EXKLUZIVNO: Ispovest saučesnice u ubistvu BG avangarde

Sestre Bogavac RSS / 08.03.2008. u 20:19

blog-novela bez štriha: psihoanaliza, umetnička kriza i zgrada BIGZa

Nešto kao INTRO: 

Mislila sam: ako smo je roknuli, roknuli smo je- pa šta?! Sudbina!

Nije joj bolje ni pisano. Kaže se: „Avangarda umire mlada" ... Prosto: ima očajan horoskop, očajnu natalnu, ta Avangarda. Mislila sam da je ime nasledila od uvažene Babe, i da joj ono, tako ozbiljno, odgovorno i zvučno, još ne pristaje. Kad sam je tako zvala, činilo mi se da beogradsku klinku, šiparicu s ćoška, gledam u cipelama na štiklu; model za babe, činilo mi se: pašće, saplešće se, kučka; ona, kao ni ja, ne zna u ovome da hoda. ... Verovala sam da će babino ime tek Zaslužiti. Verovala sam da hoće! 

Smišljala sam joj nadimke, da je približim sebi i publici. Zvala sam je Off... naprimer.  Zvala sam je po imenu: Nova; prezimenu: Generacijska; srednjem slovu: Poetika.

Davala ostrašćene intervuje, ali... Nije pomoglo. Štaviše...

Bila sam saučesnica u njenom ubistvu. PRIZNAJEM!

Nisam se kajala. Ne mnogo.

SADA SE KAJEM!

Nije trebalo ubiti Avangardu. Čak ni u samoodbrani! Nema opravdanja. 

Sledi novela... Ispovest... Tekst koji piskaram već neko vreme, kad god stignem i uvek kad padnem u krizu, kada me pritisnu tesni rokovi, kad loše spavam i kad se probudim svesna da sam po ko zna koji put SANJALA BIGZ.

Često to to radim. Sanjam.

Java je hiljadu puta dosadnija.

PSIHOANALIZA, KRIZA, AVANGARDA, BIGZ

Moj problem je, zapravo, samo to što živim preterano blizu.   

To ću reći psihoanalitičaru kada me bude pitao.

„Moj jedini problem je to što živim pre-blizu!"

Svakog dana, na putu kući i putu od kuće. Svakog dana, na putu ka monopolistinom marketu. Svakog dana, pred bankomatom koji guta kartice; svakog jbenog dana na putu do pijace, taxi stanice, apoteke, farbare, menjare, kozmetičarke i knjižare, kojom god prečicom da krenem, i gde god odlučim da blenem, naletim na pravo na nju.

Kad je takva. Ogromna. Ne možeš je preskočiti. Ni zaobići.

Kad je takva. Jedinstvena. Najstariji bau-haus u ovom delu Evrope. 

Kad je takva. Divna i strašna. Kao neki hram Svete Industrije.

Kad je takva: čvrsta i laka. Monumentalna i prozračna. Zgrada čudovište! Čelična šapa prepotopskog bića. Veliko stopalo na Mostarskoj petlji. T - rex iz smešnog Spilbergovog filma. Takva. Surova i maštovita. Kao XX vek. Kao muževna lepota snage što preti da preraste u ludilo rata. Kao ženstvena lepota bola iza koje se naslućuje život.

To ću prećutati. Pishoanalitičaru, naravno.

Rećiću: „Sanjam tu zgradu, samo i samo zato što živim blizu!"

Tako ću reći, ako ikad steknem psihoanalitičara. Odnosno, ako on stekne mene. Biće oduševljen! Bizaran slučaj u karijeri! Devojka koja svake treće noći sanja BIGZ.

Evo je ovde, leži na kauču... izgleda skoro sasvim obično. I kaže:

„Jedini problem je to što živim blizu." ... To kaže već deseti, petnaesti put, tako da postaje očigledno da je u pitanju mehanizam odbrane, što je u redu, što je sasvim u redu s obzirom na njeno stanje, s obzirom na stepen galopirajućeg ludila čiji je simptom vrlo originalna pojava u snu.

Pretpostavljam da nije imao takav slučaj. Pretpostavljam.

Na tome treba raditi.

Zamišljam kako će reći: „Nisam imao takav slučaj." 

Zamišljam kako će reći: „Na tome treba raditi."

A meni se već neko vreme ne radi ni na čemu.

Što ne znači da sam lenja. Naprotiv. Radim. Dosta radim. Ali sve preko q. I sve bez strasti. Radim na projetima u koje ne verujem. Sve češće dramaturg, sve ređe pisac. Radim na projektima od kojih živim. A za šta živim- nisam sigurna.

Mogla bih, svakako, da vam dam nekoliko retoričkih odgovora. I što je najstrašnije, sve bi to zvučalo logično i u redu, ali mene je, eto, baš noćas, stiglo da ozbiljno mislim. I ja se, upravo noćas, samoj sebi smejem u lice. Gospođica je dramaturg. Popravlja loše tekstove. Vrši sve vrste opravki, šije od donetog materijala, izvolite račun, doviđenja, hvala, pozdravite kolegu reditelja i poručite da mi se javi, kad god se nađe u nervnoj krizi povodom svoje respektabilne produkcije. Spremna sam da ga saslušam, udelim savet, salvet, toalet papir, ili bar papir sa osmom verzijom scene sedam, jer ja to moram, to je moj posao, moja dužnost, piše u ugovoru. A što je ugovor bar dva puta dramatičniji od drame koju je odabrao... ništa zato! To je ništa. To ne govori ni o čemu, osim o mojoj sve izraženijoj potrebi da pišem anti i post dramski, baš uz q i baš onako kako me nisu učili. Baš za inat i baš protiv ukusa ovih što sastavljaju repertoare.

„Mila, tekst je diiivan, ali ovo nije drama."

„Dušo, ovo je sjajno. Zašto ne objaviš na blogu?"

„Što mi ovo daješ da čitam? Nisam ti ja psihoanalitičar!"

„Ovo nosi mami da ti stavi u kupus!"  

„Draga, jako je potresno. Plakao sam ko kiša, kao olujni pljusak u letnje podne, jecao sam poput groma, ali... ovo bi u pozorištu bilo smrtno dosadno."

Kao da u pozorištu koje prave nije UVEK smrtno dosadno?!

Trebalo je izabrati nešto bolje... Neko bolje zanimanje. Biti šalterska službenica, recimo. Ili ekonomista, why the hell not, kad su mi pare i tako prečesto jedini motiv. Trebalo je da budem psihoanalitičar. Divno zanimanje! Kao kvalifikovani psiholog, rediteljima bih pomogla značajno više... Možda bih pomogla sebi. Možda ne bi'. Ne bih sanjala BIGZ.

Dobar psihoanalitičar verovatno bi krenuo od detinjstva.

Mama? Tata? ... Šta tu ima? Mora da bude bar nešto.

Pa, evo.

Tata mi je uređivao „Dugu". List za istomišljenike svih boja.

Mama mi je uređivala „Praktičnu ženu", a kasnije, devedesetih, kad se trebalo dovijati, ženstveni deo iz naslova se smanjivao, praktični rastao. Na kraju je uređivala „Praktiku". Imali su astronomske tiraže. Zbog krojnog tabaka i jeftinih recepata za home made kozmetiku. Poštene žene u ono vreme oblačile su se i negovale same. Pa i moja mama. I njene koleginice. Njena uspešna ženska redakcija. Šezdeset hiljada prodatih... 20% remitende i 20 meseci bez plate.

Ma kakva plata?!

BIGZ je u to vreme imao hiljade i hiljade zaposlenih. U grafičkom sektoru. I drugim sektorima tipa: održavanje zgrade, popravljanje lifta, kafe kujna i menza, pa ambulanta i biblioteka. Grafičara je ipak bilo najviše.

Kad su zapošljavani, radilo se u četiri smene. Štampali su se školski udžbenici za celu SFRJ. A zatim knjige, novine, kalendari, plakati... Ofset je čudo! Zapravo, bio je čudo posle linotipa. Ima kod Apdajka. Kad Zeku pregazi vreme. Kada ga pregazi ofset. A danas je i on pregažen.

Ni u jednom trenutku, kaže mi Tata, u BIGZU nije bio mrak. Šljakalo se dan-noć.

Na prvom spratu bio je neki nož. Taj nož, to je nešto veliko koliko sprat. On pada sa visine, kao giljotina, brzo, jako i seče tabake i tabake, tone papira.

Čulo se kako udara, priča mi Tata. Zbog tog je noža čitava zgrada vibrirala. Kao da će se srušiti, priča moj Tata.

Ali nije se srušila. Nije, jer je specijalno projektivana.

Jer joj temelji leže na valjcima, tako da je onako glomazna, istovremeno i elastična. Čudo arhitekture! U te je valjke posle prodrla voda, kada se podigao nivo Save.

Kao splav na onim burićima. Tako zgrada BIGZA na svojim valjcima pluta na reci.

A poslednji spratovi, pod zemljom, već su odavno pod vodom. Bilo je nekih instalacija... tako mi kaže Tata... koje su mogle da se poprave samo ako im priđeš čamcem. Zamisli!

Zamišljam.

Dole voda, gore plafon. Dole valjci, gore devet spratova bau-hausa.

Dole Sava, gore nož. Zgrada vibrira. Mrkli mrak.

Baterijska lampa, na čamcu. Mali ljudi. Mala vesla. Malo vazduha. Ogromna fabrika.  Zamišljam.

Jednom sam sanjala. Sanjala kako me pritiska mrak. Odozgo, odozdo. Voda i zidovi, jedno sa drugim srasli, tako da nema ni vode ni zida. Samo je mrak.

Nije to bila neka noćna mora. Bilo je- tako. Uobičajeno.

Znala sam da sam opet... milioniti put sanjala BIGZ. 

A ti grafičari... Njih hiljade... Ono kasnije, kad više nije bilo ni SFRJ a kamoli novih  udžbenika (kupovali su se polovni, nasleđivali od starije braće i sestara) ... u to vreme, oni su štampali „Praktiku". U šezdeset hiljada tiraža. Jedna smena. Pola smene. Ustvari, trećina smene... Ili šestina, s obzirom da ih je 50% bilo na prinudnom odmoru.

U svo ostalo vreme, igrali su jamb. Grejali se, onako, ko crnci u filmovima.

Palili vatru u praznim burićima mazuta. Jedna je tako dobila otkaz. Glupača!

Pa, gde je videla da loži vatru pored tona papira?! Zgrada je tada mogla sva da izgori.

Ali, nije izgorela. Nije, jer je specijalno projektovana. Jer takve zgrade ne gore.

Jer nije izgorela ni onda, u drugom ratu, kad su je, kako mi pričala Baka, strefile tri savezničke... BUM! I BUM! I još jedno BUM!  Samo se malo zaljuljala.

Protresla na svojim valjcima. Predivna i moćna, beogradska lepotica.   

Nisu joj mogli ništa, Saveznici. Kamoli Neprijatelji.  

I tako, kad su ti otkazi... kad je to baš ušlo u modu, ovi grafičari, oni su, naravno, onako sindikalno, s vremena na vreme, znali da opale štrajk.

S vremena na vreme. Kad im dosadi jamb.

Nije to bilo pravo štrajkovanje. Mislim, bilo je, ali je bilo bez ikakvog efekta. Šta znači štrajkovati ako ni inače ne radiš ništa? Prilično apsurdna situacija.

Setili su se. Ne odmah, ali kad ih je još 30% završilo na prinudnom, neki se ofset marksista setio: malo je glupo.

Onda su prešli na radikalnije metode.

Jednom, naprimer, čitav novinski sektor, zarobili su u zgradi. Bez zezanja!

Skupili se s motkama, nisu im dali da izađu... Bila je valjda u pitanju nekakva reforma... Prvi korak ka privatizaciji, korak u tranziciju, korak u prazno.

Novinski sektor zatražio je da se odvoji. U svakoj drugoj štampariji njihova izdanja bi se štampala mnogo jeftinije. To je bio taj rezon. Vrlo jasna stvar.

U ovoj, njihovoj, BIGZOVOJ,  nisu plaćali za obim odrađenog posla, nego plate, svima plate... Plate za hiljade, hiljade radnika, od prihoda ravnog prihodu od prodaje „Praktike" plus nešto malo „Super Tina"... „Duga" je tada već postala sjajan, sjajno upropašćen list.

Joj, drame! Nema mi Majke s posla do mraka. Zovem je telefonom, a iza nje čujem kuke, motike, povike: „Šta je novinari? Neće da može!" ... Nekako se ipak završilo. Bez ljudskih žrtava. Mada je bilo i toga. Kad stignu čereci od kompenzacije.

Jedan je, priča mi Mama, samo pao, tako, pod kravom. Pod pola krave. Dobar majstor. Samo je pao. Ni mrtav, ni kad je već bio mrtav, meso nije ispustio. Ruke su mu ostale zgrčene, stegnute oko tog... te polutke, ruke su mu ostale... tako... niz njih se slivala krv.

Meso nismo jeli. Mama poslala rođacima. Oni se zahvaljivali. Pola krave, ceo zamrzivač. Mama je pila votku i onda legla da spava. Samo je pao, tako, pod tom... šniclom. Dobar majstor. Tako je rekla.

Znam da je u zgradi nešto zlo. Ne zlo kao neki čovek, ubica ili slično... U pitanju je nešto nedefinisano. Znam da je tu i znam da je zlo. Jelena i Igor to ne znaju. Oni su na sedmom spratu. Na žurci. Ja sam na petom. Na šestom je nešto zlo. Ne znam kako to da im javim. Ne znam kuda da prođem... Moram da im kažem. Moramo da bežimo... kada bih probala preko malog ulaza... možda bih... možda... smirujem srce. Zadržavam dah. Krećem uz stepenište, leđima uza zid. Moram da se popnem. Sa druge strane... moram drugim hodnikom... uz malo stepenište... zatim se sve naglo prekida. Poslenja slika je detalj. Krupni plan kuke za meso. Ili velika udica.

Probudim se u panici. Sanjala sam nešto zlo. Shvatim da sam samo sanjala.

A onda ponovo zatvorim oči, da dosanjam happy end.

I sve je lepo. Mi smo pobegli. Jelena, Igor i ja. Istrčavamo kroz zadnji ulaz, tamo u dvorište, ispod Starog Mlina, tamo, gde je sad diskont pića, e- tamo,  i sviće nad Mostarskom petljom. Sve je u redu.

Srećan kraj. Kad drugi put otvorim oči, prošlo je podne.

To često radim. Spavam do podne. Liči na depresiju, ali nije. To često radim, jer pokušavam da dramaturški prepravim san. Svesno dosanjam. I sve sredim.

Iskonstrušem happy end.

Pretpostavljam da je to čudno. Zanimljivo je, pretpostavljam.    

Reći će: „Jako zanimljivo."

Zamišljam kako će reći: „Zanimljivo."

Budala! Gospodin psihić, psihoanalitičar, Mister Šrink.

On nema pojma da tako izgleda svaki moj radni dan. Gospođica je dramaturg!

Prepravlja loša scenarija. Povoljno. Bezvoljno. To je to što uglavnom radim.  

Ne, ne prihvatam plaćanje kompenzacijom.

Taj me sistem podseća na devedesete i BIGZ.  

„Mi vama reklamu na K4, Vi nama hektolitar ulja. Po deset litara za sve zaposlene" ... Vital. Sećam se kutije. I reklame: „Ulja starih majstora". Suncokret u tehnici ulja na platnu. Parafraza ili parodija na Van Goga, na četvrtoj korici „Praktike".

Potrebno je puno truda da se nešto upropasti. Svakako, više je potrebno da bi se nešto napravilo... ali, ni trud profesionalnih upropašćivača, nije zanemarljiv. Beogradsko Grafičko Izdavački Zavod tu nije nikakav izuzetak. U sveopštem propadanju, i tamo su bili zaposleni rukovodeći kadrovi: specijalisti za brže i efikasnije upropašćivanje. Takozvani Stečaj Menadžeri. Stručnjaci za dovođenje pred bankrot.

Ostala je zgrada. Jer su takve zgrade trajnije od svakakvih firmi.

Jer je takva. Ta zgrada. Neuništiva. Kao vreme. Prošlo, buduće, sadašnje.

Zgrada je ostala prazna... I uskoro, vrlo uskoro, stigli su novi stanari.

Prvo se, mislim, uselila tišina.

Za njom golubovi. Pacovi.

Prašine je bilo oduvek. Crne. Olovne.

Štamparske. Prašine, da tako kažem, od slova i slovnih grešaka. Od linija i kocki sa svezaka. Od reči. Od novinskih izdanja. Od glavnih vesti i lica sa naslovnih strana. Uvek je bilo prašine. Knjiške. Prašina klasika, mešala se s prašinom udžbenika za osnovnu školu. Letela okolo dajući svemu prozirno-sivi, sfumato ton. Onda je pala.

Pala je svuda. Slegla se. Kako prašina to ume. Kako to umeju reči i lekcije. Ili sećanje na sinoćnji težak san.

Zatim su se u propalu firmu, uslelile druge. Manje. Profitabilnije. Preprodavci cipela, dizajniranih u Italiji, proizvedenih u Kini. Eksport - import. Nabavka pića na veliko. I gle ironije: digitalna štampa. Ploteri. Pritisneš gumb, i sve se radi samo. Nema buke, nema olova, nema prašine. Pitam se, šta bi o tome rekao Apdajk?

Ja ne bih imala srca. Ne bih imala srca, da Zeku ostavim bez posla, u današnje vreme, kada je bučnu rotaciju smenila laka elektronika. Ne bih imala srca...

Zatim je prostor za svoj porno-folk studio iznajmio gospodin By Deki Milićević. Sa njim su došle glamurozne pevačice u pink dezenima... ali se nisu duže zadržavale. Otvorio se radio Venus. Marko Nastić je iznajmio studio. Onda su došli i drugi DJ-evi.

Electric Factory, recimo. Iznajmili su studio u kuli, na osmom spratu, sav u prozorima, sav u staklu. Ponelo ih useljenje, pa uselili i ljubimca. Zlatnu ribicu. Stavili je u akvarijum malo veći od čaše. Kad: počne zima. Na osmom, u staklu, bez grejanja, u BIGZU 'ladno u pčku materinu! Provale, osim toga, i da je akustika očaj. Da je prostorija ogromna, i da se stakla tresu. Presele se na sedmi. U manji studio. Ali, topliji. Urade zvučnu izolaciju... Zaborave ribicu. Ne znam iz kog razloga, mesecima kasnije, su se vratili. Došli da skupe neke krpe sa osmog. U akvarijumu- čaši, nađu vodu boje Save pod Gazelom. I unutra promrzlu, gladnu ŽIVU zlatnu ribicu. Neverovatno! Ispune joj tri želje. Prva: kupe joj veći akvarijum. Druga: daju joj da jede. Treća: prebace je u toplo. Ribica im bila zahvalna. Do sad je verovatno sasvim flipnula od elektronike. Ali, kapiram da je još živa. A u studio na osmom, gde je samovala zaboravljena, uselio se Mladen. Za  njim gomila njegovih kolega. BIGZ je opet zamirisao na boju. Ne štamparsku, nego slikarsku. Stigla su ulja novih majstora. Hodnici mirišu po terpentinu. Na sedmom se okupila grupa mladih arhitekti. Svi zajedno, lepi, mladi i moderni, više su ličili na pokret nego na biro. Iznajmili su prostor bivše menze: na sedmom spratu, s divnim pogledom i oooogromnom terasom. Pravo preko puta lifta. Dobar prostor. Idealan prostor. Čuli klaberi, pa Bejsment počeo tu da pravi žurke. Carevi arhitekte. Setili se fore. Iznajme studio na jedan vikend, otplate svoju mesečnu kiriju. A tu, blizu arhitekata, pod stepeništem za kulu, Trenje i još neki bendovi zbudžili studio za svirku... I tad je počelo. Da se priča. Po gradu.

„Brate, si bio na žurci u Bigzu?"     

„Koje ludilo, idem kod ortaća u atelje, naletim na Nastića. Kažem mu: brate, ti si najveći kralj!"

„Brate, 'de ćeš za Novaka?"

„Si čuo da ima žurka na BIGZU?"

2005. dočela sam na devetom spratu.  

Bilo je snega, ali nije bilo hladno. Nosila sam belu majicu.  

U ponoć smo izašli na krov od kule. Panta i njegovi drugari, Brđani, pravili vatromet.

Tako je, na tom mestu, na vrhu Senjaka, vrhu grada, sa sve vatrometom i gužvom, blizu ivice neograđenog krova, korak od ambisa, ili do ambisa...korak do koraka u prazno, tako je počela najlepša godina u mom životu.

Srećna! ...

I tek ujutru, primetila sam da mi majica više nije bela. Znate onu idiotsku reklamu: „Zašto belo ne može da ostane belo?" ... Bla-bla-blah... Ni jedan deterdžent to ne pere. Znam, jer sam probala. Peri do sutra i nema šanse!  E, to je ta... olovna, otrovna, knjiška, štamparska prašina. To je njen neoperiv proizrno sivi sfumato ton.

Jednom sam sanjala kako tu prašinu otresam iz kose. Smejem se, a ona leti, rasprskava se  kao srebrni vatromet. Uskoro stojim u pravom oblaku.

Srećna.

Jednom sam sanjala kako sam veoma srećna. A možda je bilo i stvarno, samo više volim da pričam ko da je bio san. ... Drugačije ne bi bilo od značaja za psihoanalizu.

Slika prva.

U 27. Marta, kod Anke. Sedeljka nakon sinoćnje revije. Žene. Vino. Jabuka. Smeh. Loženje: „s'ržile smo Beograd!" , „Bilo je strava!", „Ljudi su bili u šoku!", „Kako smo lude!" , „Treba nam novi projekat!" , „Imamo projekat, treba nam sponzor!", „Ma, jbš sponzore, treba nam prostor!" ... i Ana Zarubica sasvim ozbiljno pita: „Stvarno, zašto mi ne bi iznajmili neki prostor?!"  ... Tišina, zagledanje, negodovanje. „Ma, daj. nemoj da maštaš!" ... Ana izvlači digitron. Tipka. Deli, množi, sabira, pita za srednji kurs. Naglas pročita sumu po osobi. Odličan skor! Smeje se, zarazno. Lepa je kada se smeje. Drži taj digitron ko sudski dokaz. Kaže ovako: „Ja ne maštam!"

Tako smo osnovali NGO. Hteli smo da se zovemo „Udruženje Udruženje" ali nam nisu odobrili. „Dobro", rekla je Ana, „Je l' može Udruženje Asocijacija?" ... Oni joj, valjda rekli, da svi ukupno nismo normalni. Eto. Ovo je jedini pravi zapisnik s konstitutivne sednice.

Slika druga.

Čudno je kada spremaš posle žurke na kojoj si bio. Hoću da kažem: na kojoj si bio, a koju nisi ti pravio. E, Brđani, Brđani... Ovde se povraćalo po podu, majku vam ološku!

Gumene rukavice i „Domestos". Tri para hulahopki pod pantalonama. Neko je zvao i Čika Kirbija. Uzima nam sto evra i čisti. Satima čisti a onda odlazi. Gledamo prostor: nema nikakve razlike! Gumene rukavice i „Domestos". ... danima tako. Nema nikakve razlike. ... Uskoro doleću Anine čipke, krpice, lutkice, bojice, suknje-lampe, karneri, jastuci, kineska pijaca i ukrasi od milja nazvani „djubrence". Uskoro teglimo i garnituru iz njene rođene dnevne sobe. „Ana, ali ti sad nemaš nameštaj!" ... Kaže, inspiriše je praznina. Uskoro dolazi i sve ostalo... Samo proleće kasni. Kao za inat!

Na devetom spratu BIGZA, u staklenoj kuli, još je hladnije nego na osmom.

Tešimo se: ribica je preživela! Tropska.   

Tri para hulahopki pod pantalonama. Jelena seče rukave kaputa. Zašiva ih jedan za drugi, i od kaputa pravi prsluk i muf. Iz praktičnih razloga, uvodimo i rolere.

Prvo, da brže stignemo do WCa na sedmom, a drugo, da bi se zagrejale, vožnjom po studiju u krug. I tu se već vide osnovni obrisi BIGZovske mode. Tu se već vidi početak ludila... Jer mi radimo.  I rmbamo. I čistimo. I ukrašavamo. I donosimo. I teglimo. I punimo. I praznimo. I razmeštamo. I danima tako. I nema nikakve razlike!

Slika treća.  

Prelazimo na radikalnije metode. Dramski pisac i moler Milan Marković drži kreativnu radionicu krečenja. Jelena, Zarubica, Ewoks Radenković, Maja Pelević, Filip Vujošević, ja. Stojimo, ozbiljni, zadihani, dovukli pet kanti od po 25 kila poludisperzivne farbe, po snežnoj mećavi, niz ceo Senjak pa uz ceo BIGZ. Milan počinje svoje predavanje, ozbiljnim i zvaničnim glasom: „Krečenje.", prvo izgovori naslov, „Krečiti znači- voditi ljubav sa zidom." ... Trenutak zbunjene tišine, a onda sveopšti smeh. U danima koji predstoje deveti sprat BIGZA pretvara se u krečanu. ORA. U ulogama fizičkih radnika, molera, zidara, šmirglača, gitera, kitera i električara, cvet mlade BG inteligencije. Electric Factory donose gramofone i zvučnike. Smenjuju se na DJ pultu, vrte ploče a na rukama im žuljevi. Uce Scratchmaster kuva: kinesku hranu, naravno- za gladna usta jefine radne snage. Poluludi, naduvani od isparenja, pretvaramo se u eksperte za tipove akrilnog gita, poludisperzivnih farbi, tonera, kvaliteta četki, bandaž traki i vodootpornih boja. U nekom trenutku, sa vrha klimavih merdevina visimo Jelena, Maja, Milan, Filip i ja. Merdevine se zaljuljaju i nastupa opšta vriska. „Pazite ljudi", neko viče, „Ako ove merdevine puknu, pukli smo za budućnost pozorišta u Srba"... Smejemo se. U opštem ludilu, Filip - oh, da... sada Sterijin laureat- umesto čaše s pivom, nakreće konzervu s farbom. Posle objašnjava: „Jedno je voditi ljubav sa zidom, a drugo ljubiti se s razređivačem" ... Danima, danima tako. Optimizam. Radost. Težak rad. Avangarda.

Slika četvrta.

Štampamo prvi broj LIFTA. Demokratsko glasilo omladine BIGZA, pod parolom: „NE ŽVRLJAJ PO LIFTU- PIŠI U LIFTU!" . Ukupan tiraž je jedan primerak. Za više nemamo tonera. Lepimo novine u lift, zatim ih Milan kači na net. Ujutru nalazim ukupan tiraž svojih novina ižvrljan kreonom. Svoj urednički uvodnik u drugom broju posvećujem kučki koja je prvi ižvrljala. „Miloš SPK me uči aikido", dodajem na kraju, „I baš bih volela da ti razmažem šminku."

Slika peta.

Miloš SPK nas uči aikido. Zamisliš, kaže, jednu tačku u beskraju. Pružiš ka njoj ruku, sasvim se opustiš i misliš samo na nju. Sve svoje, svu svoju energiju usmeriš tamo... tamo ka beskraju,  ka toj tački, duboko dišeš, ne misliš ni na šta... ni na šta drugo, misliš samo na nju. U toj tački... kad si sav u toj tački, više ništa ne može da te pomeri. Nikakva sila nije jača od tebe. Sila, snaga si ti.

Nikakva sila nije jača.

Završavam svoju pesničku zbirku, gledam na zavejan grad. Na jednu tačku iza grada, iza svega, tačku u beskraju. Završavam zbirku. Poda mnom zavejan grad.

Ctrl+S.

Slika šesta.

Delegacija ITM-a u zvaničnoj poseti Udruženju Asocijaciji.

Slika sedma.

Delegacija British Councila u zvaničnoj poseti Udruženju Asocijaciji.

Slika osma.

Delegacija blejača iz kraja u zvaničnoj poseti Udruženju Asocijaciji.

Slika deveta.     

Gospodin Vong, Ming, Jong ili nešto tako... u zvaničnoj poseti Udruženju Asocijaciji. Pravi Kinez, biznismen, u odelu i sa kravatom. Naručuje od Zarubice tri modela košulje za masovnu proizvodnju. Kad ode, gušimo se od smeha. On će, kaže, to da šije u Kini, ali dizajneri i modni kreatori, jeftiniji su kod nas nego tamo. U to ime: Živeli! Nazdravljamo Ani Z. za proboj na azijsko tržište. „s'ržila si Blok Sedamdeset!" ... Ana crta. Jeftina radna snaga u borbi da otplati kiriju. Ana u tome nije sama, jer vidite: ja sam prodala prvu nagradu na konkursu za najbolji savremeni dramski tekst Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Nagrada: veš mašina marke Gorenje, iz serije: Veliki Mislilac. Sve radi sama! I misli. Ako ne znaš na koliko se pere košulja s kineske pijace, veš mašina ode na net, čekira specifikaciju i sama se programira! Ehej!!! Čudo tehnike. Ja u čudu. Kada sam poslala dramu na konkurs, nisam očekivala tako glomazan, srebrni predmet. Kad su mi je doneli, momci iz servisa, pitali su koju sam nagradnu igru to igrala. Ja crvenim, a Jelena objašnjava: „Nije nagradna igra, žena je najbolji savremeni dramski pisac" ... „Ah, tako.", kaže jedan od majstora, „A kladim se da SASTAV nisi TI NI NAPISALA"... Kad odu: gušimo se od smeha. Mesecima je prodajemo. Ležem i budim se uz oglase. Kad je došlo stani-pani za kupovinu poludisperzivnih, Prele iz BitefArta se sažalio. Kaže: „Ja ću da kupim!" , pitam ga: „Je l ti stvarno treba?" ... „Jok.", kaže Prele, „Samo ne mogu više da te slušam"... Iskešira mi trećinu kupovne cene plus štampač. Lep, mali, u boji. Pare sam istog dana ostavila u farbari... Štampač je trajao još dva-tri dana. Igor štampao skice scenografije za „Laviniju". Potrošio toner. Novi nikada nisam kupila.

Gušimo se od smeha! 

Slika deseta.

Držimo probe za JMBG.

Govorim užasne stvari u mic. Na sebi imam Zarubica- košuljicu s mašnom.

Govorim užasne stvari u mic.   

Nikakva sila nije jača. Govorim. Poda mnom grad.

Slika jedanaesta.

Pesničko veče. Ivan Pravdić, Marija Stojanović, Irina Marković... mnogi drugi, i jedna gospođa. Iz Pančeva. Čula reklamu na B92. Došla i donela svoje omiljene pesme. Čita Jesenjina. Potpuno zaneta. Starija gospođa. Iz Pančeva. Deveti sprat fabrike... Odlazi poslednji autobus. Gospođa čita „Kerušu". Mi slušamo. Napolju pada sneg.

Slika neznamkoja.

Jelena izvodi monodramu „Tišina". Ja puštam muziku. Postoji deo, u Beketovom tekstu,  kada treba da se čuje jak udarac. Udaram iz sve snage, po dasci koju držim na kolenu. Udaram po svom kolenu. Za trenutak: jeziv bol. 

Slika poslednja.

Poslednja slika.

Više nije ni važna.

Niti sam više srećna.

Niti sam više kao da sanjam.

Poslednja slika je prava.

Java.

Javlja se problem.

Vrlo prozaičan.

I neprijatan.

Vrlo konktetan.

Vrlo egzaktan.

Vrlo... optužujući i tako neumitan.   

Gde je nestalo 170 jura sa stola?!

Nemam nikakav odgovor.

Nema ih.

Slika poslednja.

Poslednja slika.

Ostalo nije ni važno.

Jbo avangardu!

Crkla, dabogda, mlada.

Slede spletke. Ogovaranja. Sranja. Sumnjičavi pogledi ispod oka. Ana je ljuta. Ne dolazi na SPK žurku, benefit, skupljanje priloga za štampanje srpskog izdanja nekakve knjige o teoriji revolucije. Žurka ko žurka. Samozvani direktori BIGZA, Žika i Ljubica, bračni par, agenti za iznajmljivanje ili ne znam kako to da nazovem, bivši grafičari u svakom slučaju, hoće da znaju šta se događa u zgradi. Mi bi hteli da znamo šta se dogodilo one večeri kada su nestale pare iz našeg studija i ko osim nas ima ključeve od istog. Slede sukobi. Malog Vojkana s Venusa urednica šalje sa vimom u lift. Da oriba sve grafite ili će dobiti otkaz. Malo sam već popizdela. U trećem broju LIFTA pišem izdrkan uvodnik. Molim Ljubicu, Žiku i ostale uništivače krhkih preduzeća a čuvare neuništivih građevina, da svu štetu nastalu prilikom SPK žurke, odbiju od mojih i Jeleninih nikad ne plaćenih honorara za tekstove u svim BIGZOVIM izdanjima. Od plati koje su dužni mom Tati. Uostalom, baš od Tatine plate svom NGO kružoku nadoknađujemo ukradene novce. Sve to ispada veoma trapavo, jer deo te sume bio je i naš što naše prijatelje i saborce ne sprečava da nas sumnjiče. Dobro, ne Nas kao Nas konkretno... ali te kobne večeri, Novodramaši su poslednji napustili prostor... Raspitajte se kod svojih kolega, kažu... Ponižavajuće je i misliti o tome. ... Jedini koga pitamo za pare je naš Tata. I on nam ih bez potpitanja daje. Sada smo kvit. Svi kvit i sve bi trebalo da bude u redu, ali... „Vodu koju si u vino usuo ne možeš više iz njega isuti" , mislim na Brehta. Stojim na korak od ivice. Korak do koraka u prazno. Pogledom obuhvatim grad... A onda odlazim.

Nikada više.

Neću nikada više ući u BIGZ.

E, sad... Jedini problem je to što živim preterano blizu.

Svakog dana, na putu kući i putu od kuće. Svakog dana, na putu ka monopolistinom marketu. Svakog dana, pred bankomatom koji guta kartice; svakog jbenog dana na putu do pijace, taxi stanice, apoteke, farbare, menjare, kozmetičarke i knjižare, kojom god prečicom da krenem, i gde god odlučim da blenem, naletim na pravo na nju.

Njeno Visočanstvo Zgradu Bigza.

Osećam da je velika kao nekakav neuspeh.

Kao nekakav teret. Nezavršen posao.

Sanjam kako mi zastaje u grlu. I kako me davi.

Probudim se nadrkana. I onda popravljam tuđe drame. Do uveče. Dok opet ne zaspim.

I danima tako. Bez razlike. Bez ikakve razlike.

Stvari su se još i pogoršale od kad se poslednjih meseci u našem studiju uveče vidi svetlo. Blenem i ne mogu da ne pomislim kako je sada tamo fino. Čisto i okrečeno, gitovano, gletovano, bandažirano. Sveže obojeno. Pitam se, da li su novi stanari prostor iznajmili po većoj ceni? Kao renoviran. Isto tako, pitam se šta su uradili sa našim stvarima.

Sa grejalicom „Termoekonomik" koju mi je Tata kupio za sobu. Ta grejalica, kad se u mraku upali, daje predivnu, toplu svetlost. Sećam se kako sam pod tim narandžastim svetlom, u noćima pred prijemni ispit za fakultet, sedela i proučavala Selenićeve „Dramske pravce XX veka". Razmišljala o Avangardi. Izvlačila beleške. S ogromnom strašću. Nije mi žao zbog te grejalice! Takav joj je bio put. Avangardan...  

Malo mi je više žao zbog frižidera. Na to me, s vremena na vreme, podseti Mama. Obično pred Svetog Luku, kad nema gde da potrpa svu hranu... „Da niste odneli moj frižider u BIGZ..." , kao da je bilo lako uprtiti onoliki frižider na deveti sprat! Jbo frižider! Jbo rolere! ... Mada, baš sam se radovala kad mi ih je Jelena donela. S nekog putovanja, negde iz Azije, Polinezije, Indonezije... Kine?

Ogromni paket u šarenom papiru. Možda su ih novi stanari bacili?

Možda ih je neko pronašao? ... Ma, nije mi ni zbog čega žao.

Tako kažem.

Pa, ipak... Živim preterano blizu.

I ta me zgradurina na koju svaki dan nalećem, neprekidno potseća. Na sreću. Na ludost. Na mladost, koja je prošla.

Tako ću reći psihoanalitičaru.

Da sam „svoj život u umetnosti" drugačije zamišljala.

Da je preterana avangardnost moja jedina dijagnoza. I još da se ta bolest ne leči tezgarenjem u mainstram pozorištima, razvlačenjem po provincijskim scenama,  mrljavljenjem za tastaturom, dok nakucavam realistične drame i popravljam nepopravljive tekstove. 

Rećiće da lupetam.

Rećiće: „Nemojte da lupetate!"

Rećiće: „Nemoj da lupetaš!", ako do tad pređemo na Ti i ako etika njegove profesije to uopšte dozvoljava.

Rećiće: „Lupetaš!" 

A ja ću ležati na kauču, zagledana u plafon, u jednu tačku iza plafona, jednu tačku u beskraju, daleku, daleku tačku i misliti samo na nju.

Na tu tačku.

I tačka.

Ah, da.

Nedavno su moju Mamu zvali iz brokerske kuće. Da proda akcije BIGZA.

Odlična cena: šesto kinti po jednoj. Rekla sam: jbem ih šesto puta. Rekla sam: nemoj to nikad da prodaš! Nemoj da prodaš! Zato što... se neke stvari ne mogu kupiti.

I ako su baš sve i baš svi na prodaju.

Tako je to u vreme tranzicije.

U vreme opšte rasprodaje svega, u pola cene.

Iz nekog razloga, još uvek verujem da se prave stvari ne mogu kupiti.

Još uvek verujem da se biografija reskira, noćne more zarađuju, a avangarda svaki put reanimira da bi oživela kao Umetnost. Još uvek verujem u Hard Core, u ekspanziju beogradskog hip-hopa, urbanost Devedesetdvojke i medijsku moć grafita.

Još uvek verujem da će postati bolje.

Da će postojati istorija, drugačija od one koja se uči u osnovnoj školi.

Još uvek verujem u Avangardu.

To što smo u nju pucali, ne znači da je nema.

To što je nismo dosegli, ne znači da je nedostižna.

Ali, „Vodu koju si u vino usuo, ne možeš više iz njega... " ... Mislim na Brehta. Velikog Bretha i Velikog Brata: Ajsa i Wiklera u kući... i mnoge druge, iz naše generacije, na mnogim drugim neprikladnim mestima i ne znam šta da mislim.

Ne znam šta da mislim, tako ću reći.

Rećiću: „Ne znam."     

Platiti svoju seansu, nasmešiti se gospodinu Psihiću, otići... Da se ubijem.

Od alkohola, naravno...

Ipak,

još uvek znam da sam bila najsrećnija na korak do koraka u prazno.

KAJEM SE.

Ja ne bih imala srca... Ne ponovo... Kad bi me ponovo pitali, ja bih joj poštedela Život.

OPROSTI, Avangardo, što smo bili takvi seljaci.

Milena Bogavac

 

Atačmenti



Komentari (31)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Osip Mandeljštam Osip Mandeljštam 20:23 08.03.2008

sjajno

+ preporuka za tekst
Caca Caca 21:36 08.03.2008

Re: sjajno

Sjajnooooo!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

preporuka
jadac jadac 23:01 08.03.2008

Re: sjajno

a kad je zaba bila u kafani koja nije radila???ljubi vas dju
Dejan Stanković Dejan Stanković 21:14 08.03.2008

ti si

jedno osvezenje.
jedna od preporuka je moja.
dragan7557 dragan7557 21:56 08.03.2008

Re: ti si

Vrsna priča.Kompliment.
Jaril Jaril 22:17 08.03.2008

Тело?

Ако нема тела нема ни убиства!

Математика је јасна: два пута ништа је ништа. Тела никад није ни било.

Ако дама хоће тело, добиће тело.
Kazezoze Kazezoze 23:15 08.03.2008

mislim shta reci?

ovo je sigurno jedan od najboljih tekstova koji sam prochitao na b92.
milena, zaboravi BIGZ i avangardu. ti si toliko talentovan pisac da za tebe ne sme biti problema.
samo nastavi da pishesh, uzhivanje je chitati te.
preporuka ko kuca i srecan tebi i tvojoj sestri 8 mart!


dragonKa dragonKa 23:41 08.03.2008

B R A V O ! ! !

.
M a R k O M a R k O 01:02 09.03.2008

preporuka za saucesnicu


klap..klap..klap...
Vanja Montenegro Ljujic Vanja Montenegro Ljujic 01:20 09.03.2008

Re: preporuka za saucesnicu

M a R k O
klap..klap..klap...




Preporuka!!!
Jelica Greganović Jelica Greganović 01:53 09.03.2008

Re: preporuka za saucesnicu

Ej! Pa, tu ste, a ja na mom blogu baš pišem kako vas već dugo nema i gde ste...E, sa'ću natenance da čitam...
jadac jadac 01:53 09.03.2008

tromb

sada slusaj zabo mala!
nije ovo,igra..sala...
p.s.kafance ne radi ponedeljkom i sredom do... daljnjeg,dodjite ga placemo u 3d
angie angie 02:45 09.03.2008

milena super!

divan post, pricha, shta god-moze da se oseti sve-to je vazno.

ja dugo poslom bila vezana za BIGZ, ishla tamo100 puta, poznavala mnoge,prosto je postojao neki kult...a sada je gotovo.
MightyNora MightyNora 04:37 09.03.2008

Hvala..

...bilo je uzivanje citati Vas.

Preporuka & respect
umbra umbra 12:45 09.03.2008

+ superlativi

duboki naklon, milena.
Miriam Miriam 12:55 09.03.2008

Izvrsno

Fenomenalan text!!!

ogromna preporuka
nikola svilar nikola svilar 21:38 09.03.2008

pa bravo "Rrrrrrrrrrrrrrrr" :)

evo meni radosti i lepote za citanje u ovo tromo nedeljno vece.
idem da uzivam.

p.s.
minja za koje novine pises i kada?
(srdjan mi rece za vecernje, subotom ili nedeljom?)
mislim citao sam te u politikinom dodatku ali "mi treba jos" :)

p.s.s
slusam jelenu kako "recituje"
hodam gradom...
njen glas me podseca na ekvmargitu
u "kada krenem ka da se vidim sa..."
nikola svilar nikola svilar 22:09 09.03.2008

frizider i grejalica :(

mora da napravimo jednu kolektivnu diverziju i povratimo
imovinu za koju si i emotivno vezana

hvala na minja na tekstu i filmu
(u svkaom slucaju treba ovako pisati)

umorio sam se
cekam kraj
cekam kraj Zvezda
ocekujem
da nas zvekne kometa
...
drama mental studio
po formaciji gerila




filmuuzvracamfilmom :)



a o avangardi i drama mentalu
ima obavezno da pisem
nikola svilar nikola svilar 22:49 09.03.2008

RED




Crvena

Neobicno
Nije nista neobicno
Kada sredjujem se, smejem, izgledam odlicno
Uvek dodje nekoliko dana mesecno
Kada shvatim da sam sama
Sasvim pateticno

Sunce boje mog karmina
Zalazi za oblak dima
Losa vremenska prognozna
Dupla doza kofeina
Miris poznatog parfema
Crni talog na dnu solje
Prva zelja da me nema
Druga da mi bude bolje

Neobicno
Nije nista neobicno
Kada sredjujem se, smejem, izgledam odlicno
Uvek dodje nekoliko dana mesecno
Kada shvatim da sam sama
Sasvim pateticno

Crven je svet za devojcice
To znam
I da je lako biti zena
Koliko boja da nasminkam na lice
Da vise ne budem crvena
Ne znam

Ja bih prestala kad bih znala sta je
Ja bih bila ono sto sam da me ne bi bio blam
Kad bih tacno znala ko sam ne bih pocrvenela

Crven je svet za devojcice to znam
I da je lako biti zena
Koliko boja da nasminkam na lice
Da vise ne budem crvena
Ne znam

Neobicno, neobicno
Nije nista neobicno

Neobicno, neobicno
Nije nista neobicno


(bravo za tekst. moj favorit)
Jelica Greganović Jelica Greganović 23:06 09.03.2008

Re: crvena

preporuka :) ovooolika
nikola svilar nikola svilar 23:33 09.03.2008

Re: crvena

preporuka :) ovooolika


dopada mi se...bas 4 devojcice - 4 akorda :)
za svaku po jedan
(Cmol/sus,Dis/sus, Gis, Fmol - Cmol, Gis, Dis, Fmol)
jednostavno a tako efektno
Sestre Bogavac Sestre Bogavac 00:11 10.03.2008

Re: crvena

DRAGI LJUDI. SVIMA VAM HVALA ZA LEPE RECI I PREPORUKE, naravno.
Divni se, i divim vam se sto vas nije mrzelo da skrolujete onoliko.
Vracate mi veru da se citalacka publika nije ulenjila, kako to mnogi vole da kazu, a da bi pod tim sloganom prodali zvaku o tome da sve sto se ne moze ispricati u pet recenica, ne treba ni da se prica.
Kao dramaturg, toliko se cesto bavim disciplinom zvanom strihovanje, da mi se cini kako samo susim tekstove, svoje i tudje, i da u danasnjem shvatanju pisane reci, kao da vise nema mesta za lepotu pricanja.

Jos jednom vam se svima zahvaljujem. :)))))


Tekst koji sam ovde objavila pocela sam da pisem iz cistog inata; dopisivala sam deo po deo, bas kad sam imala najvise kojecega da pisem, kojecega sto mi se nije pisalo. Pa onda tako, u trenucima kada sam mislila da ce mi glava puci, pocinjala sam s tim tekstom, kao da se (pisuci ga) dosecam ko sam... Sve je to u principu gorko jer sam kad mislim na nekoliko generacija u ovom gradu, sve cesce vrlo ogorcena.
Folirali smo se da preziremo mainstream. Zapravo nam samo nije bio dostupan. Niko nam jos nije nudio pare... a mozda nam jos nisu bile ni toliko potrebne. Sada kad jesu, postale su kao univerzalno opradanje za svaku svinjariju koja se moze uciniti... pa, ako samo i pokusas da se pozoves na neke druge vrednosti, ispadas smesan, lud ili od onih nedovoljno nadarenih, onim sto su daleko od mainstreama, isto kao sto su daleko i od bilo koje prave stvari. Uzasava me taj kvazi kapitalizam koji se uvukao u sve i svuda, pa i medju mlade umetnike, gde mu mesto nije. ... No, sta ces... Tako je to. Tuzno. Uvek volim da kazem kako se zbog umetnickog promasaja ne ide u zatvor, ali se zbog utaje poreza ili neplacanja racuna- ide. :)


(bravo za tekst. moj favorit)

Hvala, hvala.
To je pesma iz predstave "Crvena> sex i posledice" koja se tri sezone igrala u BITEF teatru sa Vacom Djordjevic, Jelenom Ilic, Hristinom Popovic i Danijelom Vranjes u glavnim (odnosno: svim mogucim) ulogama. Provobitni plan bio je da Igor snimi vokal, kako bi njih cetiri mogle da slusaju, i nauce kako da je otpevaju. Medjutim, posto je Igor to uradio tako dobro, shvatili smo da je s pesmom najludje i najuzbudljivije to sto je peva muskarac. Inace, u pitanju je jedna 100% zenska predstava. :)))

p.s.s
slusam jelenu kako "recituje"
hodam gradom...
njen glas me podseca na ekvmargitu
u "kada krenem ka da se vidim sa..."


Dragi Svilare!
Vidim da si otkrio Igora Markovica odnosno Cutout MCja, i naravno, radujem se sto ti se dopada njegova muzika, odnosno moji tekstovi, odnosno njegovi tekstovi, odnosno Jelenini tekstovi i vokal. I mi smo se radovali Leninom koncertu na Serdjanovom blogu, pa eto tako... lepo je da je uzajamno. :)))
Pozdrav.

m.

p.s.
Za diverziju i preotimanje imovine nema razloga. To su samo moje nesredjene i infantilne misli koje mi dolaze kada se setim sta sam sve u toj zgradurini ostavila. Ponekad mi se ozbiljno cini da je to "sve" bila mladost. Necu da kazem da sam matora, ali da... kao sto se iz "novelice" moglo shvatiti... necu postati mladja (ni ludja), i zbog svega toga mi je nekako zao. Ova prica o BIGZU nekakva je prica o odrastanju. Ha.

:)))))

stari stari 08:39 10.03.2008

Re: crvena

Да ли сањате у боји или црно-белој техници ?
BigBadWolf BigBadWolf 09:31 10.03.2008

Re: crvena

Sada kad jesu, postale su kao univerzalno opradanje za svaku svinjariju koja se moze uciniti...pa, ako samo i pokusas da se pozoves na neke druge vrednosti, ispadas smesan, lud ili od onih nedovoljno nadarenih, onim sto su daleko od mainstreama, isto kao sto su daleko i od bilo koje prave stvari.


So true.... :(
Sestre Bogavac Sestre Bogavac 20:27 10.03.2008

Re: crvena

Да ли сањате у боји или црно-белој техници ?


U boji, naravno. Dugo sam mislila da je to pitanje neka metaforicna fraza... Ozbiljno. Tek sam skoro saznala da ima ljudi koji zaista sanjaju crno-belo. Mada, i to ostavlja dosta prostora za razvoj izvesne estetike u snu. Najtuznije je valjda ono, kad ne mozes da se setis sta si sanjao.

Pozdrav svima.

Jasnaz,
Hvala za slicicu. :)

m.
stari stari 08:53 11.03.2008

Re: crvena

E ~sećanje~

A kad bih znao da pišem ,

upoznala moj bi svet .

Da crtati znam ,

čula bi gde izvire sreća.

Osetiš li takt Vaseljene ,

čuješ li ?

Maska će tvoja pasti !

Pravo lice , sa druge strane ,

drugost Tvoja // za pomoć na ovoj ,

na drugoj će ti se kasti !
jasnaz jasnaz 14:00 10.03.2008

s f u m a t o

Štamparske. Prašine, da tako kažem, od slova i slovnih grešaka. Od linija i kocki sa svezaka. Od reči. Od novinskih izdanja. Od glavnih vesti i lica sa naslovnih strana. Uvek je bilo prašine. Knjiške. Prašina klasika, mešala se s prašinom udžbenika za osnovnu školu. Letela okolo dajući svemu prozirno-sivi, sfumato ton. Onda je pala.



To što smo u nju pucali, ne znači da je nema.

To što je nismo dosegli, ne znači da je nedostižna.



( italic.prekrajanje kao aplauz )



NI* Dr. NI* Dr. 17:25 10.03.2008

Re: s f u m a t o

: SPANDAU BALLET - TRUE

b/w dream - faza odrastanja privedena kraju // u toku sagledavanje gluposti (nesavrshenosti) okruzenja , ..

color dr. - izbegavanje detinjeg odrastanja i prelaza u sledecu fazu // previshe emocija zbog nedostatka hrabrosti za ..

II - ? - Je l' tonski ili nemi zapis ? .. // .. sve je igra i vracanje neminovnog .. hrabrost za bitisanje je u Tebi ! ..
Neko Iz Mase Neko Iz Mase 12:58 11.03.2008

Koji si ti car!!!

Ti bi rebalo da napishesh dramu "kada skriboman shtrihuje", ili vec neshto u tpm fazonu! Hehe. ;-)
Fenomenalan ti je text! Odishe tom chuvenom BIGZ atmosferom.

Poooooz
Sestre Bogavac Sestre Bogavac 23:31 12.03.2008

Re: kad skriboman strihuje

Hehe. U ovom tekstu ima elemenata za tu dramu. :))

Pozdrav za nekog iz mase. :)
nikola svilar nikola svilar 00:01 13.03.2008

"da sam ja netko" iz mase

Pozdrav za nekog iz mase. :)


neko iz mase - sjajan nik, ako smem da primetim.
naravski, ona gore pesma mi se veoma dopala na
prvo slusanje (simpaticna je i za svirku sa bendom)
a i tvoje djuletovsko Rrrrrr :) u onoj "gde si"
raspolozena za... hm.. svasta nesto :)

rambo amadeus q - 3,14 - burek ... :))))

a to sto crvenu peva muski glas - odmah se setim pesme
"javi se" zabranjenog pusenja sa sjajnim neletom:

kad budes u sobi sa muzikom u mraku i sa secanjem... :)

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana