In memoriam| Literatura| Život

Ljušteći luk sa her Ginterom Grasom

Vojislav Stojković RSS / 13.04.2015. u 14:53

Ginter Gras je čuveni pisac, nobelovac, dežurna savest i moralna institucija nemačke nacije. To znaju svi. Međutim, retko ko zna da je her Gras i odličan kuvar. Nisam to znao ni ja sve dok, pre desetak dana, nisam pozvan na večeru kod gospodina Grasa. Moram priznati da me taj poziv, pisan njegovim prepoznatljivim stilom i na njegovoj čuvenoj mašini Oliveti, silno iznenadio. Ja jesam napisao dve priče o podunavskim Švabama, ali nije mi poznato da su prevedene na nemački ili bilo koji drugi strani jezik. S druge strane, malo je verovatno da Ginter Gras zna srpski. Jedino prihvatljivo objašnjenje bilo je da je svemoćni gugl, slično kao kod telefonskih anketa, u datom trenutku izbacio moje ime. Dakle, bio sam slučajni uzorak, pozvan kako bi mediji mogli izvesiti da slavni nemački nobelovac okuplja pisce iz čitavog sveta. Uskoro će se pokazati da to moje prvo iznenađenje, nije bilo ni jedino, a bogami ni najveće. No,da krenemo redom.

Na vratima prelepe Grasove letnje rezidencije u Portugalu sačekao me livreisani batler. Po načinu kako je zvučno sastavio pete i oštro klimnuo glavom, zaključio sam da je Nemac starog kova. Uveden sam u prostranu biblioteku i poslužen aperitivom sa dosta leda. Iako sam došao samo deset minuta pre zakazanog vremena, bio sam prvi gost. Na moja pitanja, da nisam došao prerano i gde su ostali gosti, kratko i odsečeno mi je odgovoreno da sam došao na vreme i da sam ja jedini gost. 
Bio sam ubeđen da je večera kod Grasa nešto kao molitveni doručak kod predsednika SAD. Zato se i nisam posebno pripremao za tu večeru. Bio sam siguran da među stotinama zvanica iz čitave Evrope, niko neće ni primetiti jednog nazovipisca, kao što sam ja, iz jedne nazovidržave, kao što je Srbija. 
- Zar to nije malo neobično? upitao sam, ali tek kad sam potegao dobar gutljaj i od iznenađenja uspeo da dođem do reči.
Umesto da mi odgovori batler se, u skaldu sa strogim odrebma strojevog pravila, okrenuo na-levo-krug i izašao. 
Spuštalo se veče. U daljini se ljuljao modri Atlantik. Šum talasa se mešao sa kricima galebova. Odjednom mi je postalo hladno. Prava jeza nastupila je nešto kasnije. Setio sam se da Gras, u knjizi Iverak, opisuje svoje večere i razgovore sa velikim piscima i filozofima, sve odreda pokojnicima iz prošlih vekova.
Niko ne zna šta se krije iza neprozirne koprene smrti.
Da li je moguće da sam i ja pokojnik, a da to i ne znam? 
Mnogi su pisci postali slavni tek posle smrti.
Da nije tako i u mom slučaju? 
Tri puta sam se prekrstio, ispio viski i ostatkom leda iz čaše protrljao čelo.
- Dobro je. Neka sam ja samo slavan, pa makar bio i mrtav, tešim sam sebe. 
Batler se vratio. Preko ruke je nosio kariranu kecelju, a u ruci belu kuvarsku kapu.
- Gospodin očekuje da mu se pridružite u kuhinji, rekao je.
U kuhinji, za velikim radnim stolom, stoji krepak i snažan starac. Znam da je Ginter Gras u mladosti, pre nego je pokušao da postane vajar, bio klesar nadgrobnih spomenika. Vajar nije postao, postao je pisac. Njegova staračka krepost i snaga zasigurno ne potiče od pisanja, već od teškog klesarskog zanata. Smrt, ne samo da je siguran posao, kako je kasnije pisao Herr Grass, već je sudeći po njegovom izgledu, i vrlo zdrav posao. Odeven je isto kao i ja, u kariranu kecelju, a na glavi mu bela kuvarska kapa. Međutim, njegova kecelja je u crno-crveno-žutim, a moja u crveno-plavo-belim bojama. Slučajnost ili simbolika? Ako je simbolika, nedostaju nam samo orlovi na grudima - njemu crni, a meni dvoglavi, pa da kao predstavnici svojih država istrčimo na teren ili uskočimo u ring i započnemo meč. On u levoj ruci drži ogroman kuhinjski nož. Uhvatio sam sebe na trenutak, ali samo na trenutak, gde pogledom biram veći nož od njegovog između više njih okačenih na zidu. Eh, ta srpska paranoja, dokle li će da me progoni?
- Danas ćemo, moliću lepo, da proradimo svinju. Tim rečima je započeo svoj prvi čas veliki majstor od koga sam učio kuvarski zanat. Bilo je to 1945.godine u zarobljeničkom logoru Oberpfalcu koji je držala 3. američka armija, bez pozdrava i formalnog upoznavanja počinje Herr Ginter i dodaje mi glavicu luka i kuhinjski nož.
I evo, gde nas dvojica, Ginter i ja, ljuštimo luk i razgovaramo.
- Kad god bi me, prvo deca, a kasnije unuci, pitali kako je bilo u ratu i prvim poratnim godinama, uvek sam odgovrao: «Bio sam gladan». Zbog te gladi, koja me je glodala iznutra, u logoru sam upisao kuvarski kurs za početnike. To je bio teorijski kurs, kakav je u zarobljeničkom logoru jedino i mogao biti. Od pribora i matrijala imali smo samo školsku tablu. Nama polaznicima kursa potocima je curila voda na usta, dok je naš učitelj uverljivo objašnjavao kako se spremaju kremenadle, šnicle, kotleti, krvavice, kobasice, čvarci i sve druge svinjske đakonije. On je bio Nemac iz jugoistočne Evrope, glavni kuvar kod grofovskih porodica i u najboljim hotelima od Sofije, preko Zagreba, Segedina, Budimpešte sve do Beča. Mislim da je jedno vreme bio i glavni kuvar u Orijent-ekspresu. Danas pripremam svinjski paprikaš na belom vinu. Svakako, po receptu mog učitelja. Vama je to jelo, pretpostavljam poznato. Vi ste iz Srbije, zar ne gospodine...?
Rekoh mu svoje ime, da jesam iz Srbije i da mi je to jelo vrlo dobro poznato.
- Čim sam, koliko toliko, zadovoljio svoju primarnu glad, počinjala je moja druga glad. Glad za ženama. Nju sam u početku zadovoljavao desnom, a kad mi je rana na levom ramenu zacelila, uvek i samo levom rukom. Nisam perverzan, ja sam naime levak. Mnogo kasnije došle su i žene. O tome, naravno, nisam pričao svojoj deci i unucima, ali evo pričam Vama.
- O tome ste pisali i u svojoj poslednjoj knjizi, kažem tek toliko da bih pokazao da sam je pročitao.
- Treću glad, glad za umetnošću i stvaranjem, najteže je bilo zadovoljiti.
- Na sreću Vaših mnogobrojnih čitalaca i u tome ste uspeli.
- Jesam, i u tome sam uspeo. Ali znate li šta mi se onda desilo?
Nisam znao, pa sam ćutao.
- Javila se ponovo moja druga glad i to, zamislite, u ovim godinama. Suđeno mi je da čitavog života gladujem, na ovaj ili onaj način.
- Hm... her Gras, to je zaista malo nezgodno u Vašim godinama. Znate kako kaže naš pisac Meša Selimović, a kroz usta jednog od svojih junaka, «Bože, Bože... što mi snagu uze, a želju ostavi».
- Taj vaš pisac, ili njegov junak, očito nije čuo za vijagru, šeretski se nasmejao Ginter.
Iz razloga pristojnosti nisam pitao da li i u kojim količinama moj domaćin koristi vijagru, jer ja nisam novinar već njegov kolega pisac. Umesto toga, iskoristio sam priliku i svojim prvim pitanjem krenuo u kontranapad.
- Her Gras, ne zamerite mojoj ljubopitljivosti, ali kako to da sam samo ja Vaš gost večeras?
- Moje nazovi prijatelje, pisce iz Nemačke i zemalja EU, nisam ni zvao. Ne bi došli. Zaprepastila ih je moja poslednja knjiga.
- Zaprepašteni su, jer ste otkrili da ste poslednju godinu Drugog svetskog rata proveli kao tenkista zloglasne 10. SS-pancir divizije «Frundsberg»?
- Ne, nikako. Nemačkim piscima ne smeta što sam pripadao toj čuvenoj jedinici. Oni znaju da su samo najsposobniji i najbolji sinovi nemačkog naroda mogli biti regrutaovani u SS jedinice. Doduše, možda su neki od mojih ispisnika ljubomorni. Većina je, ipak, zaprepaštena što sam ih lagao tolike godine. Tako kažu.
- Pa, zašto ste ćutali tolike godine? Verovatno ste se plašili da Vas Nobelov komitet, zbog takve biografije, zaobiđe?
- Uopšte nisam ćutao. Udarao sam u limeni doboš i galamio između redova u svim mojim delima. Ali gospoda pisci su lenji i sujetni, ne čitaju knjige drugih pisaca, a čitaoci čitaju na plažama i u krevetima. Čim zadremaju, ne znaju ni gde su stali, ni šta su čitali. Što se tiče onog komiteta iz Stokholma, taj nije zaobišao ni Ernesta, za koga kažu da je svojom rukom pobio 126 nemačkih zarobljenika, mojih ratnih drugova, pre nego što je oslobodio pariski Ric i u njegovom Malom baru popio svoj draj-martini. Zašto bi onda Nobelov komitet zaobilazio mene, tenkovskog strelca, kad se zna da su Staljinove orgulje odsvirale posmrtni marš mojoj jedinici, pre nego sam ja ispalio ijednu granatu. Uostalom, taj Nobel je izmislio i dinamit i bezdimni barut, kojim su punjeni i Ernestovi meci i moje granate.
- A kako ste bili sigurni da ću se ja, pisac iz Srbije, odazvati na Vaš poziv?
- Druga je stvar, sa vama, piscima iz Srbije. Poznato je da pisci iz Srbije hrle na svaki poziv u Evropu, ne pitajući kuda ih zovu. Među izdavačima u Nemačkoj već duže vreme kola jedan vic. U njemu se kaže, da kad bi neki nemački izdavač pozvao srpske pisce u Birkenau na tuširanje, svi bi odreda došli.
Dok se Ginter grohotom smejao, meni su udarile suze na oči. Verovatno od oljuštenog luka. Izgleda da je uviđajni domaćin to primetio, jer je nastavio u drugačijem stilu.
- Pozvao sam Vas, pre svega zato što cenim srpski narod. Vi Srbi ste veoma slični nama Nemcima.
Više bih voleo da sam čuo da ceni ono što ja pišem, ali ipak i to što je rekao imponovalo mi je. Ispravio sam ramena i isturio ponosno grudi.
- A znate li u čemu smo slični? pitao je Ginter i na trenutak prestao sa ljuštenjem luka očekujući moj odgovor.
Naporno sam razmišljao. Moždane vijuge su mi škripale. Nisam uspeo da nađem ni jednu zajedničku karakteristiku, pa sam ćutao i seckao svoju glavicu luka.
- Jedino ste vi Srbi i mi Nemci ratovali protiv čitavog sveta. Mi dva puta, a vi jednom.
- Da, ali ipak postoji razlika, vi ste čitav svet napadali, a mi ne. Svet je napao nas.
- Ta razlika je zanemarljiva. Jer, trebalo je biti i dovoljno vešt i ludo hrabar, pa zajebavati čitav svet toliko dugo i uporno sve dok ne napadne, kao što ste to činili vi Srbi. Tu vam se mora odati priznanje.
- Očekivao sam od Vas, gospodine Gras, da kao pisac kažete da je sličnost naša dva naroda u tome što imamo velike pisce. Nemci Getea, Šilera, Mana i Vas, a mi Srbi..., i dok sam razmišljao koga, pored sebe, da stavim u srpski književnički tim, Ginter je nastavio: 
- O tome ne mogu da sudim, čitao sam nešto malo Krležu, a i to je bilo odavno.
Činilo mi se zaludnim da objašnjavam kako Krleža nije Srbin, pa sam ćuteći nastavio da seckam luk.
- Vi ste, kažete, čitali moju poslednju knjigu. Kako Vam se čini? Može li se u njoj naći nešto posebno?
To sam pitanje čekao. Grasova poslednja knjiga, po mom skromnom mišljenju, samo je pokušaj ostarelog barda da još jednom zablista. Neuspeo pokušaj, svakako. Naravno, ne bi bilo korektno da mu to kažem otvoreno i grubo. Čuveni je pisac, nobelovac, dosta je stariji od mene, a i u ruci mu je nož.
- Izdvojio bih svakako onaj deo, gde opisujete kako ste svojim narednicima pišali u čaj. Verujem da ste tim činom mnoge u Nemačkoj zaprepastili. Takva nedisciplina jednog regruta u Vermahtu, nije zbeležena još od vremena vojnika Švejka.
Ovog puta ja prekidam ljuštenje luka, gledam ga u oči i očekujem reakciju. Zastao je, podigao pogled i gledao me nekoliko trenutaka. Nisam bio siguran kako će reagovati. 
- Vidim, shvatili ste. Sreća da ste pisac, a ne kritičar, rekao je i kiselo se nasmejao.

Paprikaš je bio izuzetan. Uz večeru smo neobavezno ćaskali i pijuckali dobro rashlađeni rajnski rizling. 
Prateći me kroz prostrani vrt do kapije, her Ginter me prijateljski uhvatio pod ruku i u poverenju šapatom pitao:
- A da li ste vi učestvovali u ratu?
- Jesam. U više njih, uključujući i onaj protiv čitavog sveta. Nažalost, u svima smo poraženi.
- Pisali ste o tome?
- Ne. Sačekaću da prvo dobijem Nobelovu nagradu.
- Očito da brzo učite, mladiću, nasmejao se her Ginter.
- Da i ja Vas nešto pitam, onako u poverenju?
- Samo izvolite.
- Imam osećaj da u Vašoj poslednjoj knjizi niste otkrili sve tajne iz Vašeg života. Hoćete li pisati još, sve onako skidajući velove sećanja, kao pokoricu luka?
- Svakako. Najveću tajnu čuvam za moje poslednje delo. Vama ću je prvom otkriti. Ja naime, nisam pišao u čaj samo onoj dvojici narednika, već i jednom oberšturmfireru, šapnu je her Ginter, a odmah zatim uhvatio ga je gromoglasan smeh.
Dok sam ulazio u taksi, Ginterov smeh je i dalje odjekivao kroz toplu portugalsku noć.

..........................

Kada je pre skoro deceniju objavljeno dugo očekivano autobiografsko delo “Ljušteći luk” nemačkog Nobelovca Gintera Grasa, više zbog toga što je podržao NATO bombardovanje Srbije, a manje zbog njegovog priznanja da je bio vojnik zloglasne 10. SS-pancir divizije “Frundsberg”, odlučio sam, iako nevičan tom zanatu, da napišem oštru kritiku. Čitajući to njegovo delo, u kome her Gras pred svojim čitaocima, kao pokorice sa glavice luka, skida veo po veo sa tajni svog života, u notes sam zapisivao svoja zapažanja. Na kraju se pokazalo da mu ni moja malenkost, a ni  mnogi drugi daleko veći i poznatiji od mene nemamo mnogo šta zameriti. 

 Ginter-Gras.jpg

Danas, kada se veliki pisac pridružio evropskim velikanima, piscima i filozofima, koje je za života u svojoj knjizi “Iverak”, iako su oni odavno bili pokojnici, pozivao na večere i razgovore, veoma mi je drago zbog toga. Prošle godine Ginter Gras je priznao da je pogrešio što je pružio javnu podršku  NATO intervenciji protiv Srbije. Neka počiva u miru. 



Komentari (75)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

49 41 49 41 15:47 13.04.2015

Ja placem

samo kad ljustim crni luk.
i nikad vise.


-----------------
Kada bi mi Bog podario komad života...

Naučio sam da čitav svet želi da živi na vrhu planine, a da ne zna da je istinska sreća u načinu savladavanja litica, piše u svojoj priči Markes

"Spavao bih manje, a sanjao više...

Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta, i podario mi komadić života, moguće je da ja ne bih kazao sve što mislim, ali nesumnjivo bih mislio sve što kažem. Stvari bih cenio, ne po onome što vrede, već po onome što znače. Spavao bih manje, sanjao više, shvatio sam da svaki minut koji provedemo zatvorenih očiju gubimo šezdeset sekundi svetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slušao bih druge kada govore, i kako bih uživao u sladoledu od čokolade.

Kada bi mi Bog poklonio komadić života, oblačio bih se jednostavno, izlagao potrbuške suncu, ostavljajući otvorenim ne samo telo već i dušu. Bože moj, kada bih imao srce, ispisivao bih svoju mržnju na ledu, i čekao da izgreje sunce. Slikao bih Van Gogovim snom, na zvezdama jednu Benedetijevu poemu, a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u času tkanja. Zalivao bih ruže suzama, da bih osetio bol od njihovih bodlji, i strastveni poljubac njihovih latica...Bože moj kad bih imao jedan komadić života...

Ne bih pustio da prođe ni jedan dan, a da ne kažem ljudima koje volim da ih volim. Uveravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živeo bih zaljubljen u ljubav. Dokazivao bih ljudima koliko greše kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kad prestanu da se zaljubljuju. Deci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauče da lete. Stare bih poučavao da smrt ne dolazi sa starošću, već sa zaboravom. Toliko sam stvari naučio od vas, ljudi...

Naučio sam da čitav svet želi da živi na vrhu planine, a da ne zna da je istinska sreća u načinu savladavanja litica. Shvatio sam da kada tek rođeno dete stegne svojom malom šakom, po prvi put prst svoga oca da ga je uhvatilo zauvek. Naučio sam da čovek ima pravo da gleda drugoga odozgo jedino kad treba da mu pomogne da se uspravi. Toliko sam toga mogao da naučim od vas, premda mi to neće biti od veće koristi, jer kada me budu spakovali u onaj sanduk, ja ću na žalost početi da umirem..."

Markes

(Umro u 87.)



Razlika - Ne!
Nema naocare - skinuo ih; da bolje vidi "kroz" njih, dok ga slikaju.
Nema Lulu, bila mu "pauza" - jer je pucka od rane zore, dok pise.
loader loader 23:35 13.04.2015

Re: ,



"
Priznajem: stanovnik sam klinike, moj me bolničar posmatra,
ne ispušta me iz vida; na vratima postoji, naime, špijunka
i moga bolničara oko je od one mrke boje koja mene, plavookog,
ne može da prozre.
Bolničar mi, znači, ne može biti neprijatelj. I, eto, zavoleo
sam ga; čim mi kroči u sobu, stanem svom posmatraču iza
vrata pričati dogodovštine iz svog života, e da bi me upoznao,
uprkos špijunki koja ga u tome sprečava. Dobričina, izgleda,
ceni moje priče, jer dok mu koju odlažem, pokaže mi u znak
zahvalnosti svoju najnoviju čvornu tvorevinu. Ne znam da li
je umetnik ili nije. Znam samo to da bi štampa svakako lepo
primila izložbu njegovih kreacija, a namamio bi se, bogme, i
pokoji kupac. Posle poseta zaređa ti on, tako, po bolesničkim
sobama, pokupi sve moguće kanape, razmrsi ih, pa ih onda
vezuje, sve čvor do čvora, u najraznovrsnija čudovišta koja
onda umače u gips, ostavlja da se stvrdnu i onako stvrdnuta
nabada na pletaće igle i učvršćuje na daščice.
.......
... .... "

(početak "Limenog doboša"

Jelica Greganović Jelica Greganović 12:16 14.04.2015

Re: ,

Vojislav Stojković Vojislav Stojković 12:55 14.04.2015

Re: ,

Oskar je odbio da odraste, David Bennent, koji je kao dečak glumio Oskara, je ipak morao:

qqriq qqriq 19:26 14.04.2015

Re: ,

David Bennent, koji je kao dečak glumio Oskara


Liči.
Šok je andjeo Tadžo danas, ne mogu sad da tražim fotku.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 11:51 16.04.2015

Re: ,

loader
(početak "Limenog doboša"


Nedostaje ti ovga puta slike one mlade glumice koja je u filmu glumila Oskara.
zilikaka zilikaka 16:23 13.04.2015

Ovako nešto

ili slično je možda mogao da napiše i Ivan Ivanji.

Al kao stvarno iskustvo.
Naime, u njegovim pričama se može naći podatak da je drugovao sa Grasom, i da je ovaj voleo da jede i pasulj prebranac. Kod Ivanjija u kući.

Sad, ako se uzme u obzir da je Ivanji Jevrejin, i da je deo rata proveo u logorima, ne znam da li je bio svestan s kim se druži.

Ili je za druženje obojici od toga bilo važnije nešto drugo.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 16:34 13.04.2015

Re: Ovako nešto

Ne znam kada su se družili. "Ljušteći luk", a time i Grasovo priznanje o učešću u SS, je objavljeno 2006.g. Čak i da je Ivanji znao, za druženje bi im verovatno bilo značajnije ono drugo.

PS. Kakav je Grasov pasulj, ne znam, nas dvojica smo, kao što se iz narečenog vidi, pripremili svinjski paprikaš. Bio je odličan, a tek rizling...
Dr M Dr M 19:38 13.04.2015

Re: Ovako nešto

Bio je odličan, a tek rizling..


Vojislave, tekst Ti je bolji od rizlinga.
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 20:26 13.04.2015

J Left's callin'

Izrael je, od EU, najčvršći partner upravo sa Nemačkom.

Benji Netanyahu

Eli Yishai

Ivanji

Čika Fića


Author Gunter Grass sees the State of Israel as a threat to world peace. He believes Israel is armed with nuclear weapons, and is threatening Iran as the Islamic Republic looks to obtain a nuclear arsenal.

After the poem he published to this effect in the German daily Sueddeutsche Zeitung last week drew extensive criticism, he asked to distinguish between the state and its government. It's not Israel that worries him, he said, but the government of Prime Minister Benjamin Netanyahu.

The reactions to Grass' claims focused on the man, not on his positions. Naysayers recalled his past as a soldier for the Third Reich - a past he concealed until late in life. Interior Minister Eli Yishai hurried to declare Grass persona non grata. Should he land at Ben-Gurion International Airport and hand his passport to the immigration control officers, he will be hurriedly escorted by burly policemen to the first Lufthansa flight back to Frankfurt - or, even better, to Munich, as befits someone who once followed der Fuhrer's orders.

The emotions can be understood, but it's hard to accept the overreaction. When the interior minister says, "If Gunter Grass wants to continue to distribute his false and distorted works, I suggest he do so from Iran, where he'll find an appreciative audience," he doesn't even detect the irony in his words. Because it's precisely his decision not to let Grass enter Israel because of a poem he wrote that is characteristic of dark regimes like those in Iran or North Korea.

The combination of declarations against Israel and a past as a Nazi soldier is an explosive combination that invites sharp reactions. But while Benjamin Netanyahu's remark describing Grass' work as "ignorant and shameful declarations that any fair person in the world must condemn" can be accepted as part of the public debate, Yishai's use of his governmental authority is not legitimate. Any protest should be expressed within the democratic-liberal framework, which allows every person to express his views - provocative though they may be.

Grass, a Nobel laureate for literature, did no more than write a poem. The State of Israel, through its interior minister, reacted with hysteria. It seems that at issue is less an undesirable person than an undesirable policy.


Vojislave, pitanje, da li su Ginterove oči bile žive i tople, ili onako vodenjkaste, i da li je pričao kroz stegnute zube, ili onako, s punim grimasama lica?
49 41 49 41 02:28 14.04.2015

Re: J Left's callin'

Srđan Fuchs
Izrael je, od EU, najčvršći partner upravo sa Nemačkom.

Benji Netanyahu

Eli Yishai

Ivanji

Čika Fića


Author Gunter Grass sees the State of Israel as a threat to world peace. He believes Israel is armed with nuclear weapons, and is threatening Iran as the Islamic Republic looks to obtain a nuclear arsenal.

After the poem he published to this effect in the German daily Sueddeutsche Zeitung last week drew extensive criticism, he asked to distinguish between the state and its government. It's not Israel that worries him, he said, but the government of Prime Minister Benjamin Netanyahu.

The reactions to Grass' claims focused on the man, not on his positions. Naysayers recalled his past as a soldier for the Third Reich - a past he concealed until late in life. Interior Minister Eli Yishai hurried to declare Grass persona non grata. Should he land at Ben-Gurion International Airport and hand his passport to the immigration control officers, he will be hurriedly escorted by burly policemen to the first Lufthansa flight back to Frankfurt - or, even better, to Munich, as befits someone who once followed der Fuhrer's orders.

The emotions can be understood, but it's hard to accept the overreaction. When the interior minister says, "If Gunter Grass wants to continue to distribute his false and distorted works, I suggest he do so from Iran, where he'll find an appreciative audience," he doesn't even detect the irony in his words. Because it's precisely his decision not to let Grass enter Israel because of a poem he wrote that is characteristic of dark regimes like those in Iran or North Korea.

The combination of declarations against Israel and a past as a Nazi soldier is an explosive combination that invites sharp reactions. But while Benjamin Netanyahu's remark describing Grass' work as "ignorant and shameful declarations that any fair person in the world must condemn" can be accepted as part of the public debate, Yishai's use of his governmental authority is not legitimate. Any protest should be expressed within the democratic-liberal framework, which allows every person to express his views - provocative though they may be.

Grass, a Nobel laureate for literature, did no more than write a poem. The State of Israel, through its interior minister, reacted with hysteria. It seems that at issue is less an undesirable person than an undesirable policy.


Vojislave, pitanje, da li su Ginterove oči bile žive i tople, ili onako vodenjkaste, i da li je pričao kroz stegnute zube, ili onako, s punim grimasama lica?


Gresis!

Goethe, je javno priznao da je njegov "BAUK" - Bolji u prepevu, prevodu od njegovog.
Tog mostarca - pesnika je bolji, suroviji, nemilosrdniji - milosrdniji, umoljiviji - nego moj!

Hoces na nemackom iz II gimnazije u originalu; ili na "nasem".
Hoces na nemackom, die Fluechtligs sa plakata 1 x o.50 m; il' hoces moj prepev>
Hoces Jevrejsku kletvu - dabogda imao - pa nemao.

Sve sam ih jos uvek preziveo, kao Straja Behar - Izrael; koji me docekivase na vratima i zvase sinom.

Nisam to ni registrovao, kako me zove; dok me kcerka sa 7 godina; nije pitala:
-Jel' mi to idemo kod ONOG; sto te zove sine il' kod onih drugih cija se zena isto zove!

Ooops, sta moje pikavce; moze da cuje - registruje - zapamti; "gadja oca" - pitanjem?!?
tsunade tsunade 10:12 14.04.2015

Re: Ovako nešto

PS. Kakav je Grasov pasulj, ne znam, nas dvojica smo, kao što se iz narečenog vidi, pripremili svinjski paprikaš. Bio je odličan, a tek rizling...


najbolje od svega vam je ispala ova priča. čitam je uz jutarnju kaficu i uživam
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 10:58 14.04.2015

Re: J Left's callin'

Srđan Fuchs
Vojislave, pitanje, da li su Ginterove oči bile žive i tople, ili onako vodenjkaste, i da li je pričao kroz stegnute zube, ili onako, s punim grimasama lica?

Pre nego što sam počeo da čitam "Ljušteći luk", bio sam kivan na Grasa, kao i na sve viđenije evropske intelektualce koji su podržali NATO intervenciju protiv Srbije.Taj njegov čin shvatio sam kao razumljivu reakciju ranijeg pripadnika SS trupa. Međutim, tokom čitanja njegovog autobiografskog dela, promenio sam stav. Kada je stupio u SS bio je sedamnaestogodišnjak i verujem da nije imao mnogo izbora. "Ljušteći luk" mi je delovao kao iskrena ispovet, onoliko koliko autobiografska dela to mogu biti, te sam i takvu sliku stvorio o piscu.
To što je 2014.g. priznao da je pogrešio u proceni kada je reč o NATO bombardovanju Srbije, te da sa naknadnom pameću i iskustvom ne bi javno podržao tu intervenciju, samo je potvrdila moje zaključke o Grasu.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 12:58 14.04.2015

Re: Ovako nešto

Dr M
Vojislave, tekst Ti je bolji od rizlinga.

Hvala, Dr M. Ipak, sve zavisi od ugla posmatranja, a i od toga šta si ručao.

qqriq qqriq 12:58 14.04.2015

Re: J Left's callin'

To što je 2014.g. priznao da je pogrešio u proceni kada je reč o NATO bombardovanju Srbije, te da sa naknadnom pameću i iskustvom to ne bi javno podržao tu intervenciju, samo je potvrdila moje zaključke o Grasu.


Vi to Od Do.......
Ja sam, kažem, uvek volela Gintera Grasa, još od "Limenog doboša", odvajala lik i delo to sam tela reći, pa dakle još od sinoć žalim zbog smrti i citiram delove iz njegovog intervjua, jer znam da mnogi ne čitaju komentare nit otvaraju linkove, ama ne odu čak ni na inglorious google.
Pa tako, a vezano za citat gore, mala dopuna, čisto da se i to zna:

"Kancelar Šreder nije iskoristio novouspostavljeni suverenitet Nemačke da se usprotivi bombardovanju Savezne Republike Jugoslavije.

To ima svoju predistoriju. Tu je bilo Kosovo na kome je Srbija sprovodila teror nad albanskim stanovništvom i ja sam bio za to da to mora da se okonča. Bio sam, međutim, protiv bombardovanja Srbije i Beograda, pogotovu kada su te čuvene kolateralne greške uzele maha.

Da danas stojim pred tim izborom, rekao bih “ne” bombardovanju. Trebalo je predvideti da će akciju predvoditi Amerika, da se neće zaustaviti na Kosovu i da će se proširiti na Srbiju. To je bila moja pogrešna procena, danas bih se sa dodatnim iskustvom sa američkim vojnim intervencijama i njihovim posledicama zalagao protiv bombardovanja.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 13:30 14.04.2015

Re: J Left's callin'

qqriq
Vi to Od Do.......

Pa, nije baš tako. Lepo piše da je to što je priznao grešku, samo potvrdilo moje ranije zaključke o Grasu.

Uostalom, svi treba da razlikujemo delo i ličnost pisca, mada to nije uvek jednostavno.
emsiemsi emsiemsi 14:54 14.04.2015

Re: J Left's callin'

Vojislav Stojković
Srđan Fuchs
Vojislave, pitanje, da li su Ginterove oči bile žive i tople, ili onako vodenjkaste, i da li je pričao kroz stegnute zube, ili onako, s punim grimasama lica?

Pre nego što sam počeo da čitam "Ljušteći luk", bio sam kivan na Grasa, kao i na sve viđenije evropske intelektualce koji su podržali NATO intervenciju protiv Srbije.Taj njegov čin shvatio sam kao razumljivu reakciju ranijeg pripadnika SS trupa. Međutim, tokom čitanja njegovog autobiografskog dela, promenio sam stav. Kada je stupio u SS bio je sedamnaestogodišnjak i verujem da nije imao mnogo izbora. "Ljušteći luk" mi je delovao kao iskrena ispovet, onoliko koliko autobiografska dela to mogu biti, te sam i takvu sliku stvorio o piscu.
To što je 2014.g. priznao da je pogrešio u proceni kada je reč o NATO bombardovanju Srbije, te da sa naknadnom pameću i iskustvom ne bi javno podržao tu intervenciju, samo je potvrdila moje zaključke o Grasu.

Уз дужан респект ка твом уважавању Гинтера Граса, морам да ти опонирам и да кажем --- баш супротно.
Мени се он гади, као и сви са накнадном памећу.
Посебно ми се гаде такви као он који су морали да знају да није тако како је тада приказивано.

Dr M Dr M 17:51 14.04.2015

Re: J Left's callin'

Мени се он гади, као и сви са накнадном памећу.


Bolje naknadna pamet nego večna glupost
princi princi 17:59 14.04.2015

Re: J Left's callin'

Koliko sam ja to pratio, kod Grasa se ne radi o naknadnoj pameti nego o dugo (citavu 61 godinu) precutkivanoj proslosti.
Dr M Dr M 18:11 14.04.2015

Re: J Left's callin'

princi
Koliko sam ja to pratio, kod Grasa se ne radi o naknadnoj pameti nego o dugo (citavu 61 godinu) precutkivanoj proslosti.


Pa dobro, mogao je tajnu da odnese u grob, a nije.

Moja primedba se odnosila samo na razliku izmedju opamećivanju nekad i opamećivanju nikad.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 18:12 14.04.2015

Re: J Left's callin'

princi
Koliko sam ja to pratio, kod Grasa se ne radi o naknadnoj pameti nego o dugo (citavu 61 godinu) precutkivanoj proslosti.


emsiemsi je verovatno mislio na Grasovu podršku NATO razaranju Srbije, a tu je priznanje, da je pogrešio, usledillo posle svega 15 godina.
princi princi 18:14 14.04.2015

Re: J Left's callin'

Pa dobro, mogao je tajnu da odnese u grob, a nije.

Verovatno nije. Postoje zapisi, dokumenti. Ne verujem da ga je savest terala. Pre zelja za publicitetom. Svaki pisac je pomalo (ili povise) drama queen, voli da se o njemu prica i pise.
Dr M Dr M 18:23 14.04.2015

Re: J Left's callin'

princi
Pa dobro, mogao je tajnu da odnese u grob, a nije.

Verovatno nije. Postoje zapisi, dokumenti. Ne verujem da ga je savest terala. Pre zelja za publicitetom. Svaki pisac je pomalo (ili povise) drama queen, voli da se o njemu prica i pise.


Nije nemoguće. Ipak mi više godi misao da je u pitanju pucanj u sopstvenu licemernost.
tess tess 18:36 14.04.2015

Re: J Left's callin'

princi
Pa dobro, mogao je tajnu da odnese u grob, a nije.

Verovatno nije. Postoje zapisi, dokumenti. Ne verujem da ga je savest terala. Pre zelja za publicitetom. Svaki pisac je pomalo (ili povise) drama queen, voli da se o njemu prica i pise.

..ni savjest, ni publicitet.
emsiemsi emsiemsi 18:38 14.04.2015

Re: J Left's callin'

Vojislav Stojković
princi
Koliko sam ja to pratio, kod Grasa se ne radi o naknadnoj pameti nego o dugo (citavu 61 godinu) precutkivanoj proslosti.


emsiemsi je verovatno mislio na Grasovu podršku NATO razaranju Srbije, a tu je priznanje, da je pogrešio, usledillo posle svega 15 godina.

Да. На то сам мислио.
СС-овачка прошлост је прича за себе.
tess tess 18:39 14.04.2015

Re: J Left's callin'

Dr M
princi
Pa dobro, mogao je tajnu da odnese u grob, a nije.

Verovatno nije. Postoje zapisi, dokumenti. Ne verujem da ga je savest terala. Pre zelja za publicitetom. Svaki pisac je pomalo (ili povise) drama queen, voli da se o njemu prica i pise.


Nije nemoguće. Ipak mi više godi misao da je u pitanju pucanj u sopstvenu licemernost.

..da, upravo to.
qqriq qqriq 19:29 14.04.2015

Re: J Left's callin'

svi treba da razlikujemo delo i ličnost pisca, mada to nije uvek jednostavno.


Pa ja baš o tome.
qqriq qqriq 19:45 14.04.2015

Re: J Left's callin'

princi
Pa dobro, mogao je tajnu da odnese u grob, a nije.

Verovatno nije. Postoje zapisi, dokumenti. Ne verujem da ga je savest terala. Pre zelja za publicitetom. Svaki pisac je pomalo (ili povise) drama queen, voli da se o njemu prica i pise.



Bio već uveliko pun kinte, dobio Nobela, knjige mu prevedene na sve jezike, "Limeni doboš" osvojio i Zlatnu palmu i Oskara, on imao blizu osamdeset al drama gueen ga terala da pomoću SS nabaci malo publiciteta plus.
AU!
alselone alselone 20:49 14.04.2015

Re: J Left's callin'

Koliko sam ja to pratio, kod Grasa se ne radi o naknadnoj pameti nego o dugo (citavu 61 godinu) precutkivanoj proslosti.


Upravo.

Odmah se setim onih zemalja koje manje ili vise prividno neguju nacisticku ideologiju, kao sto su Madjarska, Hrvatska i druge, koje zlocince iz Drugog svetskog rata hapse u terminalnoj fazi starosti. Bas ih tada slucajno pronadju.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 11:48 16.04.2015

Re: Ovako nešto

tsunade
najbolje od svega vam je ispala ova priča. čitam je uz jutarnju kaficu i uživam


Hvala,
a ako ti treba recept za svinjski paprikaš na belom vinu koji smo pripremali pok. Gras i ja, javi se.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 12:04 16.04.2015

Re: Ovako nešto

zilikaka
ili slično je možda mogao da napiše i Ivan Ivanji.


Napisao je u današnjem "Vremenu". I u tom tekstu se spominje da je Gras bio odličan kuvar, a umesto svinjskog paprikaša na belom vinu, spominje se gust pasulj sa svinjskim pečenjem.
hajkula1 hajkula1 12:54 17.04.2015

Re: J Left's callin'

Dr M
princi
Koliko sam ja to pratio, kod Grasa se ne radi o naknadnoj pameti nego o dugo (citavu 61 godinu) precutkivanoj proslosti.


Pa dobro, mogao je tajnu da odnese u grob, a nije.

Moja primedba se odnosila samo na razliku izmedju opamećivanju nekad i opamećivanju nikad.



I da to baš, baš niko ne zna? Malo morgen.
cgubg cgubg 19:53 13.04.2015

Filip David

Dao izjavu pohvalnu, toplu, sa mnogo uvazavanja. Ocigledno su mu sve oprostili.
princi princi 20:16 13.04.2015

Re: Filip David

Ocigledno su mu sve oprostili.

Ko to "oni"? Kome njemu? Dobrici Ćosiću? :).
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 20:29 13.04.2015

Re: Filip David

cgubg
Dao izjavu pohvalnu, toplu, sa mnogo uvazavanja. Ocigledno su mu sve oprostili.


ko, Desnica, ispeglali bi ga bejzbolajom da su ga dohvatili.

Levica mu nikada nije ni uzimala za zlo - moš misliti, Pisac izražava zivku kroz poetical thinking.


49 41 49 41 21:57 13.04.2015

Re: Filip David

princi
Ocigledno su mu sve oprostili.

Ko to "oni"? Kome njemu? Dobrici Ćosiću? :).

Azemu Vlasiju, ma ne Mahmutu Bakaliju, ... opss, Petru Stambolicu il' Ivanu ?!?

Ma jok, austrijskom kandidatu za predsednika U.N.; koji umre nedavno u 84.
"Heroju" iz Panceva i dalje.

Ma ne znam, ne secam se; nisam se ni rodio!
Stalno me " izvlacise " nastavnicka veca; zbog trojke iz Istorije.
cgubg cgubg 13:22 14.04.2015

Re: Filip David

princi
Ocigledno su mu sve oprostili.

Ko to "oni"? Kome njemu? Dobrici Ćosiću? :).


Msm stvaaarno!
Ginteru Grasu su oprostile grupacije posebno osetljive na holokaust.
Jbt DĆ
princi princi 17:09 14.04.2015

Re: Filip David

Jbt DĆ

I t FD.
freehand freehand 17:27 14.04.2015

Re: Filip David

princi
Jbt DĆ

I t FD.

Fjodor Dostojevski?
princi princi 17:48 14.04.2015

Re: Filip David

I on.
qqriq qqriq 21:56 13.04.2015

da skratim

pogodilo me, iako je bio već star, star ali još pun života.



"Ja sam tada imao trideset jednu, trideset dve godine, kada je za mene počelo ono, što se naziva slavom. U početku je sve to bilo zabavno, ali to kako nekoga slave u Nemačkoj prilično je dosadno i nimalo ne pomaže pri radu, samo je prepreka na putu.

Tek što sam predao rukopis Limenog doboša, isuviše rano sam počeo da radim na drugom romanu ali sa pogrešnom pripovedačkom koncepcijom, koja je posle prerasla u Pseće godine. Moj život je zapravo radni proces.

Često me pitaju za Nobelovu nagradu. Kada razmišljam o svim nagradama koje sam dobio u životu, za mene je najznačajnija nagrada Grupe 47 , koju sam dobio 1958. za rukopis Limenog doboša iz koga sam čitao, a koji tada još nije bio objavljen. To je nagrada koju su mi dodelile kolege pisci. Ona mi je i finansijski pomogla. Tada sam bio veoma siromašan i odjednom sam imao u džepu 4500 maraka i mogao sam da na miru napišem roman do kraja."

(iz intervjua Vremenu)

P.S.

Ljušteći luk, koji genijalan naslov za autobiografiju.
49 41 49 41 22:38 13.04.2015

Re: da skratim

qqriq
pogodilo me, iako je imao dobre godine, ali ja i inače samo o smrti mislim




Nemoj da me "C"- Copy right: ti kao ja 86. - majci.
Krv, komsije, klanje odvodjenje, pljacke, komsija; ...

Pitase me Lazo Turanjanin, cujen posle mnogo godina i 2 sata razgovora i planovima o zivotu i biznisu, njegovog kuci od 1 Milion u glavnom gradu British Colombia -
Sta cemo sad, ako ponovo pocne i ovde ?!?

Ma boli me k...c; odoh ja na Huwaje, da pecam na suncu i golisav -kao kad sam bio mali.
Meni su blizi od tebe, avionom; platicu creditnom - posle toga ko ce koga da "rokaa" i to me .boli>

Ja cu da gledam preko plavog neba; dok pecem ribu na zaru i da vicem - Joj budala.

Ovog puta necu da vucem zenu i kcerku u "prtljagu" - kao zadnjih dve decenije.
I to me boli k...

A stari vergl svira - sa "necijih" zidina. Kineskih, Mexickih, Izraelskih; il' Parka mira na MOSTU!
qqriq qqriq 22:51 13.04.2015

Re: da skratim

Ja cu da gledam preko plavog neba

ha, ti uhvatio "original", posle ja menjala, bilo mi nešto em patetično em kakve pa sad veze ima sa Ginterom Grasom.
nego, "Limeni doboš" mi ljubljeni roman/film ( fotka je iz filma ), ono u rangu najboljih.
a godine idu, lete.
užas. užas. užas.
qqriq qqriq 22:53 13.04.2015

Re: da skratim

odoh ja na Huwaje, da pecam na suncu i golisav -kao kad sam bio mali.
Meni su blizi od tebe, avionom; platicu creditnom


ti si moj idol

49 41 49 41 00:21 14.04.2015

Re: da skratim

qqriq
odoh ja na Huwaje, da pecam na suncu i golisav -kao kad sam bio mali.
Meni su blizi od tebe, avionom; platicu creditnom


ti si moj idol



Odoh ja na Huwaje, bez igdje IKOGA!
49 41 49 41 01:42 14.04.2015

Re: da skratim

qqriq
Ja cu da gledam preko plavog neba

ha, ti uhvatio "original", posle ja menjala, bilo mi nešto em patetično em kakve pa sad veze ima sa Ginterom Grasom.
nego, "Limeni doboš" mi ljubljeni roman/film ( fotka je iz filma ), ono u rangu najboljih.
a godine idu, lete.
užas. užas. užas.


Juce razgovarah sa Jeffom, norvezaninom poreklom; Isti kao Petar Simonetti.
Iste godine kad Petra upoznah, body sise, visina, sve istina.
SAmo trista metara, preko ograda!

Pricamo skoro sat, iako sam posao s drugom namerom.
Prica mi sta mu se sve desilo u zivotu - usput. Pokazuje mi svoj Vrt, ima belog luka, pravi sanduke u vrtu na tri nivoa - da rastu krompiri.
Kako je pao sa visokog krova na ledja; gleda u nebo i zahvaljuje mu - Sto je to preziveo.
Pokazuje mi zicane aleje sa belim lukom; to je prirodni antibiotik. Voleo bi i pcele da IMA, al ne veruje da je to moguce sa ovakvom okolinom i malo sunca.

Pokazujem mu prstom na 500 m od nas. Gaji pcele, imao je 20 kg i vise od tih kosnica-dve.
Objasnjavam mu da znam, ...

Slusam ga sat - slucajno u prolazu; biciklom.

Pitam ga, sto to sve radis; Kad ce Rat ?!?

Majci se ispovedih te noci; 86. u dva nocu!
Gledase me NEMO i slusase.

Posle me moljase, kao Boga - da joj dovedem unuku da je vidi posle 5 god.
Dovedoh joj je - umre na miru, posle dva meseca.


qqriq qqriq 08:13 14.04.2015

Re: da skratim

Majci se ispovedih te noci; 86. u dva nocu!
Gledase me NEMO i slusase.

Posle me moljase, kao Boga - da joj dovedem unuku da je vidi posle 5 god.
Dovedoh joj je - umre na miru, posle dva meseca.


ima trenutaka koji ostanu upamceni za ceo zivot, nikad ne znam da li je to dobro ili nije.
vise mi vuce da jeste



edit

Iz istog intervjua, datog 2014:

"Politički angažman, kampanje koje sam vodio za SPD, Socijaldemokratsku partiju Nemačke, koštali su me snage i vremena, ali se zbog toga nikada nisam pokajao. To je, takođe, često bilo povezano sa porazima, ali u porazu se više nauči nego u pobedi. I to je bio proces učenja, kroz taj politički pešački rad dospeo sam u regije do kojih pisac po pravilu ne dolazi. To je proširilo moj horizont.

U svojim političkim procenama potcenio sam moć banaka. Isuviše dugo sam verovao u moralnu snagu i nadmoćnost Amerike, iako je trebalo bolje da znam. Potcenio sam bogatstvo i snagu ideja kapitalizma, kojeg uvek nanovo sustignu krize, a koji onda dolazi na tržište sa novim trulim papirima i pronalazi svoje pobornike.

Protivno opštem trendu, ipak sam na ovaj svet izrodio šestoro dece, moja žena ima svoje dvoje dece, imam osamnaestoro unučadi, praunuče mi je na putu, tako da ako Nemci budu izumrli, to neće biti moja krivica."



Vojislav Stojković Vojislav Stojković 13:19 14.04.2015

Re: da skratim

qqriq
"Protivno opštem trendu, ipak sam na ovaj svet izrodio šestoro dece, moja žena ima svoje dvoje dece, imam osamnaestoro unučadi, praunuče mi je na putu..."


i za ovo, a ne samo za knjige koje je napisao, zaslužuje poštovanje.
vlad_aleksh vlad_aleksh 09:33 14.04.2015

Dobra

Dobra Vam je ova priča Vojislave.
princi princi 09:43 14.04.2015

Re: Dobra

Ume Vojislav, i da pise i da prica, izgleda. Verovatno odraz misleceg coveka. Jedino mi truba kad pocne sa onim kletvama.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 10:04 14.04.2015

Re: Dobra

princi
Jedino mi truba kad pocne sa onim kletvama.


Ako je reč o ovim kletvama, samo sam citirao nobelovca Džona Maksvela Kucija (Dnevnik loše godine, Paideia, Beograd, 2008, str. 51–55). Iskreno, slažem se sa Kucijem i spadam među one ljude koji ne mogu da "prihvate da u vasioni nema pravde".
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 10:05 14.04.2015

Re: Dobra

vlad_aleksh
Dobra Vam je ova priča Vojislave.

Hvala, sa zadovoljstvom služim blogopučanstvu.
qqriq qqriq 10:15 14.04.2015

Re: Dobra

Hvala, sa zadovoljstvom služim blogopučanstvu.

Ja ovde zbog Gintera, vi?
princi princi 10:21 14.04.2015

Re: Dobra

samo sam citirao nobelovca Džona Maksvela Kucija

I nobelovci su samo ljudi, :).
mirelarado mirelarado 10:32 14.04.2015

Re: Dobra

Ja ovde zbog Gintera


Ја због одличне Јеремијине приче коју памтим још из прадавних времена када сам блог само читала, па ми је ово пријатно подсећање. Гинтер је написао Лимени добош. Мени (од њега) довољно.
qqriq qqriq 10:37 14.04.2015

Re: Dobra



angie01 angie01 10:58 14.04.2015

Re: Dobra

Ја због одличне Јеремијине приче коју памтим још из прадавних времена када сам блог само читала, па ми је ово пријатно подсећање. Гинтер је написао Лимени добош. Мени (од њега) довољно.


upravo tako!
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 13:16 14.04.2015

Re: Dobra

qqriq
Ja ovde zbog Gintera, vi?

mirelarado
Ја због одличне Јеремијине приче коју памтим још из прадавних времена када сам блог само читала, па ми је ово пријатно подсећање. Гинтер је написао Лимени добош. Мени (од њега) довољно.

angie01
upravo tako!

A ja ovde i zbog vas i zbog herr Grass-a.
qqriq qqriq 13:42 14.04.2015

Re: Dobra

zbog herr Grass-a.


Do danas u podne ovde bilo desetak komentara, a to već nisam mogla da gledam, pa sam namerno dodavala..

Vojislav Stojković Vojislav Stojković 13:49 14.04.2015

Re: Dobra

Slažem se, herr Grass je zaslužio više, pa makar da je moja malenkost pisala o njemu.

PS: Nadam se da niko neće pomisliti da si ti zbog toga bot.
qqriq qqriq 13:59 14.04.2015

Re: Dobra

Slažem se, herr Grass je zaslužio više, pa makar da je moja malenkost pisala o njemu.


Sasvim sigurno.
Srećom da si (na)pisao, i to odličan blog.
Nego, nigde komentara, ili slabo slabo, sitno tanko,
malo o Grasu a čovek takvog opusa, takvog života i takvog karaktera umro!
Out of Beirut Out of Beirut 19:25 14.04.2015

Re: Dobra

malo o Grasu a čovek takvog opusa, takvog života i takvog karaktera umro!

