Da li vam se dogodilo da vam ponude posao koji vam se uopšte ne radi ili da vam neko zatraži da mu prodate nešto što vam se ne uopšte prodaje, a vama nezgodno da odbijete? Za takve prilike postoji trik – zatražiš nerazumnu cenu i smeškaš se.
Problem je u tome što taj metod ne funkcioniše baš uvek. A kad ti ne upali, mrziš sebe zbog naivnosti i nedostatka karaktera, a posebno zato što nisi tražio još više. No povratka nema.
S vremena na vreme prevodim pred sudom. To baš ne volim da radim. A posebno ne volim da se zbog toga povlačim po nekim zabitima kojom prilikom više vremena provedem u putu nego radeći.
Elem, prošlu radnu nedelju sam protiv svoje volje i na sopstveno iznenađenje proveo u sudu pravde. I to na kraju sveta, u brdima, dan jahanja od kuće. Pozvali su me da radim, nije mi ni išlo tamo niti mi se radilo, pa sam primenio gore opisani oprobani trik, ali mi nije upalio. Nisu ni trepnuli, prihvatili uslove i poslali mi poziv za prošli ponedeljak. I u ponedeljak se probudim u praskozorje, sednem u kola i nekako stignem na početak suđenja. A da nisam došao em bih platio kaznu, em bi me sproveli pod oružanom pratnjom.
Zgrada suda je zidana u vreme fašizma. Sudnica izgleda kao u filmu. Sve da si sa druge planete odmah bi shvatio ko je ko u sudnici – predsednica sudskog veća sedi nasred podijuma posađena na velelepi presto, tapaciran i s visokim uzglavljem, pored nje članovi sudskog veća u foteljama s nešto nižim naslonima. A na zidu iza njih freska monumentalnih razmera – Mojsije na Sinajskoj gori u jednoj ruci drži tablice s Božjim zapovestima a drugom nešto kao preti. Pred njim, odnosno više kao ispod njega, tiska se i trese od straha neki silan narod . Mora da su nešto mnogo grešili kad ih je toliko strah. Kad ih pogledaš sve četvoro, sudije i proroka iza njih, ne znaš prosto ko je tu ljući i natmureniji. Sa dve strane sudijskog stola tužilac i branilac, svako u svojoj loži, svi ozbiljni, preozbiljni, i oni, kao i sudije, u crnim togama. Na sredini zapisničar s nekim aparatima za snimanje, mirkrofonima, žicama, kablovima, gajtanima, strah te da će te mašine da te provale ako lažeš, tako pametno i komplikovano deluju. A u areni, iza ogradice, kao u nekakvom simboličnom kavezu, okrivljeni. Pred ogradicom dve jednake, drvene stolice, na jednoj ja, a na drugoj se smenjuju svedoci. Samo se po togi vidi da nisam ni svedok ni okrivljeni. Iza okrivljenog dva pandura da nedaj bože ne utekne a iza njih drvene klupe za publiku. Prazne.
No, da se vratim onim drvenim stolicama. To što je svedocima stolica neudobna, to nije ni strašno, oni uđu, kažu šta imaju da kažu, ustanu i odu, a ja, nesrećnik, ceo dan na onoj stoličici, em je mala, em je tvrda.
I počne suđenje, u sudnici ludilo: trista svedoka, ovaj cmizdri, ovaj kuka, ovaj bogorada, sudinica preti i grdi, priziva pameti. Svi lažu, kao da namerno zbunjuju sud, ne možeš da pohvataš šta se zaista dogodilo. Kažem, svi lažu a svi deluju iskreno jer veruju da govore istinu i samo istinu, a opet se tu nište ne poklapa, sve u svemu prava rašomonijada. Jedno nas sve spaja, sudije, advokate, tužioce, okrivljenog, mene, pandure, svedoke - nikome nije drago što je tu gde je. Posebno okrivljenom. A bogami ni meni. Svakog mi žao, svako tme nervira, malo posla tu ima pa mi je dosadno - sve u svemu sve bih dao da nisam tamo. Negde oko ručka shvatim ja da to suđenje neće biti gotovo istog dana, već da će da potraje i to podugo, i pre no što se sud raspustio za ručak ja skočih na noge i rekoh:
- Uvažena gospođo doktor sudija, ja sutra, nažalost neću moći da dođem... Mislim... nisam znao da će ovo potrajati… imam zakazane druge obaveze...
- Kako to, gospodine doktore, niste znali? Piše u pozivu. Prihvatili ste obavezu! - kaže sudinica ljuta k’o puška.
Vidim ja u pravu je, piše u pozivu, samo ja nisam dobro pročitao, a vidim i da u onoj gunguli sudinici samo još fali da ja pravim probleme. Ipak, ne posustajem:
- Uvažena gospođo doktor sudija, stvarno ne mogu!
A ona: „Gospodine doktore, Vi se svesni da imate zakonsku obavezu i da ću u slučaju da se ne pojavite biti prinuđena da primenim prigodne prinudne mere.
Dakle nema zezanja, vidim još će policiju po mene da šalje i spustim loptu.
Istog popodneva, tokom drugog dela sednice, smislim novi pakleni plan. Već su bila počela da me bole krsta od neudobnog sedenja pa provedem popodne držeći se za leđa i pripremajući se za bekstvo. I pred sam kraj opet se, na iznenađenje svih, javim za reč, ali ovoga puta sa neoborivim argumentima. I kažem:- Uvažena gospođo doktor sudija, znate, ja ne mogu da dođem sutra, iz zdravstvenih razloga. Izvinite, znam da nije lepo, ali jače je od mene...- Kakvi sad zdravstveni razlozi, gospodine doktore? - pita predsednica veća, mnogo, ali mnogo ljuta.
- Uvažena gospođo doktor sudija, devet sati na tvrdoj stolici, to moje telo ne može da izdrži. Sve me boli – kažem i mislim se - Nema tu više šta, uspeo sam, žena protiv ovoga ništa ne može. Pobedio sam!
Gleda ona mene s onog podijuma iz one crne toge, preko onih cvikera, ćuti i razmišlja. A onda, uzdahne, okrene se prema zapisničaru i počinje da diktira – mislim ja – otpusnu listu za mene. Ja likujem, a ona kaže:
- Sud nalaže da se za uvaženog gospodina doktora prevodioca u apoteci na uglu kupi, na račun suda, medicinsko jastuče sa rupom u sredini ne bi li se isti tokom suđenja poštedeo bolova od hemaroida od kojih pati.
Pokušavam tu da kažem nešto al' ne mogu od smeha a i ostali prisutni se kikoću. Sve u svemu shvatim da nema načina da se izvučem i pomirim se sa sudbinom.
Priča ima i nastavak. Jastuče mi nisu nabavili jer sam objasnio da problem nisu šuljevi već leđa ali su mi nabavili presto jednak sudijinom u kome sam presedeo pet dana slušajući tužnu priču o pokušaju ubojstva iz strasti. Kao meksička telenovela. Svega je tu bilo: i krvi i tuče i pucnjave i preljube i strasti i bolesti i ludila i mržnje i ljubavi i interesa i samilosti i zlostavljanja i otmice i pokajanja i pijanstva i plakanja i pucnjave, samo sreće i radosti ni od korova.
Četiri noći sam prespavao u hotelu, odakle sam izlazio samo da se malo prošetam po onoj vukojebini i da kupim veš i košulje za sledeći dan li da donesem oprane iz vešeraja. Toliko za ovo javljanje.