Društvo| Ekologija| Moj grad| Zdravlje| Život

Život bez vode

FINAL ROUND ART RSS / 08.06.2015. u 20:21

Užasan je osećaj kada se priča mora započeti sa ''bio je topao ili tmuran dan'' i tome slično, ali nekada se od te konvencionalne, da ne kažem – ustaljene rečenice, ne može pobeći, i zaista je bio topao junski dan, tek što su prestale kiše koje su danima padale, igrajući se sa mojim živcima, i na čiju me je pomisao sad bolela glava, sve je nekako bujalo, mirisala je lipa, nisam se ni na poslu mnogo umarao, dolazio sam kući zadovoljan i odlazio do obližnje prodavnice, čiji je vlasnik otac mog prijatelja, i gde sam oduvek, takoreći, uživao beneficije, da ne ulazim dublje u sve to, samo bi pokvarilo priču. Beton je ispuštao težak, vreo dah od kojeg sam imao osećaj kao da će mi stopala izgoreti ili se utopiti u asfalt, ali taj osećaj me nije prikovao za kuću i odvratio me ideje da odem do prodavnice, sednem u baštu ispred, u hlad, i popijem jedno hladno pivo. Pivo je besprekorno kliznulo niz moje grlo i vratilo me, što se kaže, iz mrtvih, mada nisam bio mrtav, kako rekoh, prilično sam se lepo osećao, ali svakako je toplotu bilo teško podneti, pa je sasvim razumno bilo da odem na pivo, što sam, tih dana, otkako su prestale kiže i zavladalo sunce, svakodnevno praktikovao. U tom mom svojevrsnom uživanju pridružio mi se, što je takođe bio čest slučaj, vlasnik prodavnice, otac mog prijatelja, s tim što on nije pio pivo već vodu, mlaku, uz to je, što bi uvek bilo neizbežno, pripalio i cigaretu, čiji dim mi nije smetao, iz razloga što je nekako ta nit od dima njegove cigarete nekako uvek, za razliku od drugih koji bi u mom društvu pušili, bežala od mene, pa čak i kada bi vetar duvao u mom pravcu. Vlasnik-otac, kako ga neretko onako za sebe oslovljavam, tek što je pripalio cigaretu, reče kako voda opet nije za piće. Pre nekoliko meseci, istina, voda zaista nije bila za piće, i ta se vest brže proširila mojim gradom nego, recimo, smrt Zorana Đinđića, ako je smem sebi da dopustim takvo poređenje, ali ovoga puta mi je, zaista, i pored toga što sam koliko-toliko pratio lokalne vesti, ta vest promakla, pa je, shodno tome, izazvala čudnu grimasu na mom licu, grimasu sa obrisom čuđenja, što je vlasnik-otac shvatio kao moje negodovanje, i doslovce, ne čekajući ni sekund, skočio sa svoje stolice rekavši mi: Ne veruješ? E jesi majmun – tako je rekao – pa, pogledaj ljude kako su se okupili, vidi kakav se red napravio, mazgo jedna! Onog koji bude čitao ovu moju priču, ne bi trebalo da začudi ili užasne ovakav njegov rečnik, rečnik jednog odraslog čoveka, pritom oca mog dobrog prijatelja, s njim sam, takoreći, oduvek u jednom takvom, kako bih rekao – ležernom odnosu, sa još ležernijim rečnikom, često me čašćava takvim rečima, što uvek u meni izazove samo smeh, tako je bilo i ovog puta, skočio je i pokazao mi prstom na red ljudi pred prodavnicom, što ja, začudo, nisam bio primetio kada sam seo da popijem pivo, nisam to primećivao sve dok mi on nije predočio. Svi ti ljudi, poređani uza zid kao da, izvini Bože, idu na streljanje, stajali su pogureni, cupkajući u mestu, nestrpljivi, imajući u vidu neizivesnost koju nosi situacija kada će širom otvorenih očiju posmatrati one koji su ušli pre njih, opaziće velike trolitarske i šestolitarske flaše u njihovim rukama, što znači da će i za njih same biti vode, neće ostati žedni, jer, kako vlasnik-otac reče, ni u jednoj od desetak prodavnica u okolini – a znao sam da kao i uvek preteruje sa svojim izjavama – više nema niti jedne flaše. Bilo je zanimljivo posmatrati takav prizor, još više prizor vlasnika-oca koji se toliko, takoreći, bio uzbudio zbog svega toga, da mu je pogled bio prikovan za sve te ljude koji će mu, tako je mislio, konačno doneti dobar pazar, nakon ''sušnog perioda''. Znajući da je u pravu, rekao sam mu da uzme nešto da popije na moj račun kako bih se ''iskupio'', ali on je odbio, i dalje gledajući ka redu potencionalnih kupaca, i meni je u tom trenutku sinula jedna misao: zar meni ne treba vode? Ako je čitav kontigent vode u svim prodavnicama u mom kraju planuo, takoreći, za sekund, šta će za mene ostati? Vlasnik-otac, a to sam zaboravio da napomenem, reče i to kako u čitavom gradu polako ponestaje zaliha flaširane vode, cisterne iz Beograda će doći tek za 2 dana, tako je tvrdio, a nove zalihe flaširane vode u naš grad će stići tek ujutru. Da budem iskren, u tom trenutku nisam bio žedan, stoga me ta moja pomisao i nije preterano pogodila, nagnuo sam žestok gutljaj piva, i gospodski uzdahnuo, zadovoljan, dok su mi kroz glavu hujale misli o tome kako smo se, misleći na moj grad, ponovo vratili u srednji vek. Moje misli bile su ovakve: imamo tehnologiju, kompjutere, internet, svemirske mobilne telefone, imamo sve, ali nemamo ispravnu vodu. I to drugi put u 2 meseca. Navikao sam na vodu iz česme, štaviše, svi smo navikli, i svi su bili pogođeni ovom nestašicom, razmišljao sam. Kada sam se oprostio od vlasnika-oca, i kada sam dokrajčio pivo, stigao sam kući i zacementirao se u stolicu, otklopio svoj laptop i otvorio vesti. Čitav grad je poludeo, kako sam video. Bilo je i onih koji su pribegli protestu ne bi li skrenuli pažnju na ono što se događa, pomislih da bi i ja trebalo da budem među njima, jer su to mahom mladi, nezadovoljni ljudi, ali nisam imao snage za to, jer mi je pivo pomutilo razum i zaplelo noge. Doći će sve na svoje, verovao sam. Pričalo se u tim vestima, između ostalog, o smeni ljudi u vladi, o smeni te hrpe lažljvaca, koji su, kako mnogi tvrde, već mesecima veoma uspešno zataškavali neispravnost vode, ali je konačno kucnuo čas da i tome dođe kraj. Doći će sve na svoje, verovao sam, i usebi ponavljao tu rečenicu. Ispostavilo se da sam zaista svojim mislima prizvao da tako bude; voda je već sutradan bila dobra za piće, mada su svi nastavili da konzumiraju flaširanu vodu koja, svojim kvalitetom, kako tvrdim, nije ništa bolja od ''česmuše'', ali to je već druga tema u koju ne želim da zalazim. Nisam potrošio novac na flaširanu vodu, pomislih, ali jesam na pivo, pa sam tako u svojim mislima izbalansirao gubitak. Gubitak? Nisam ništa izgubio, utolio sam žeđ i osigurao mesto u svom krevetu. Ubrzo sam zaspao, sanjajući kako pijem vodu iz česme...  



Komentari (4)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

hajkula1 hajkula1 11:08 10.06.2015

Vidim nema komentara


Tekst samo zbog naslova zaslužuje pažnju. Znam da u nekim mestima postoji problem s vodom za piće.

Nisu blogeri neosetljivi. Problem je, što je tekst nečitak; da ima novi red, razmak između redova, bilo bi više pažnje i komentara.



FINAL ROUND ART FINAL ROUND ART 15:41 12.06.2015

Re: Vidim nema komentara

hvala na komentaru :)
stefan.hauzer stefan.hauzer 09:08 12.06.2015

2.

drink more water
..or u might die



FINAL ROUND ART FINAL ROUND ART 15:42 12.06.2015

Re: 2.

vise se ne pije voda ovde

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana