Zatekla ih je priljubljene jedno uz drugo. Ona je bila leđima tek ovlaš oslonjena o ivicu terase, obučena u haljinu zadimljeno plave i bele boje, sa veoma umešno ukomponovanim prugama i tufnama. On se blago naginjao nad njom u svom svečanom odelu nešto prenaglašeno plavom, ali sasvim umesno primirenom belim detaljima, od kojih se naročito isticala savršeno zavezana leptir-mašna. Delovalo je kao da ćućore nešto toliko lično da je, videvši ih tako, Hana na trenutak zastala i bila gotova da se lagano izšunja ne kvareći im taj, po svemu sudeći, sasvim poseban trenutak.
Umesto toga, zbunjeno se osmehnula svom liku u ogledalu i sa priličnom dozom kajanja uzela iz keramičke šolje svoju dimplavobelusaprugicamaitufnicama četkicu za zube, nanela na nju pastu i počela svakojutarnji ritual održavanja lične higijene. Istovremeno, pokušavala je da stoji ukrstivši noge tako da joj stopala stoje razroko, ali ju je to izbacivalo iz već i onako prilično labilne ravnoteže, pa je brzo odustala.
Kakogod, nakon energičnog umivanja, uspela je tek delimično da spere ispod kapaka nakupljene krpice sna koji joj se nije dopadao ne samo stoga što se stalno ponavljao i time joj postao dosadan i naporan, već i zato što je bio previše apsurdan da bi sa njim mogla da se nosi na nekakvom svesnom nivou. Nažalost, njegovi najuporniji delići koje nije uspela da odagna čak ni nakon što je lice gotovo grubo istrljala peškirom, nastavili su da je proganjaju.
Stoga je rešila da jednostavno pokuša da skrene misli na drugu stranu. Tu je nastao problem. Naime, ono što joj je palo na pamet bilo je podjednako frustrirajuće i deprimirajuće kao i glupi san - njena mama koja u poslednje vreme ume da joj se javi samo onda kada hoće da joj prenese podatke o još jednoj smrti nekog od svojih ispisnika za koju je upravo čula ili da je izrezili zato što se ne javlja češće ( Zar ne pomisliš:,,Hajde da se javim majci - možda ću je čuti poslednji put...? ...Eto, sad sam te ujela.'' ).
Dobro, ima ona u tim godinama pravo i na minus faze i na sitna pakosna gunđanja, nije sporno. Opet... biva naporno kada se u nedogled ponavlja i vrti u krug. Ali, Hana nema srca da joj to kaže i sa neskrivenom zahvalnošću beleži samo ona javljanja u kojima je nad očekivanom jetkošću preovladalo dobro raspoloženje.
Dakle, prvi pokušaj skretanja misli neslavno je propao. Idemo dalje.
Kuma je ponovo plakala kada su se srele nakon više od godinu dana. Ona kuma koja s razlogom još od srednje škole nosi nadimak Ana četiri pištolja, koja je energična, odlučna, ima racionalna rešenja za sve, ništa je ne zbunjuje i ne iznenađuje, sa svim životnim situacijama se beskompromisno hvata u koštac i savladava ih kao da je to najjednostavnija stvar na svetu... E, ta i takva kuma krenula je da kenjka svaki put kada se vide. Zašto? Kaže, zato što... zato... I grli Hanu i suza suzu stiže i osmehuje se kroz plač...
U redu je. Ovaj pokušaj skretanja misli je gotovo pa uspešan. Jer, posle uvodnog šmrckanja, provele su čitavo jedno dragoceno popodne u fućumarenju, uskačući jedna drugoj u reč, pričajući brzo i mnogo do zagrcnuća, na trenutke samo ćuteći i posmatrajući jedna drugu zaverenički se smeškajući.
Od ovog sleda razmišljnja iritirajući san se gotovo sasvim povukao iz Haninog sećanja. Međutim, kvaka je upravo u gotovo sasvim rečeničkoj konstrukciji. Jer to podrazumeva da su njegovi najsitniji opiljci i dalje nastavili da je žuljaju ispod trepavica. Dakle, treba uložiti još dodatnog napora da se i oni nekako eliminišu...
U gradskom autobusu na sedištu ispred Hane se smestila mlada mama. Jednom rukom pridržava kolica u kojima sedi momčić iz čijih krupnih, okruglih okica vrcaju vatrometi radoznalosti i iskre male vatrice velike detinje mudrosti. On posmatra ljude oko sebe netremice, a onda počinje snažno da se češe po glavi. To traje izvesno vreme. Mama ga odgovara, pokušava da mu skrene pažnju, ali, već je kasno veče, on je kanda i pospan, te ona ne uspeva u svojoj nameri. Nakratko ga zamajava tako što mu daje da zakopčava sigurnosni pojas na svom prevoznom sredstvu. Onda se češanje nastavlja.
Hana nepozvana priskače u pomoć. Hvata dečakov pogled, a onda se saginje iza naslona sedišta, pa na trenutak izviruje i smeška mu se, da bi se ponovo sakrila. Malac prihvata igru. I sam razvlači jedan od onih osmeha što imaju tendenciju trčanja oko glave i isteže vrat ne bi li je video. Češanje je prestalo, stanice se u tom igranju žmurke nižu jedna za drugom nekako mnogo brže i svi su sve bliže svijim kućama. Zahvalna mama predlaže dečarcu da ,,pošalje baki poljubac''. On to prihvata sa oduševljenjem i neko vreme autobusom pusice lepršaju na sve strane, bivaju oberučke i sa žarom hvatane u letu i zatim pažljivo lepljene ( a mestimično u žurbi i pripljeskavane ) na obraze i sve to uz mnogo, mnogo osmeha.
Eto...
Manje-više i uglavnom, Hana je konačno uspela da skrene misli i sasvim zaboravi svoj ružan san.