Otkako Srbija više nema fudbal, pozicija selektora reprezentacije skinuta je sa trona natežih poslova. Sada je to, bez sumnje, posao predsednika Vlade. To ne znači da nema drugih izuzetno teških i odgovornih zanimanja, ali razlika između premijerskog i posla vaskularnog hirurga u tome je što hirurg ne radi u okruženju u kome svaka budala misli da bi njegov posao radila bolje.
U situaciji kad budale horski zavijaju sa svih, naročito digitalnih, medija, glas učenih ljudi od integriteta, iskustva i struke, naročito postaje dragocen. Pretpostavaljam da Vučić kada ujutru oko pola šest otvori novine, prvo što čita jesu pametne i umesne kritike namenjene njemu i Vladi koju vodi. Jer šta će mu apologetski i poltronski tekstovi? Ok, donekle da potvrde da radi posao kako valja, ali šta on iz njih može da nauči? Kako oni mogu da mu pomognu da ispravi greške, ili da ih ne pravi više?
Zato sam se i sam obradovao kada sam na naslovnim stranama nekolicine nedeljnika video kritički nastrojene ličnosti koje su se kritički osvrnule na premijerov rad u prethodnom periodu. Vesna Pešić je u Vremenu, izrekla nekolike tačne stvari. Naročito je u pravu u osudi hajke na ombudsmana Jankovića. Prvo, ružno je za oko kad onolika armija napada jednog čoveka, a pogotovo što taj jedan nije politička ličnost uprkos svim naporima armije da ga predstave kao «žutog». U takvoj histeriji neutralni posmatrač hteo ne hteo mora da navija za slabijeg. Pa se postavlja pitanje čemu služi sve to. I kuda to vodi? Svaki se građanin može poistovetiti s Jankovićem kada vidi koje se sila stuštila na njega. Pritom, ne postoji živ čovek kome novinari istraživači koji su se uhvatili Jankovića ne bi u biografiji pronašli kompromitujućeg materijala dovoljno za momentalnu smrtnu kaznu bez suđenja. No premijer je mudar čovek, uvideće ovo i lično će zaštitititi zaštitnika građanina, siguran sam.
Ima i ovaj detalj. Kada je Kirbi rekao da se nezavisne institucije moraju poštovati, Vučić se složio, ali je dodao da je institucija jedno, a ličnost drugo. Tu mi je pao na pamet Oliver Antić koji je tvrdio da je svaki kritički tekst o predsedniku Srbije napad na instituciju države. Možda bi mediji mogli da mu odgovore rečima, jedno su institucije, ličnost je drugo.
Druga stvar koju Vesna Pešić uočava kod premijera jeste to što nas uči radu čovek čiji primer nije naročito ubedljiv. «Petnaest godina je držao banku u Skupštini i prodavao maglu», kaže Vesna. Pa bih je pitao, a šta političari, uključujući i nju, rade osim što drže banku u Skupštini, u stranci ili na televiziji, i što prodaju maglu, odnosno, što pričaju? Šta je proizveo bilo koji političari koji je to konkretni posao uradio? U tom smislu Vesna ne treba da bude nefer i da od premijera traži ono što ne traži od sebe.
Danica Popović se takođe obratila premijeru rekavši mu da je «propustio svoju šansu». Profesorka je više očekivala, to i kaže u intervjuu u NIN-u, a sada je razočarana učinkom i nabraja razloge. Ona je ekonomista, razlozi njenog nezadovoljstva su ekonomski, kao laik ne bih se u to petljao, ali mi je bio indikativan deo u kome ona kritikuje Vučićevu proevropsku orijentaciju i kaže da bi ona EU odbacila jer nam «otimaju» Kosovo. Na tom mestu intervjua kosa mi se digla na glavi: «Pored ovakvih intelektualaca, Bog te poživeo, Vučiću, 100 godina!», pomislio sam. Ja, za razliku od Danice, ne mislim da je Vučić propustio šansu jer nisam ništa od njega očekivao i sad se obradujem kad god uradi ono što ja držim ispravnim. On ne može da me razočara, može samo pozitivno da me iznenadi.
A pozitivno bi me iznenadio kada ne bi fermao Danicinu neodgovornu opasku oko EU, ako bi obuzdao svoje jurišnike, ako bi podelio packe svojim ljudima koji u borbi za prevlast obesmišljavaju njegov rad, i na koncu, ako bi pokušao da umiri strasti na političkoj sceni e da bi se ratoborna prangijanja i uvrede prekinuli, a svi sukobi preveli u normalni i demokratski dijalog neistomišljenika.