Prvi radni dan u Narodnoj banci, posle tolikih godina, Radi je ličio na početak nekog filma u kome glumica zaspi u 1938., na peščanoj plaži rajskog ostrva, sa livrejisanim poslužiteljem koji je vodi do radnog stola, čajem i sendvičima koje raznosi servirka u 11 sati, u kancelariji sa tepisima i lusterima...pretapanje...i budi se na goloj hridi na obali sivog, ledenog mora, u Radinom slučaju u prizemlju zgrade Poštanske štedionice na kojoj su još rupe od metaka, na uglu Cvijićeve i Kneza Pavla koja se sad zove 29. novembra, u velikoj prostoriji bez zavesa , sa golim, prljavim patosom i tamnosivim zidovima, pod oštrim okom Maršala čeličnog lika i blagim pogledom nepogrešivog čeličnog brke. Scenografija je, očigledno, odgovarala filmu čiji je scenarist bio Rat a režirala ga Revolucija. Ipak, i tako sumorno radno okruženje imalo je jednu dobru stranu, za Radine brze noge bilo je na pet minuta od kuće.
Već prvog dana sprijateljila se sa Nikolijom, Nidžom, punačkom ženom kestenjaste kose, malo starijom od nje, majkom dva sina, od kojih je onaj drugi bio tri meseca mladji od njenog jedinca. Gospodja Nidža je stanovala u velikom stanu tik iznad njihove kancelarije pa su deca često ostavljana da se igraju sama, na plafon udaljenosti od majki, onda kad su se radna vremena tako poklopila da su žene bile za svojim radnim stolovima a muževi zabavljeni nekim svojim neodložnim poslovima. Srećom, deca su bila mirna I poslušna a majke su imale osetljive uši pa bi jurnule uz stepenište na najmanji šušanj, najčešće kad bi neko od dece ispustile knjigu na patos. Uostalom, drugih igračaka skoro da nije ni bilo ali je pravo čudo kakve sve gradjevine mogu da se naprave od knjiga, onda kad dosadi gledanje slika.
Gledanjeslika je, svakako, bilo dosadno I Radi, pogotovu gledanje u one dve na zidu, a onda je, jednog dana, a sneg se već odavno otopio, po povratku sa posla rekla Banetu:
„Jutros na zidu nema Staljinove slike. Juče bila, danas samo ekser. Šta li to znači“?
„Nešto se čudno kuva“, rekao je Bane, „ kaže mi Branko da su ruski inženjeri odjednom otišli na odmor u Rusiju, jednog dana u podne se rastanu, sutra ujutru ih nema“.
„Ma zamisli, meni Brana rekla da već dve nedelje nije videla ni jednu rusku uniformu, a ja, glupača, mislim Brana k`o Brana, važno joj kako se ko nosi...Misliš da će da odu“?
„Nismo mi te sreće“, rekao je Bane vrteći glavom, „ja se bojim da je ovo kao ono na moru, voda se malo povuče pa udari talas“.
„Onda treba da budemo pametni, talas može da te pokvasi a može i da te udavi, zavisi koliki je“.
„Ćutanje je zlato“, rekao je Bane. „To ti je sva pamet“.
Dok se tako u Profesorskoj koloniji pametovalo, u jednom stanu blizu Mažestika, Predrag N. S.... je otvarao treću kutiju cigareta i tajanstvenim glasom izdavao uputstva Olgi exM, sada S...., koja ga je slušala na pola uveta jer je bila zabavljena ćerkom:
„Ti da spakuješ sve što treba za vas dve i da budeš spremna za polazak u roku odma`! Ne znam kad će da treba ali Ti ideš sa mojom sestrom , kud` odvedu nju, i Tebe će. I,konspiracija! Nemoj samo da vodiš abrove po svojoj familiji! Jasno“?
„E, jaka vam konspiracija“, rekla je Olga, poluprezrivo kriveći usta. „Mirin muž seli fabrike za Sloveniju, Tvoj zet organizuje partizanštinu u Bosni a komšinica Mara došla na kafu sva crna u licu i kašlje, jezik ne uvlači, cele noći spaljuje papire u Agitpropu. Ne treba vi da se bojite da ću ja nešto da lanem, oni sa dugačkim jezikom su medju vama“.
Zahladjenje odnosa sa Rusijom nije prošlo neprimećeno ni na Neimaru.
„ E, zaigrala mečka i pred njihovom kućom“, seirio je teča-Nikola, trljajući ruke kao da je uglavio neku unosnu trgovinu.
„Kakva mečka, čija kuća“?, pitala je tetka-Mica nadajući se da je reč o nekoj lokalnoj pikanteriji.
„ Staljin više ne isporučuje mašine ovima, rekao mi g. Nešić iz ministarstva“.
„ Crkli dabogda i Staljin i ovi“, rekla je tetka-Mica. „ I šta se nas tiču te njihove mašine“?
„Tiču nas se zato što to znači da su se pokarabasili“, strpljivo je objasnio dr Spasić.
„ Ako su“, rekla je tetka-Mica, „ kad god čujem Staljin, ja kažem Crko dabogda al` Bog nikako da posluša“.
„Oko toga se uvek složim sa Vama“, rekao je ljubazi doktor, „ali u ovoj situaciji to nije dobro“.
„Kako to“?, zainteresovala se tetka-Ruža, predosećajući neko zanimljivo objašnjenje.
“Ih bre, Ružo, kako ne razumeš”, umešao se teča-Milan, „ ako Staljin sad pritisne Tita on će da čuva guzicu bacajući se Amerikancima u zagrljaj“.
„Pobogu Milane, kako se izražavaš, baš si grubijan“!, negodovala je gospodja-Olga. „Uostalom, zar nije dobro da budemo sa Amerikom“?
„Dedino-Milan grubijan!“, čuo se Mišin glas ispod stola. Nije znao šta to znači ali je sigurno nešto zabranjeno, kao ona strašna reč zbog koje su ga grdili.
„Dobro je da budemo sa Amerikom“, smireno je analizirao dr Spasić, „ ali treba da gledamo širu sliku. Staljin je manijak, to je jasno. Pritiskaće dok je živ. Ako sad umre, pritisak će da popusti i ovaj će opet da se vrati u staro jato jer je zagrižen komunista. Zato je dobro da Staljin pritiska dovoljno dugo da se Tito toliko približi zapadu da više ne može nazad“.
„To je tačno“, složio se grubijan,“ samo, koliko poznajem ove, prvo će da dokazuju pravovernost dok ne ispustimo dušu, pa će da se okrene Americi tek kad ukine sve privatno i sve otera u kolhoze. Neće nam biti lako ali vredi“.
„Baš lepa budućnost“, rekla je tetka-Ruža držeći prst na bradi, „ a šta ako ovaj podvije rep, pokupi pare iz trezora i pobegne u Ameriku a nas ostavi na cedilu“?
„Nije on baš toliko glup“, rekao je dr Spasić. „ Onaj Trocki mu je dobar primer koliko je duga Staljinova ruka. On sad više nema kud, sateran je u ćošak i boriće se do poslednjeg od nas“.
„Još jedan rat“?, bolno je uzdahnula gospodja-Olga.
„Ne verujem“, progundjao je ujka-Milan. „Bar dok Amerika ima onu bombu. Ako je i Staljin napravi, e, onda će da bude važno da Bog posluša Micu, i to odmah. Inače će opet morati da zasuče rukave i da pravi svet ispočetka“.
„Valjda je nešto naučio“, nasmejao se dr Spasić, „ovaj prvi mu baš i nije ispao najbolji od svih , ma šta neko rekao“.
Istorija je, posle, nekima dala za pravo, nekima ne, ali su se Rada i Bane mudro držali prvobitnog stava, da ćute. „ Mi smo u loncu ispod koga gori vatra. Neću da navijam za to koji će nas ljudožder pojesti“, rekao je Bane dok su se vraćali kući.
Dok su se kanibali zabavljali raspirivanjem vatre pod loncem, oni koje je sudbina stavila u kotao bavili su se učenjem, Bane danju, Rada, noću, često držeći na krilu dete koje se budilo u cik zore da bi prstićima jurilo bubice poredjane u beskrajne redove, sve dok mama ne bi liznula prst da okrene stranu.
Krajem juna, još jedna, važna strana je bila okrenuta i to okretanje je objavljeno na prvoj strani Politike. Rada i Bane su je čitali sa nekim čudnim mirom, takoreći bez ikakvog osećanja. Njihove emocije su bile potrošene nekoliko dana ranije, kad su, gotovo u istom satu, položili poslednji ispit iz treće godine fakulteta. Tako je ispalo da njihova sećanja na juni `48. nisu bila vezana za Rezoluciju nego za jedan mnogo intimniji dogadjaj; dok su čitali tekst na prvoj strani novina njihov sin je, vukući prstom po prepoznatljivom zaglavlju, prvi put složio reč iz pojedinačnih slova; P-O-L-I-T-I-K-A.
Politika.