„Filmovi koji su univerzalni i vanvremenski"
piše: Birgit Heidsiek
6. Septembar 2014, Venecija
Sinevropa se sastala sa švedskim rediteljem Rojem Andersonom [Roy Andersson] da razgovara o njegovim izvorima inspiracije i o tome kako je finansirao svoj najnoviji film "Golub sjedi na grani razmišljajući o postojanju" [A Pigeon Sat on a Branch Reflecting on Existence (2014)]
Nagrađivani švedski reditelj Roj Anderson dostigao je međunarodnu reputaciju sa svojim prvim filmom Švedska ljubavna priča [A Swedish Love Story (1970)], koji je osvojio četiri nagrade na Berlinskom filmskom festivalu 1970. godine. Svoj studio osnovao je 1981. godine i producirao reklame u cilju da bi nezavisno finansirao svoje filmove. Stvorio je jedinstven filmski stil za Životnu trilogiju koja uključuje filmove "Pjesme sa drugog sprata" (Songs from the Second Floor, 2000.) koji mu je donio Specijalno priznanje Žirija u Kanu, "Ti, koji živiš" [You, the Living] i film "Golub sjedi na grani razmišljajući o postojanju" koji se takmiči za nagradu Zlatni Lav u Veneciji.
Sinevropa: U svojim filmovima volite da kombinujete različite životne dobi, apsurdnost i smrt. Da li su Vaši filmovi primljeni na isti način u različitim kulturama?
- Zapanjujuće je da smo mi veoma slični gdje god da žive ljudska bića. Imamo zajednička bazična osjećanja, poput poštovanja, straha, sreće i tuge. Ponekad, mislimo da je to drugačije, ali u najdubljim dijelovima naše duše, mi smo veoma bliski jedni drugima. Čak i ljudi u malim afričkim selima imaju iste stvari na pameti - kako preživjeti, kako biti srećan, jesti, piti i imati djecu.
Koja poruka stoji iza ovog filma?
- Napetost u postojanju između banalnog i ozbiljnog; široki spektrum života, egzistencije. Za mene, postoje tri teme koje su najvažnije. Jedna je nedostatak empatije, što je veoma loša stvar - posebno danas - kao što se pokazuje i povećani nedostatak poštovanja. Ranjivost je takođe jedna od mojih tema. Veoma sam tužan kada vidim ranjive ljude kako bivaju ponižavani. Ponižavanje je takođe tema koja me preokupira.
Gdje su Vaši izvori inspiracije?
- Oni su u životu. Vidio sam i iskusio takve situacije. Ponekad, život je veoma običan, banalan i ne toliko interesantan. Ponekad je veoma zanimljiv, fascinirajući a takođe i zastrašujući. Veoma volim tu mješavinu a takođe volim da kombinujem različito vrijeme. U ovom filmu, postoji mnogo anahronizama, miješanja prošlosti i našeg vremena. Vrlo sam srećan što se usuđujem da to radim pošto sam ranije bio više realističan. Ali nakon 15 godina bio sam veoma umoran od toga i osjetio se dovoljno odvažnim da napustim realizam i pređem u apstakciju.
Šta Vas je navelo da promijenite pristup?
- Inspirisao me je Nijemac koji je imao veoma okrutna iskustva u Prvom svjetskom ratu. Oto Diks (Otto Dix) je broj jedan u pokretu Nova Objektivnost. Sve te slike imaju duboki fokus (fotografska i filmska tehnika koja koristi veliku dubinu polja tako da su istovremeno u fokusu i pozadina i sredina i prvi plan - prim. prev.) U mojoj ranijoj karijeri nisam mnogo koristio duboki fokus, koncentrisao sam se više na lica i imao maglu u pozadini. Sad mi je nepojmljivo da napravim scenu bez dubokog fokusa ali to zahtijeva mnogo više vremena i novca. Zbog toga preferiram da budem u studiju. Poput Matisa, kažem da treba odbaciti sve što nije neophodno za film. Danas su moji filmovi mnogo pročišćeniji. Želim da budu univerzalni i vanvremenski. Da bih postigao taj univerzalni kvalitet, preferiram da boja kože glumaca bude ista i da odjeća ne bude kombinacija previše boja. Nikad se neću vratiti realizmu.
Kakvo iskustvo ste imali sa Ingmarom Bergmanom u filmskoj školi?
- On je bio inspektor u našoj filmskoj školi u Švedskoj, na kojoj sam diplomirao prije mnogo godina. Dva puta godišnje, morali smo da posjetimo njegovu kancelariju i on bi nam rekao šta bi mi trebali da radimo. U to vrijeme, bio sam veoma angažovan u demonstracijama protiv Vijetnamskog rata. To je bila darežljiva škola u kojoj smo mogli da posudimo kameru na dvije godine i dobijemo traku za snimanje kao i pokrivene troškove za laboratorijske radove. Kada je Ingmar Bergman shvatio da smo mi koristili te resurse da snimamo demonstracije bio je veoma ljut. Upozorio me je: „Ukoliko nastavite da koristite te stvari za koje ovdje imate privilegovan pristup, nikada nećete dobiti šansu da snimite igrani film."
Šta ste uradili?
- Nisam se obazirao na to upozorenje. Znao sam da će on na duže staze izgubiti tu bitku.
U prošlosti ste finansirali svoje filmove producirajući reklamne spotove. Kako ste obezbjedili sredstva za ovaj film?
- Izgradio sam svoj studio baveći se reklamama. Ali ovog puta nisam morao da prekidam proces rada na filmu da bih zbog likvidnosti uradio reklame i srećan sam zbog toga. Nadam se da neću morati više praviti reklame da bih finansirao svoj sledeći film, pošto je generalno kvalitet reklama opao. Skoro da se pomalo i stidim što sam umiješan u tu vrstu posla, ali u trenutku kad sam otpočeo karijeru, u to vrijeme radile su se neke veoma dobre reklame.
Kako ste finansirali film "Golub sjedi na grani razmišljajući o postojanju"?
- Dobio sam finansijsku podršku od Film- und Medienstiftung NRW iz Njemačke, CNC-a iz Francuske, Eurimages, Arte, i Švedskog i Norveškog instituta za film, kao i od neke pretprodaje. Sveukupno imali smo budžet od 40 miliona švedskih kruna, što iznosi otprilike oko 4 miliona evra.
Kako uspijevate da radite na svojim filmovima toliko dugo i održite glumce dostupnim?
- Morate da pronađete rješenja. Smatram da mi radimo na veoma jeftin način. To je moguće tako što radimo u mom sopstvenom studiju i takođe prema mom ritmu rada. Ja investiram mnogo toga svojeg i nadam se da ću u budućnosti dobiti nešto nazad. Za sva ova tri filma, morao sam da uzmem kredit od banke. Zaista želim da imam kontrolu nad filmom i ne želim da ga prepustim drugoj kompaniji.
Koja je tema Vašeg sledećeg filma?
- Biće veoma mnogo inspirisan Gojinim „Kapricima" (Los Caprichos). Snimaću ga opet u digitalnom formatu.
Kako bi ste opisali svoj film: himna životu, hvalospjev ljudskoj humanosti, muzička tragikomedija?
- Možete reći da je to tragikomedija ili 'drama' komedija kako mi to kažemo na švedskom. Stanlio i Olio (Laurel & Hardy) na primjer, veoma su smiješni i tužni u isto vrijeme. Ali život jeste tragikomedija. Iznad svega, to je film o ranjivosti ljudskih bića. Mi ne bi smjeli ponižavati jedni druge a ponekad su ljudi primorani da se ponižavaju. Uvijek sam veoma tužan kada vidim tu tendenciju kod ljudi danas. Na primjer u televizijskom rijaliti šou poput Farme, veoma je popularno ponižavati ljude a to je prosto veoma žalosno za gledanje.
U filmu "Ti, koji živiš" prisutni su ljudi svih dobi, čak i djeca što je poprilično neuobičajeno u Vašem radu. Da li je to iz razloga što je stavljanje odrasle osobe u neprijatnu ili ponižavajuću situaciju čak i efektnije kada je viđeno očima djeteta?
- Da, to je tačno. To sam propustio da uradim u "Pjesmama sa drugog sprata". Skoro da jesam pomislio da bih trebao imati mlade i djecu u tom filmu da bih imao zastupljen čitav spektar života, ne samo u smislu starosnih grupa i polova već i u smislu socijalnih i etničkih grupa.
Muzika iga ključnu ulogu u Vašim filmovima. Šta Vam je inspiracija?
- Volim džez u Nju Orleans stilu koji sam svirao na trombonu kada sam bio mlađi. Mislio da sam da ga moram upotrijebiti u jednom od svojih filmova i sada je bilo vrijeme da to uradim. Na početku filma tu je muzika koju je komponovao Beni Anderson [bivši član grupe ABBA (Benny Andersson)] koja ima iste korijene poput muzike u filmu "Pjesme sa drugog sprata". Izabrao sam takođe njemačku akademsku muziku a popularna sentimentalna pjesma iz tridesetih godina prošlog vijeka je adaptirana za solo na električnoj gitari i za marš.
Imali ste nekih 50 scena snimljenih u jednom kadru sa temama koje se ponavljaju. Koliko je bilo teško da izaberete one esencijalne i spojite ih u zajedno u bilo kakav smisleni redoslijed?
- Zapravo to jeste bilo veoma teško i samo je poslednja sekvenca bila namjerno stavljena na kraju jer sam želio da ljudi gledaju prema gore. Za druge scene nije bilo rasporeda. Želio sam da ga napravim ali sam o rasporedu odlučio za montažnim stolom.
Koristite veoma specifičnu monohromatsku šemu boja, najviše u nijansama sive. Zašto ne snimati u crno bijelom poput filmova iz italijanskog neorealizma kojem se toliko divite?
- To je tačno ali ukoliko upotrijebite crnu i bijelu, to je kanda prelako. Odmah naginjete ka mišljenju da stvarate dobru umjetnost. Meni se to uopšte ne dopada. Počeo sam da upotrebljavam te boje osamdesetih godina, pošto sam se nakon 15 godina odjednom osjetio veoma umornim od pravljenja filmova. Nisam bio inspirisan realističnim stilom koji sam koristio. Na sreću, pronašao sam izlaz iz toga. Počeo sam da koristim apstrakciju koja je takođe inspirisana slikarstvom, posebno periodom između dva svjetska rata, slikarstvom tridesetih godina u Njemačkoj. Moj omiljeni slikar je njemački ekspresionista Oto Diks. Koristeći apstrakciju, odjednom sam se osjetio slobodnim. Isto iskustvo sam imao sa ovim filmom pošto se ranije nikada nisam usuđivao da stvaram snove. To mi je ponovo dalo fantastičan osjećaj slobode. U snu, sve je moguće i dopušteno.
Da li razmišljate o publici kada pravite film?
- To je delikatno pitanje, pošto uvijek želite mnogobrojnu publiku. Ali u isto vrijeme, možete da spekulišete o tome šta je prosječan ukus da dosegnete najširu moguću publiku. Nisam ljubitelj toga. Nadam se da ukoliko napravim film tačno onako kakvog ga želim, da će se dopasti čak i drugim ljudima.
Da li posjećujete bioskope?
- Pravim svoje i ne gledam druge filmove jer ne želim da ih imam u glavi. Kada sam bio mlađi nije mi smetalo da budem inspirisan drugim rediteljima ali danas više volim da budem inspirisan slikarstvom, poezijom i muzikom. Čitam ja o radovima drugih reditelja i gledam najave za filmove. Jesam gledao nedavno jedan švedski film za koji sam mislio da je veoma dobar: "Draga" Johana Klinga (Johan Kling, Darling, 2007)
Čekali smo 25 godina na "Pjesme sa drugog sprata" i sedam godina na „Ti, koji živiš". Koliko dugo ćemo morati da čekamo na Vaš sledeći projekat?
- Ići će brže. Moram da učestvujem na toliko mnogo festivala i moram da dam mnogo intervjua. Trebaće mi bar mjesec dana da se odmorim.
[Izvor: Cineuropa | prevod: Bojan Ljubomir (objavljeno uz saglasnost urednika portala Cineuropa.org)]