Budućnost| Literatura| Umetnost| Život| Životni stil

Roman, ogledalo, mačke

FINAL ROUND ART RSS / 21.04.2015. u 16:46

Nemam običaj da čitam kad ustanem. Jutros sam napravio izuzetak. Možda i nisam, kada se bolje pogleda. Čitao sam ležeći; tek što sam otvorio oči, uzeo sam knjigu koju sam pre nekoliko dana dobio na poklon od devojke. Jednom davno sam spomenuo, dok smo sedeli na klupi u parku, kako imam želju da pročitam tu knjigu, i kako ću je, prvom prilikom uzeti iz biblioteke, ona je to zapamtila, i sada posle nekoliko nedelja (pritom bi valjalo naglasiti da sam ubrzo zaboravio na tu knjigu, što znači da je nisam ni uzeo iz biblioteke kako sam nameravao), knjigu sam imao u rukama, i propisno sam se obradovao; ne samo iz razloga što sam lud za tim austrijskim piscem, već me je obradovao njen gest. Dok smo večerali, izrazio sam joj zahvalnost, i jedva sam dočekao da je zgrabim (knjigu!) i prepustim joj se, u potpunosti.

Bio sam zauzet prethodnih dana, hoću reći, od perioda kako sam dobio knjigu pa sve do jutros kada sam je dopola pročitao, pa nisam mogao da je pročitam, kako se možda očekivalo odmah te večeri, ili sutradan, ili dan-posle-sutradan, ali to nije bilo ni važno. Jutros sam, dakle, napravivši izuzetak, čitao. Probudio me je lavež pasa ispresecan krajnje čudnim, hajde-da-se-parimo artikulacijama komšijskih mačaka, i nisam, kao što sam to umeo da činim ranije, ustao, onako samo u gaćama, čak i bez papuča, istrčao na ulicu i preko ograde, najpre osmotrivši da nema nikog od komšija napolju, pokušao da kamenom (ne velikim!) raskrinkam te mačje orgije koje su se oduvek ''vodile'' u mom kraju.  Pokušao sam da se smirim, što mi je na kraju i uspelo. Zevnuo sam poput ale, klimnuo glavu levo-desno kako bih razmrdao vrat, podigao ruke kao da želim da dosegnem do plafona, zatim ih spustio, pa uz njihovu pomoć povukao ramena unazad, sve dok nisu škljocnula. To je bio znak da predstoji čitanje. Preskočiću, jasno, deo u kojem bi trebalo da ispričam šta sam pročitao u knjizi, o čemu je reč u knjizi (a ne ''o čemu se radi'', kao što mnogi kažu), koji su likovi u knjizi, kada su ti likovi pišali ili radili ono drugo,  najzad, da iznesem svoje zapažanje i konačnu sliku o štivu, da izvučem pouku, poruku, kako god nazivaju ono što se izvlači iz knjige, i sve ostale gluposti koje se očekuju od čoveka kojeg nazivaju čitaocem. Ne. Nemam vremena za to. Napolju je isuviše lep dan, da bih sedeo za ovom prokletom mašinom i lupkao po njoj. Čekaju me zgibovi i čučnjevi. Ne radim već nekoliko dana, pa želim da iskoristim lepo vreme. Svakako ne planiram da sedim za mašinom kao degenerik i lupkam po slovima. Da skratim! Nakon što sam pročitao više od 70 stranica, ustao sam, pošteno se proteglio, otvorio prozor, udahnuo duboko, mada je bilo hladno, iako sunčano, pa su mi se nozdrve iznenadile, i onda sam otišao do kupatila. Otvorio sam ormarić u kojem se nalaze moje i ćaletove stvari, gaće, čarape, dezodoransi i druga ’’čuda’’, izvadio jedan par čarapa, i nazuo ih. Zatvorio sam ormarić i prišao ogledalu. Ne znam zašto, ali imam tu naviku da svako jutro, odmah po izlasku iz ’’ćebastog dvorca’’, odlazim do kupatila, obuvam čarape, i potom se pogledam u ogledalo. Najpre gledam lice, potom vrat, fascinira me žila koja se ponosno pojavi na njemu i iz čista mira nabrekne, zatim se vraćam na lice i zagledam se u oči, odmerim širinu zenica, pogledam čelo i divim se borama koje imam, mada ne bi trebalo, srazmerno mojim godinama, a onda se umijem, otpijem nekoliko gutljaja vode i nestanem iz kupatila. I ovog jutra ne bi drugačije izgledao ovaj svojevrsni riutal da se nije desilo to da mi je, čim sam se nasadio pred ogledalom, moj odraz izbegao i pred sobom sam video samo ogledalo, ako tako mogu da kažem, ili još bolje – samo pločice i deo vodokotlića koji su mi uvek iza leđa, a mene nije bilo. Bez mnogo razmišljanja sam počeo da skačem kao lud, kako bih se opet stvorio, da pomeram ruke kao da se razgibavam pred trening, da naizmenčno otvaram i zatvaram usta, ali ništa nije pomagalo. Nije slučajnost, pomislih, da sam u knjizi koju sam dobio na poklon od devojke, čitao o nekom knezu koji je skrenuo s uma, u odsustvu sina koji studira u Engleskoj, a dodatno ometen društvom svojih tupoglavih ćerki i još tupoglavije žene, stoga sam i ja sam skrenuo s uma. Ništa nije bilo isključeno. Ali, kada sam podrobno razmislio, zašto bih skrenuo? Tačnije, ništa do tog momenta nije ukazivalo na tako nešto, jer sam, ne kvareći običaj, obavio sve ono što radim gotovo svakodnevno. Što se kaže, nisam srušio tradiciju, pa da sam zbog toga skrenuo, ali, ipak, čitao sam knjigu u kojoj je centralna figura ludak. Bam! Tada mi je sinulo, neočekivano, iznebuha, dok sam posmatrao ’’prazno’’ ogledalo pred sobom, razlog mog novonastalog ludila, za koje sam verovao da neće dugo trajati, nije bilo to što sam čitao o ludaku, već zato što sam to učinio ujutru. Da! Uvek čitam pred spavanje, a sada sam čitao čim sam otvorio oči, i to je, zacelo, privuklo moje ludilo. Pritom, kako rekoh, čitao sam roman sa glavnim junakom (mrzim tu reč!) potpunim ludakom, i to je, eto, umiksano, što se kaže, izazvalo moje ludilo, ludilo pred ogledalom.

Još nekoliko minuta sam skakutao, otvarao i zatvarao usna, bečio se, pokušavao da napipam usta, oči, vrat sa nabreklom žilom, ali iako sam uspeo da ih osetim pod prstima, nisam uspeo da stvorim sebe, a to je ono što sam hteo, tačnije, nisam uspeo da učinim da se stvori moj odraz pred ogledalom. Ova situacija je, svakako, izazvala i moj smeh, te sam se zacerekao kao potpuni kreten, i tako nisam više bio samo ludak, već ludački kreten, okitio sam sebe, bezmalo, titulom ludačkog kretena, koji je, obavljajući svoju svakodnevnu jutarnju rutinu, a pre toga pročitavši 70 strana poklonjenog mu romana, izgubio svoj odraz pred ogledalom, i tako sebe okitio blesavom titulom. Lep prizor, pomislih.

I onda, onda sam prestao sa pokušajima da sebe stvorim u ogledalu, i pošao sam ka svojoj sobi da prilegnem, pre nego što ću se baciti na trening, jer uzaludno je pokušavati da jednoj tako gracioznoj i zagonetnoj napravi kakva je ogledalo, dokazati da nisi poludeo, kada je ona to već dokazala, i tu nema dalje, pomislih, krećući se laganim koracima ka svojoj sobi. I pre nego da zakoračim u sobu, začuo sam opet onu hajde-da-se-parimo mačju artikulaciju. I psi su zalajali. Nije bilo dalje! Sad ću da se jednom za svagda obračunam sa ovim mačjim orgijašima! pomislih. Izleteo sam u dvorište, sa sve čarapama koje sam, razume se, istog momenta isprljao, zgrabio kamen, popeo se na ogradu, procenio gde se nalazi ’’izvor’’mačjih orgija, vrlo brzo sam ustanovio da je negde iza ugla, kod komšijine žive ograde. Nanišanio sam u tom pravcu. Ispalio hitac! Ali, umesto da pogodim u centar orgijanja, ja sam, bezmalo, pogodio automobil, i to krov automobila, kako sam verovao, koji je bio parkiran uz ogradu, a da to prvobitno, razume se, nisam znao. Začuo se snažan udarac koji je nekoliko sekundi odzvanjao. Bam! širilo se komšilukom.

Bez oklevanja sam pobegao unutra, kao da se ništa nije desilo, i dograbio knjigu. Nastavio sam da čitam o knezu... 

 

Allan McSheffrey 



Komentari (3)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

anonimni_autor anonimni_autor 07:38 22.04.2015

konačno

I ja jednom prviUzgred ako se ne vidiš u ogledalu... dremni malo do doveče... tako je najzdravije
FINAL ROUND ART FINAL ROUND ART 15:13 22.04.2015

Re: konačno

e nek si prvi :)
matori mnogo radim i previse citam pa sam poludeja :)
anonimni_autor anonimni_autor 10:36 24.04.2015

Re: konačno

Više smo poludeli mi koji nemamo trenutno šta da radimo Ako imaš posao, drži se samo, izguračeš ti ovu krizu Seti se da ti stotine hiljada ljudi u ovoj zemlji zavidiSamo napred

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana