FONDACIJA TANJA PETROVIĆ, osnovana je sa željom da se podrže ličnosti koje su izuzetnim zalaganjem doprinele afirmisanju kulture i umetnosti u medijima.
Da nije sudbina neuračunljivog karaktera, često neobjašnjivo zla i surova, danas bi Tanja slavila 48. rođendan. Umesto toga, Tanjina tanka nit o kojoj visi ljudski život se prekinula nedelju dana pred taj dan, pre dve godine. Uprkos tome, te dve godine, svi oni koji su joj bili bliski, oni koji su je voleli i koje je volela, još uvek ne veruju da je nema. Čak ni oni koji su doživljavali ono čega se svaki ljudski stvor najviše boji – gledanja smrti koja je sasvim izvesno tu, čekanja na njen konačni, završni pokret. Ni onda kada je njena smrt postala vest u novinama, dnevnicima, vestima, ni tada nije ništa manje bila nestvarna, čak ni silna tuga nije uspela da obriše osećaj da je Tanja još uvek tu negde, da će pozvati, javiti se kao da se vratila sa nekog od puteva na koje je tako volela da ide.
Danas je, u Skupštini Grada Beograda, po drugi put uručena nagrada »Fondacije Tanja Petrović«. Tačno na njen rođendan. Fondaciju su napravili upravo oni koji još uvek očekuju da se iza plakata sa Tanjinom slikom pojavi ona sama i osmehne se upravo onim osmehom koji je danas terao sve da se naizmenično smeju i krišom plaču. A, skupštinska sala je bila puna, toliko da nije bilo stolica za sve, što se malo kada dešava kada se dodeljuje nagrada za kulturu i umetnost, za novinarsko posvećivanje istima. Došli su zvani i nezvani, esnaf novinarski, ljudi kojima umetnost i kultura zauzimaju život i ljubav. Ovaj put je sve bilo posebno od srca, jer je nagradu dobio dobri čovek – Žikica Simić.
Već je trideset godina otkako se pojavila Žikicina radio emisija, »Tajanstveni voz« na Studiju B, a potom i »Dole na uglu« na B92. Tada, osamdesetih, kada je krenuo tajanstveni voz, Žikica je počeo da postaje brend. Njegova emisija je slušana i čekana sa istim žarom sa kojim se nekada iščekivao Radio London. Ja sam njegov voz čekala u busiji sa spremljenim kasetama i molitvom da dežurni tonac ne dobije kreativne napada i iseče mi kraj ili početak pesme. Albumi antiheroja, marginalaca, onih za koje nikada pre te emisije čuli nismo, a bez koje sumnjam i da bi za većinu ikada i saznali, su onda očajnički traženi naokolo, mahom moljakanjem onih koji su putovali preko okeana. Kasete sa snimljenim »Tajanstvenim vozom« su se skoro pretvorile u monete. Imati snimljen Žikicin izbor muzike su bile posebna dragocenost, prestiž i čar. Od Žikice smo učili i divili mu se, a on se tom slavom nije bavio, prosto je radio ono što je voleo i delio sa nama. Ja sam, recimo, dan danas zahvalna Žikici što sam od njega saznala za Ben Vona, koji je tada bio Ben Von Kombo. Za dobri, zdravi rokenrol koji je prašio. Svaki put kad vidim Žikicu, ja mu to kažem. Samo da se ne zaboravi. A Žikica se svaki put srećno i iskreno osmehne.
Takav je bio i danas, čovek koji nikada pre nije dobijao nagrade za ono što je radio, a koje je itekako zaslužio. Čovek na kog se nije prilepila slava, čovek koji se iskreno i od srca obradovao nagradi koju je dobio. Onoliko koliko su se radovali i svi koji su došli. Uostalom, malo ko je dobio stojeći, burni aplauz, kakvog je danas dobio Žikica Simić. Valjda zbog toga se dodeljivanje ove nagrade nije završilo uobičajenim srkutanjem i reda radi pričanjem na koktelu koji je sledio. Prisutni su znali, osećali da takvoj formi, ni tuzi tempiranoj za određeni dan, tu nije mesto. Pričalo se puno života, radovalo dugo neviđenim ljudima, sećalo se vremena koja su možda drugima tako daleka, ali onima koji su danas došli je sve to bilo tek juče, prekjuče najviše.
Zato je ova dodela nagrade namenjene onima koji su svojim radom doprineli afirmisanju kulture i umetnosti u medijima, samo zvučala formalno. Bilo je to više od nagrade, iskreno radovanje i odavanje poštovanja onima koji su to od srca radili, Tanji Petrović i Žikici Simiću. Uz dobre reči i široke osmehe.
A na plakatu se srećno smejala Tanjina slika. Osmehom koji ne može da umre. Naročito ne na njen rođendan.