Događaji u Francuskoj i posledice koje će izazvati , a pogotovo sve ono što smo već pretrpeli, dovoljno ozbiljno govore da se svi trebaju uzrdžavati od teških reči, pogotovo političari i verski poglavari jer iza teških reči uvek slede fanatici koji onda u ime toga mogu da počine potpuno nerazumna i brutalna teroristička dela.Naš region je zbog svoje multietničke i multinacionalne strukture i veoma ružnih događaja i iskustava iz prošlosti u ozbiljnoj opasnosti kojoj se može suprostaviti samo zajednički. Preduslov za zajedničko delovanje i suprostavljanje svim izazovima je istinsko pomirenje.
Krajnje je vreme da svi shvate da je pitanje opšteg pomirenja i katarze u interesu svakog naroda i svake države na prostoru biše SFRJ, jer je to pitanje mira, sigurnosti i budućnosti.
Ovih dana povodom Božićnih praznika svi crkveni poglavari od najviših do sveštenika na nivou parohija puni su propovedi o miru i pomirenju, ljubavi, bratstvu, slozi i svega najmiroljubijieg i najradosnijeg , uz krupne reči Bože pomozi. Skoro isto će nam ponoviti u svojoj Ramazanskoj poruci i poglavari Islamske verske zajednice.
Ni političari od predsednika država, vlada, stranačkih prvaka i svih drugih koji su bili u prilici da nešto kažu o ljubavi i pomirenju ništa nisu zaostajali , a čak su bili i decidniji i konkretniji od okoštalih crkvenih poslanica koje se ne menjaju vekovima. Pa bogami i estradne zvezde, javne ličnosti, pa razne tabloidne ličice i likovi sa time se razmetaše.
I šta imamo, ništa osim praznih priča za jednokratnu upotrebu, pa se treba zapitati da li je zaista moguće ,i kako, pomirenje na prostorima bivše SFRJ, pomirenje u smislu da živimo kao ljudi bez mržnje i , naročito, stalnog podgrejavanja svađa, podbadanja, pretnji mržnjom i nekim novim ratovima. Da je malo iskrenosti u tim porukama za jednonedeljnu upotrebu možemo se lako uveriti jer odmah posle toga, a neki i ranije, počnu sa trovanjem naroda izjavama koje su potpune suprotne.
Za pomirenje je neophodna volja ,iskrenost i hrabrost, a dobra instrukcija svima mogle biti reči prof. Jerotića i pismo Adenauera bonskom županu 1946.godine. (evo original)
Profesor Jerotić , je još 1999.godine , između ostalog ,rekao :“ Poslednja tragična zbivanja sa srpskim narodom,nisu li još jedna i možda poslednja opomena, šansa i izazov da na stoletna pitanja o karakteru srpskog naroda progovorimo otvorenu reč, kao konzilijum lekara nad bolesnikom, jer će od postavljene dijagnoze zavisiti i lečenje. ... Ne treba se bojati iznošenja istine! Dugogodišnja laž duboko je iskvarila ovaj narod zadržavajući ga na stupnju deteta koje to više nije. Istina uvek čisti i pomaže sazrevanju i pojedinca i naroda. Moramo biti spremni da saslušamo istinu o sebi, a posle toga – ne svetiti se, niti dozvoliti u sebi mesta anarhičnoj obesti. Samo u tome slučaju istina će delovati katarzično”.
To važi za sve narode na ovom prostoru pa neka svako umesto reči “srpski narod” stavi ime svog naroda i u okvirima svoje države i nacije o tome dobro razmisle. Kada razmisle i odluče se da urade nešto korisno za svoj i sve narode , trebalo bi da svi politički i verski lideri, političari, partijski aparatčici, nabeđeni novoistoričari i nacionalno-verski patriJotski društveno-politički delatnici u obliku novinara i novinarčića, spisatelja, analitičara i drugih pažljivo prouče Pismo Adenauera bonskom parohu. Pa kada predsednici novonastalih država shvate da su zaista shvatili neka napišu isto takvo pismo verskim vođama i verskim institucijama svojih naciona. Podvlačim, tek onda kada budu sigurni da su shvatili i da mogu biti toliko iskreni i pošteni da navedu sve što su pripadnici njihovih nacija i vera radili drugima, a verski poglavari su ćutali i još ćute.
E onda mogu svako pojedinačno da takvo isto pismo napišu ostalima, a mogu i da se sastanu svi predsednici država i vlada i svi poglavari verskih zajednica i zajedno napišu, usvoje I objave Dekalraciju o pomirenju ,upravo na temelju Adenauerovog pisma.
Da bi uopšte počelo ozbiljno pomirenje kod nas, na prostorima bivše SFRJ treba , dakle, Adenauerova spremnost za suočavanje sa istinom i osudu zločina. Šuština je priznati sebi i drugima istinu o sebi i drugima i iskreno pružiti ruku pomirenja. Nemački političari su imali i hrabrosti i mudrosti da svoj narod izvedu na put katarze i denacifikacije i danas taj narod rehabilitovali i uzdigli među najnaprednije narode sveta, iako i dan danas postoje slučajevi kolektivne krivice koju osećaju generacije mladih Nemaca zbog zla koje su učinili njihovi preci.Svakako, ima i neonacista koji pokušavaju da to opravdaju i, ponove ako bi im se dozvolilo.
Nije teško ni prepisati Adenauerovo pismo samo u njemu promeniti imena, tako da svako stavi ime svojih, evo pisma:
“Prema mom mišljenju, nemački narod, a i biskupi i kler snose golemu krivicu zbog događanja u koncentracionim logorima. Tačno je da se nakon toga možda nije imalo više što uraditi. Krivica je počinjena ranije. Nemački narod, a i biskupi i kler velikim delom, upustili su se u nacionalsocijalističku agitaciju. On se gotovo bez otpora, čak dečlimično s oduševljenjem, izjednačio na svim područjima koja su označena u članku. U tome leži njegova krivica. Ali uostalom takođe se znalo – da se i nije znalo za događanja u logorima u njihovoj punoj meri – da su lična sloboda, sva pravna načela gažena nogama, da su u koncentracionim logorima činjene velike grozote, da su Gestapo, naše SS trupe, a delimično i naše trupe u Poljskoj i Rusiji postupali s besprimerenim grozotama prema civilnom stanovništvu. Pogromi Židova 1933. i 1938. zbivali su se potpuno javno. Mi smo oficijelno obznanili umorstva talaca u Francuskoj. Odista se dakle ne može tvrditi da javnost nije znala da su se nacionalsocijalistička vlast i vrhovna komanda stalno ogrešili u načelu o prirodno pravo, o Hašku konvenciju i o najjednostavnije naloge čovečnosti. Verujem da bi, da su biskupi svi zajedno jednog određenog dana javno s propovedaonica zauzeli stav protiv toga, oni mogli puno toga srečiti. To se nije desilo i za to nema izgovora. Da su biskupi zbog toga dospeli u zatvor ili u koncentracione logore, to ne bi bilo šteta, naprotiv.Sve se to nije zbilo i zato je najbolje da ćuti. Znam sigurno da se preminuli Papa (Pio XI, prim. prev.) točno slaže s mojom osudom. Kako misli sadašnji Papa, ne znam.”
Donošenje dekaracija u kojoj se države upravo tako deklarišu i osuđuju jasno po imenu i formaciji one koji su počinili grozote i donošenje zakona o zabrani negiranja zločina, holokausta, genocida i zločina protiv čovečnosti i naročito zabrani rehabilitacije i veličanja počinilaca tih dela, bio bi veliki civilizacijski korak ka istinskom pomirenju,bilo bi olakšanje za sve. (čak ne moraju mnogo da se trude pišući jedni drugima, evo neka prepišu Adenauerovo pismo i samo izmene odgovarajuće nazive.Mislim da bi trebalo u celini prepisati stav iz pisma koji se odnosi na biskupe , pa reći „Verujemo da bi, da su poglavari svih verskih zajednica zajedno jednog određenog dana javno zauzeli stav protiv ratova devedesetih godina, da sui naložili svojim vladikama, biskupima, popovima, župnicima, hodžama da vode antiratnu a ne ratnohuškačku propoved među svojim vernicima, oni mogli puno toga srečiti. To se nije desilo, oni su upravo radili suprotno, i za to nema izgovora.Pa hajde sada svi zajedno da radimo pravu stvar za mir i pomirenje”
Bio bi to prvi civilizacijski korak hrabrosti da istupe pred svoj narod i svet i povedu ga putem katarze i pomirenja, a ne na puteve novih zločina i stradanja.
U osnovi iskrenog trajnog pomirenja je istina i spremnost da se sa njom svi suoče.
Nažalost, kod svih još uvek preovlađuje samo jedna istina-“naša istina”, što je lepo opisao bivši diplomata i književnik Ljubomir Anđelković: "Pre glasanja šta treba da bude naša istina, svi koji žele da budu „mi“, moraju da znaju da ćemo kao istinu prihvatiti samo ono što nam obezbeđuje mirnu savest, ali i dovoljnu količinu pravednog gneva da jebemo mater onima koji drugačije pamte. I mi i oni (koji nisu „mi“) dresirani smo da se kunemo samo u svako-svoju-istinu i da poštujemo samo one svoje, predivne, zlatnim slovima ispisane epove i hagiografije, koje nas pune ponosom i daju nam snagu. Sve tuđe, neistinite i nakaradne istine treba zabraniti! One ne smeju da budu dostupne ni deci ni odraslima, jer su pune otrova. Tuđe istine su mnogo gore od narkotika. One moraju da ostanu strogo čuvana tajna!"
Za iskreno suočavanje sa istinom uopšte potrebna je mudrost jednog Jerotića, državnička hrabrost odgovornost jednog Adenauera i poštenje i čovečnost jednog Branta.
Pitanje da li je pomirenje moguće je pre svega pitanje koliko su oni koji su na javnim državnim i verskim dužnostima spremni da budu prvo ljudi pa onda sve ostalo.
Dakle, koliko mogu predsednici država, vlada, ministri, patrijarh, biskup, Reis, vladike , biskupi, intelektualci, akademici, nabeđeni novoistoričari i nacionalno-verski patriJotski društveno-politički delatnici u obliku novinara i novinarčića, spisatelja, analitičara i dr.ugi, da se i delima uzdignu na nivo onoga što govore povodom Božića i Bajrama ili drugim prilikama, koliko zaista tako misle a koliko foliraju.
Pomirenje bi budućim generacijama uskratilo muke suočavanja sa zločinima koje su neki počinili u njihovo ime i obezbedilo život u mirnom i sigurnom okruženju.
Ne bi bilo dobro da ih na pomirenje nateraju neki nekontrolisani događaji širih razmera izazvani upravo verskim i šovinističkim ekstremizmima koji se međusobno podhranjuju, a stradaju nedužni građani.