Каже се да је лоше судити другима, безусловно, што значи: без обзира да ли је суд негативан или - позитиван. Лоше је етикетирати друге, и, с тим ускоо везано, лоше је карактеризирати људе, због тога што (1) тиме другог човека ограничавамо нашим очекивањима, и (2) да би поштовали факат да су људска бића у суштини веома прилагодљива (и џекилхајдовска).
Ако кажемо: лош човек, то је посебно лоше етички, а кад кажемо добар човек, то је интелектуално лење и приглупо.

У фудбалу се чује савет: не гледај у играча него у лопту. Слично важи у друштвеном животу уопште. Ко је какав је избор теме којим ми сами себе маргинализујемо.

Треба водити рачуна о детаљима процеса и догађаја.
Покушавајмо да уочимо обрасце, ... сложене обрасце. Рецимо: вешт писац, вредан писац, пун нијансираних опажања. А да ли је приметио да је терор стране коју је бранио често био већи од терора званично ,злочиначке' стране?

Пре свега, жижа наших интересовања мора бити судбина ... ... наша! Наша.

Бављење Великим човеком говори о избегавању бављењем - нашим слабостима! Које су велике! У веома крхким околностима!
qqriq qqriq 19:48 14.04.2015

Re: Dobra

Пре свега, жижа наших интересовања мора бити судбина ... ... наша! Наша.

Ovo mi daleko ko svemir.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 20:07 14.04.2015

Re: Dobra

Out of Beirut
У фудбалу се чује савет: не гледај у играча него у лопту. Слично важи у друштвеном животу уопште.
I u tenisu.
qqriq qqriq 20:33 14.04.2015

čitam čitam

recimo..

APRIL 13, 2015
The Greatness of Günter Grass
BY SALMAN RUSHDIE

In 1982, when I was in Hamburg for the publication of the German translation of “Midnight’s Children,” I was asked by my publishers if I would like to meet Günter Grass. Well, obviously I wanted to, and so I was driven out to the village of Wewelsfleth, outside Hamburg, where Grass then lived. He had two houses in the village; he wrote and lived in one and used the other as an art studio. After a certain amount of early fencing—I was expected, as the younger writer, to make my genuflections, which, as it happened, I was happy to perform—he decided, all of a sudden, that I was acceptable, led me to a cabinet in which he stored his collection of antique glasses, and asked me to choose one. Then he got out a bottle of schnapps, and by the bottom of the bottle we were friends. At some later point, we lurched over to the art studio, and I was enchanted by the objects I saw there, all of which I recognized from the novels: bronze eels, terracotta flounders, dry-point etchings of a boy beating a tin drum. I envied him his artistic gift almost more than I admired him for his literary genius. How wonderful, at the end of a day’s writing, to walk down the street and become a different sort of artist! He designed his own book covers, too: dogs, rats, toads moved from his pen onto his dust jackets.

After that meeting, every German journalist I met wanted to ask me what I thought of him, and when I said that I believed him to be one of the two or three greatest living writers in the world some of these journalists looked disappointed, and said, “Well, ‘The Tin Drum,’ yes, but wasn’t that a long time ago?” To which I tried to reply that if Grass had never written that novel, his other books were enough to earn him the accolades I was giving him, and the fact that he had written “The Tin Drum” as well placed him among the immortals. The skeptical journalists looked disappointed. They would have preferred something cattier, but I had nothing catty to say.

I loved him for his writing, of course—for his love of the Grimm tales, which he remade in modern dress, for the black comedy he brought to the examination of history, for the playfulness of his seriousness, for the unforgettable courage with which he looked the great evil of his time in the face and rendered the unspeakable into great art. (Later, when people threw slurs at him—Nazi, anti-Semite—I thought: let the books speak for him, the greatest anti-Nazi masterpieces ever written, containing passages about Germans’ chosen blindness toward the Holocaust that no anti-Semite could ever write.)

On his seventieth birthday, many writers—Nadine Gordimer, John Irving, and the whole of German literature—assembled to sing his praises at the Thalia Theatre in Hamburg, but what I remember best is that when the praise songs were done music began to play, the theatre’s stage became a dance floor, and Grass was revealed as a master of what I call joined-up dancing. He could waltz, polka, foxtrot, tango, and gavotte, and it seemed that all the most beautiful girls in Germany were lining up to dance with him. As he delightedly swung and twirled and dipped, I understood that this was who he was: the great dancer of German literature, dancing across history’s horrors toward literature’s beauty, surviving evil because of his personal grace, and his comedian’s sense of the ridiculous as well.

To those journalists who wanted me to diss him in 1982, I said, “Maybe he has to die before you understand what a great man you have lost.”
That time has now arrived. I hope they do.

THE NEW YORKER
qqriq qqriq 14:11 14.04.2015

Kad sam prvi put

gledala film, ova scena me bacila u nesvest.
smatram je genijalnom ili: koliko moraš da budeš očajan da ovako gutaš, na živo.......



49 41 49 41 17:27 14.04.2015

Bukagije

Pokusavahu da im ih stave oko vrata, nogu.
Cupahu ih celog zivota svi i svuda. Jedva izvukose zivu glavu, da dodju do kraja -svog zacrtanog puta.
Dostojevski "pobeze" u Sibir; 9 godina
Henri Mueller u Ameriku
Umberto Ecco, Marsel Prust, Peter Handke, Kafka, Sartr, Dobrica Cosic, Ivo Andric, Mesa Selimovic, ...

Izdrzahu oni sve to.

Sta su sve radili, dok su bili mladi; silom - milom, licnim opredeljenjem, ...
Stavljaci bukagija se menjaju - oni nikako.

Napr. iako nisu pisci; jedan u Londonu, drugi u Moskvi, treci u h...
J... lud zbunjenog; kako koga zbune.

P.S.
Nisam vise siguran, nasom terminologijom - Bukagije, mozda?!?
Nune Popović Nune Popović 19:23 15.04.2015

Odlična priča!

Sjajno, uživao sam čitajući.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 11:54 16.04.2015

Re: Odlična priča!

Hvala.
princi princi 09:50 16.04.2015

Jedno je ipak sigurno

uopste nije lako biti srpski pisac (umetnik?) i ziveti s takvom stigmom bede o kojoj Gras pise.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 11:57 16.04.2015

Re: Jedno je ipak sigurno

Nije lako ni piscima u senci. Evo, vidi šta se desilo jednom od takvih:

Vučić smenio osobu koja mu piše autorske tekstove

qqriq qqriq 12:56 16.04.2015

Re: Jedno je ipak sigurno


Vučić smenio osobu koja mu piše autorske tekstove

emsiemsi emsiemsi 14:30 16.04.2015

Re: Jedno je ipak sigurno

princi
uopste nije lako biti srpski pisac (umetnik?) i ziveti s takvom stigmom bede o kojoj Gras pise.

Није лако бити Србин !
princi princi 21:23 16.04.2015

Re: Druga stvar koja me iznenadila

je ta sprega države i pisca. On ima batlere, kuće tamo, ovamo, onamo, očigledno kulturni atešei po ovim ili onim zemljama odlučuju o tome koga i gde pozvati kod državnog pisca... interesantno. Smejali smo se Rusima zbog ovakvih stvari, ali kao što vidimo ni liberalne demokratije ne prezaju od državnih pisaca, jazzera (nekad i rvača!) u shuttle diplomatiji, plaćanja Stonesima, možda i Dylanu da svira ovde ili onde.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana