Često previdim te jubileje na blogu. Do sada mi je uspelo samo jednom, da ne omašim, evo sad još jedared. A mislim i da je važno - posle četrnaest godina, i situacijom kakva je sada, to sve deluje dosta obesmišljeno. Ne želim da ovde kukam za protraćenim godinama, izdajom i arčenjem poslednjih ostataka nade građana Srbije. Ali bez toga je teško moguće napisati tekst na ovu temu. Bio sam aktivni učesnik događaja, ne nešto naročito bitan, stvar bi se isto završila i bez mene, ali eto, dao sam svoj skromni doprinos, pa bih ja iz čisto ličnog ugla malo...
Dva ili tri dana posle tadašnjih izbora, nekoliko mojih kolega i prijatelja pozvao je Dragan Srećkov, tada direktor Kulturnog centra Novog Sada da pomognemo oko osmišljavanja i organizacije protesta u Novom Sadu. Do tada sam bio učesnik protesta isključivo kao šetač, zviždač, gutač suzavca, pesticida (da, da, i toga je bilo u Novom Sadu) i sl. Ne mogu reći da nisam bio počastvovan. I sada sam! Bilo je tu svega, svačega sam se nagledao i naslušao, ali kad se setim nekih događaja, postanem malo emotivniji. Ovde ću navesti dva.
Deo opisa posla, osim da sve to bude dramaturški, tehnički, zanatski, motivaciono, bio nam je i da „uređujemo" ono što će se dogoditi na bini smeštenoj na Trgu mladenaca, da pazimo da se ne izgubi kredibilitet time što će neko izaći i reći nešto što nije istina (tipa: 'ta i ta firma je stupila u štrajk', pa se ispostavi da nisu imali blagu nameru) što se i dešavalo. Ne zbog toga što je neko imao lošu nameru, nego, naprosto atmosfera je bila adrenalinska, osećanja prenaglašena, mnogi su hteli da pomognu onako kako su najbolje znali, pa se dešavalo da to ne bude baš dobro. Dakle, razni ljudi su se tu pojavljivali, u svakojakim stanjima, morali smo da demonstriramo veštine koje nismo ni znali da imamo, od smirivanja preplašenih radnika koji su došli da prijave da su se priključili generalnom štrajku, do ubeđivanja da recimo ne zapale jednu lokalnu radio stanicu i sl. Tako se u trenutku kada se proširila vest da su rudari Kolubare stupili u štrajk na vratima dodeljene nam prostorije u Gradskoj kući pojavila jedna dosta neugledna žena sa predlogom da izađe na binu i pozove ljude da pomognu rudarima. Moj prvi, tih dana stečeni refleks bio je da je na već uvežban, ljubazan način nekako udaljim sa lica mesta. Taman da krenem sa uobičajenim odbijajućim ljubaznostima, kada se neko prisutan, voleo bih da znam ko, ne sećam se, hvala dobrom bogu oglasio i rekao da je ideja super. Takođe, hvala nebesima, nisam se protivio, smestismo ženu i ponudismo je kafom da pije dok čeka da je najavimo.
Žena je izašla na binu i u par rečenica održala takav govor da ne znam ko bi joj napisao bolji. Ljudi! Hol Gradske kuće nije baš mali, ali u roku od nepuna dva sata je bio toliko prepun svega da smo jedan po jedan prolazili ukoso. Jedna poveća kartonska kutija za novčane priloge umalo je bila premala. Dan danas se setim toga i u tim trenucima ne mogu dovoljno da se pojedem što sam hteo ženu da otperjam. Niko je posle više nije video. Skromno se pojavila, veličanstveno nastupila, i opet skromno i neprimetno nestala. Nisam nikada dobio priliku za izvinjenje i hvala.
2.10.2000. Slobodan Milošević se javno obratio naciji. U obraćanju koje je trajalo nekih dvadesetak minuta ispričao je svašta zastrašujuće ne bi li odmetnute građane dozvao, eto, pameti. Uz svu silu zala koje će nas snaći ako on ode, dodao je i: „Njihova su obećanja takođe vezana za davanje autonomije Vojvodini koja je takva da je ne samo izdvaja iz Srbije i Jugoslavije, već je, po svemu, čini sastavnim delom susedne Mađarske."
Pošto smo u Novom Sadu i pošto smo na primerima drugih ex Yu prostora imali prilike da vidimo kako to izgleda kada se krene sa takvim pametovanjima, na taj deo obraćanja sam bio malo osetljiviji. Hteo sam da se demonstrira jasno da ovde nema problema sa Mađarima, da se ovde ne delimo po tom pitanju, da se demonstrira sav besmisao rečenog od strane Miloševića. Pa mi je sinula ideja! Sećaju se savremenici tih dana, pevalo se ono: „Spasi Srbiju i ubi' se, Slobodane...". Česti učesnici programa na Trgu mladenaca bili su članovi mađarskog ansambla „Novosadskog pozorišta". Zamolio sam ih da tu, hm, pesmicu otpevaju na Mađarskom. Prvo su se nećkali, razumem ih potpuno. Onda je Edit Farago prelomila i ostali su prihvatili, ali su rekli da im za to treba muzička pratnja. „Evo ja ću", čuo se iza mene, poznati, dragi glas Bogde iz Vojvođanskog bluz benda, koji na žalost nije više među živima. I tako, izađoše na binu, uz Bogdine orgulje. To veče, bilo je krcato skroz do Vladičinog dvora. Sećam se samo da je pored mene na prozoru Gradske kuće stajao moj kum, brat, vođa, guru i prijatelj Dule Ninkov. Zanimljiv je osećaj da uoči nečega što će se dogoditi i što će izazvati burnu reakciju, vi tačno znate unapred šta će biti. Mislim, imao sam bezbroj puta takav osećaj i pre i posle, ali to su bili u pitanju događaji tipa: svečana otvaranja, promocije i sl. Ovo je bilo nešto sasvim drugo.
Edit Farago je po dogovoru, uz jak mađarski akcenat najavila pesmu - „stotine hiljada ljudi ovih dana peva spasi Srbiju i ubi' se Slobodane. I on ništa. Možda ne razume srpski, da probamo na mađarskom?" I krenuše uz melodiju čardaša „Slobodan, Slobodan, tararararam...". Što bi Milojko Pantić rekao „NEBO SE OTVORILO!!!". I trajalo je. I onda se desilo još lepše - nakon ove, izvodili su pesmu iz „Kose" na mađarskom, a upaljači su počeli da sijaju celim Trgom mladenaca, pa punom dužinom Zmaj Jovine ulice. Impresivan prizor. Nisam lak na suzu, ali...
Nisam najsrećniji izborom pesme, ali, ono što je trebalo da se vidi, videlo se - opšta svest da smo svi u istom sosu bez obzira na krvna zrnca bila je više nego izražena. Meni je lično značila ta potvrda da bar tada, Slobodan Milošević više ne može da izazove ono za čije je izazivanje u drugim delovima ex Yu bio jedan od glavnih aktera. Ako ne i glavni.
Kako su odmicale godine od tada, sve sumornije sam razmišljao o nama ukupno. Nekada izgleda kao da većina ovde ni ne želi da živi bolje od ovoga kako sada živi. Znate, sve što se radilo onda svodi se na ovo:
Pomislim da je to lice Srbije, lice kojeg se sami gnušamo da pogledamo, koje niko neće da pomiluje, uteši, ispostavilo se da je u Srbiji teško naći nekoga ko će da ga neguje... Možda masovni protesti sami po sebi nisu rešenje, možda su naprosto manipulacija, kao i svaka druga, samo iluzija smrtnih da nešto sami mogu da promene. Ako masovni protesti nisu rešenje, šta je onda? Možda je jedini protest dnevno postupanje u svakodnevnom životu?
I onda se vratim u te dane hrabrosti, dobrote i optimizma, setim se svih tih ljudi koje bismo nepravedno nazvali „običnim". Pomislim na brojne primere, kao što je ovaj, kada je Čovek pomogao Čoveku. Čovek koji je pomogao Čoveku je trebalo da bude smisao protesta. Jer, nemoćan i bolestan čovek odgovornost je svakoga ko na njega naiđe. Ne prebacivanje odgovornosti na neku vladu, ministarstvo. Ne, lična odgovornost. Lično odgovoran čovek uspeo je da natera, posle osam sati, lično neodgovorne osobe da konačno pomognu čoveku koji pati nezamislivo. Ovo jeste drastičan primer, ali nukleus promene na bolje jesmo mi sami. Ako u svakodnevnom životu uspemo da se nateramo da postupamo što je ispravnije moguće, znam da izgleda skoro nemoguće, ali to je osnov promena na bolje, jedini mogući način.
I koliko god često izgledalo drugačije, zahvaljujući tim događajima ljudima koji pomažu ljudima, znam da možda ovde još ima nade za nas, da će se možda ipak zvezde poklopiti kako treba - jednom. Znam da se imaju rašta poklapati.
Na ovaj tekst me je poterao ugodan divan sa najomiljenijom tviterašicom @M2aja i neizmerno puno hvala sokuodbuba i Bobi.