprimetno, menjaju. Sav je u priči. Neka brana je popustila. Uporedo u nekom paralelnom delu sveta jedan čovek kreće se munjevito, a noge izgledaju kao stubovi mosta. On je reka u liku čoveka. Mi, posmatrači, nekom sa strane delujemo kao betonski stubovi mosta. Jedan je glumac u svom životu dok je drugi ako ne život sam, ono bar nemi režiser. Zamislimo glumca koji glumeći u svom životu ne primećuje predele koji se menjaju suprotno od toka reke. Moramo zamisliti i reku koja teče uzvodno i nigde se ne uliva. Glumac ne vidi reku jer je u reci, a režiser zaokupljen važnijim stvarima ne vidi vodu. Da se razumemo, režiser ne zna za glumca sve dok ovaj ne izade na obalu. Da li će glumac izaći na obalu ne znamo. Kao što ne znamo da li će se glumac kad i ako izadje na obalu, zagledati u reku. Problem reke je što nije stvarna reka. Ona je reka glumčevog unutrašnjeg hoda. Sve je namešteno za glumca koji to nikad neće shvatiti. Kad smo kod te reči, reka je u neku ruku istorija predela oko glumca. Predeli idu u prošlost, a naš glumac u budućnost. Nije to ništa neobično. Čak štaviše, to nam se stalno dešava.
Nastaviće se, a možda i neće.
FINAL ROUND ART FINAL ROUND ART 05:53 03.09.2014

Re: Sinoć

U pravu si, prapra
prapra prapra 19:49 03.09.2014

Re: Sinoć

Ma gde sam u pravu. Lupam po tastaturi ko Maksim po diviziji.
FINAL ROUND ART FINAL ROUND ART 06:19 04.09.2014

Re: Sinoć

Lupaj kao i do sada. Pogledaj nas petoricu kako kenjamo sve u 16 :)
Jos se niko nije pozalio :)
stefan.hauzer stefan.hauzer 11:40 04.09.2014

Re: Sinoć

FINAL ROUND ART
Lupaj kao i do sada. Pogledaj nas petoricu kako kenjamo sve u 16 :)
Jos se niko nije pozalio :)

ako se požali; čuo sam da nokaut iz eskivaže,mogu da urade samo pravi majstori :)


Radovan Nastić Radovan Nastić 16:39 04.09.2014

Re: Sinoć

ako se požali; čuo sam da nokaut iz eskivaže,mogu da urade samo pravi majstori :)


Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana