Ja se baš radujem što joj je Fejsbuk dosadio, pa je opet svratila u goste.
Gošća autorka: jelena_radovanovi(iiiiiiii)c!!!
Budući da je u trendu biti hejter (tj. h8er), rešila sam da se oprobam u toj plemenitoj mizantropskoj disciplini. Antropološke opservacije o ponašanju homo ludensa na društvenim mrežama su rađene na osnovu slučajnog uzorka na mom profilu, pa je svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima namerna.
Jer je svaka misao koja nije naša tuđa intelektualna svojina i kao takva podrazumeva navođenje imena njenog vlasnika.
Ne moram da objašnjavam, ali ako baš moram, zato što što nije kompatibilno sa mojom urođenom mizantropijom, cinizmom i averzijom prema konvencionalno-infantilnom kiču. Ne prema kiču kao takvom.
Jer decu niko ne pita da li žele da budu na fejsbuku. Jer je fejsbuk javna i, protivno onom u šta želimo da verujemo, krajnje transparentna platforma i kao takav otvoren i za pedofile i ine devijantne umove.
(Paranoja, uzgred, nije bolest već prirodno stanje uma.)
Zato što intima koja se iznese na javnu vetrometinu fejsbuka prestaje to da bude. Intima je, na žalost, postala arhaično dobro. Znači da takvim parovima ništa što ima veze sa njihovom privatnošću više nije ni sveto ni previše važno. Ili su pak toliko nesigurni u vezi da imaju potrebu da vascelom fejsbuk pučanstvu dokazuju koliko se vole i kako je sve u redu. A nije. Jer da jeste bolela bi ih štikla da to pokazuju/dokazuju širokim narodnim masama.
Oni koji dnevno ostavljaju više od deset, a manje od sto postova na svojoj vremenskoj liniji.
Što je po sebi benigno, ali je enigmatično. Pitam se kad ti ljudi jedu, spavaju, vode ljubav, tuširaju se, kuvaju, igraju se sa decom, druže se, seku nokte i sve ostalo što ne zahteva digitalni modus.
Jer smajliji uništavaju stilistiku i kretenizuju napisano. Zahvaljujući smajlijima nestaje ironičnost, satira i suptilna duhovitost između redova. Pokušajte da zamislite Nušićeve komedije okićene smajlijima.
Vidi pod četiri.
To su postovi tipa: ceo svet je truo, ali ja sam iznad toga, jer sam štrčeće ostrvo u okeanu vašeg kala; ostavio me, ali moralna pobeda je moja, jer ne zna šta gubi; ja ratujem sam; ja sam pojedinac protiv sistema, kremen-kamen u moru opšteg posrnuća; svi ste vi moralno potonuli i radite mi iz leđa, ali ja znam svoje vrednosti, hodam uzdignute glave i dalje i možete da mi pljunete pod prozor.
To su uglavnom stalni negativni inputi u si-en-en-ovskom stilu o bolestima, katastrofama, ubistvima, ratovima, masovnim grobnicama, nepopravljivoj truleži u državi srpskoj i drugim balkanskim kloakama, a koji treba da nas ubede da je svet na rubu apokalipse i da je najgori od svih mogućih svetova. Kao da to ranije nije bio.
Uglavnom je reč o narcisoidnim (pseudo)intelektualnim onanisanjima, odlomcima iz romana i rukopisa u nastanku, skribomanskim izdrkavanjima i verbalnoj dijareji, slično ovome što ja sad radim.
Za takve stvari postoji hiperprodukcija književnih i drugih časopisa, blogova, foruma, kružoka za istomišljenike i online izdanja. Fejsbuk je zamišljen kao turbo poselo eliptičnih doskočica i postova, sviđalo se to nama ili ne.
Lista je, podrazumeva se, otvorena.