Dolazak članova tročlanog predsedništva BiH u Srbiju je svakako državnički potez Vučića, bez obzira na protokolarne procedure i razloge odsustva predsednika Nikolića. Beogradski susret Vučića i trojice članova predsedništva BiH poslao je snažnu poruku koja jasno glasi:“da Drina više nikada ne bude krvava, da ne bude krvava ni jedna reka ni potok, da ne bude logora, jama i masovnih grobnica.“ Jednostavno, budimo ljudi, razgovarajmo i dogovarajmo se. Koji su dometi i može li se zaista vidljivo krenuti u normalizaciju ili će rečeno ostati samo fraze za datu priliku?
Mislim da je to bila i dobra prilike da se pokrene inicijativa da sami formulišemo i usvajimo zajedničku deklaraciju- rezoluciju o pomirenju, jer pokazalo se da nas drugi uvek mogu posvađati ali se pomiriti možemo jedino sami.
Inače, toliko sam se tog dana nauživao slušajući novinare i razne analitičare i političare u direktnim prenosima i specijalnim emisijam pa i građane na ulici kako govore afirmativno o bratstvu i jedinstvu ,čemu su se koliko do juče ti isti izrugivali.Ispade da je bratstvo i jedinstvo nešto što se podrazumeva i opet je popularno. I sve govore kao, eto, ne moramo se baš kolektivno voleti jer je to “kolektivno” samo frazetina, ali, brate ajde da budemo kolektivno normalni i da se ne mrzimo, da živimo jedni pored drugih kao ljudi. Pustite nacionalizam i šovinizam, od ekonomije se živi, poruka je jučerašnjeg sastanka 1+3 u Beogradu. To je samo dokaz da mas. mediji mogu da kreiraju javno mnenje i mese mase kako hoće. Pa sada zamislimo da se u ovakvom tonu preprave oni zatrovani udžbenici istorije u regionu, da samo mesec dana sve TV stanice uporno promovišu mir, oprost, pomirenje, pa eto nove realnosti. Naravno, i dalje će biti potrebno da svako povede računa o trovačima iz sopstvenih redova. A još kada bi sve tri verske zajednice odlučile da narod mire, a ne propovedaju mržnju, pa eto nas brzo skoro na nivou Skandinavije.
Susret 1+3 u Beogradu protekao je u srdačnoj atmosferi i najavama da se odnosi između dve države konačnu počnu normalizovati. Čak su i shvatili da nas drugi uvek mogu posvađati ali se na kraju posle deset, dvadeset ili trideset godina pomiriti možemo jedino sami, a što pre , to bolje.
Svi učesnici izneli su čvrstu rešenost, a onda to i manifestovali na ulicama Beograda. Ako je to novi početak , neka je sa srećom.
Događaji oko Srebrenice pokazali su još jednom da rezolucija oko koje se svi, pa i sami Englezi, prave Englezi nema svrhe, više šteti nego koristi normalizaciji u regionu.
Rezolucija i medijska halabuka oko nje dovela je i do onog sramotnog događaja u Potočarima kada je jedan broj prisutnih pokušao da fizički ugrozi premijera susedne države. Ružno i tužno.
Upravo je je taj incident pokazao da je krajnje vreme da se uradi nešto pametno, ako pametnih ima, a Vučić je upravo pokazao da se stvari mogu popravljati samo pametnijim delovanjem , a ne takmičenjem u mržnji i primitivizmu. Time je razočarao sve njihove i naše ekstremiste koji su se taman bili poradovali da će Vučić ,nakon što mu se desilo, pozvati te zapenušane na osvetu po receptu iz 90-ih. Razočarao ih je kada je rekao da će, nasuprot i unatoč, još više raditi na pomirenju.
Sporenja oko n-tog nacrta rezolucije o Srebrenici ličilo je na susret ona dva jarca na brvnu i vređa sve žrtve sumanutih ratova na ovim prostorima tokom 20.veka, a naročito žrtve ratova 90-ih.
Prosto je pitanje zašto bošnjački političari ni nakon 20 godina nisu našli za shodno da odaju poštu srpskim žrtvama, zašto Alijin mali ne dođe npr.u Bratunac, a predsednik Srbije je bio u Srebrenici, dokle će bošnjačka elita raspirivati oreol žrtve i nacionalizam, a oni iz RS dozirati svoje nacionalizmom.
Nameće se pitanje šta je V.Britanija htela da postigne rezolucijom o Srebrenici, otkud toliko empatije baš za stradale Muslimane u BiH, a zatvara oči pred ostalim žrtvama u BiH i mnogo masovnijim zločinima u svetu za koje niti predlaže niti usvaja rezolucije.Nisam siguran da bi britanska vlada mogla da objasni suvislo svojim građanima zašto se prave Englezi i naivna kao francuska sobarica.
Ako je nekome zaista stalo do mira i pomirenja u regionu ,onda to neće postići jednom rezolucijom i papagajskim ponavljanjem pojma genocid. Valjda je dovoljno što je Međunarodni sud pravde to ocenio i kvalifikovao, a neki u Srbiji se prave takođe Englezi kao da nisu čuli za tu kvalifikaciju MSP koja nije optužila Srbiju za genocid niti je, srpski narod proglasila genocidnim. Srbija se nije žalila na presudu, znači uvažava presudu. Otuda nije razumna tolika buka i ponavljanje narodu straha da će Srbi biti proglašeni genocidnim, pa neće, neće ni Srbi u RS kao kolektivitet pa nema potrebe da Srbija brani RS od toga.
Međutim, pravo je pitanje zašto se davno „mudre elite“ u regionu ne dozvaše pameti da zajedno sednu i u ime svojih naciona usvoje zajedničku deklaraciju- rezoluciju o pomirenju i osudi zločina i genocida..Dok god sami to ne uradimo i dalje će nam sa strane kao dobronamerno „uteravati“ razne rezolucije i pamet, čas jednima čas drugima.
S druge strane, ne vidim kako Dodik i rukovodstvo Srbije videše da se tom rezolucijom „ceo srpski narod proglašava genocidnim , a RS genocidnom tvorevinom , e da bi je uništili“. Kao negiramo genocid da ne bismo celom srpskom narodu natovarili teret „genocidan narod“, ali pošto „sam užasan zločin“ ne negiramo, ispada da sami sebe proglašavamo „zločinačkim“ narodom? Nigde se ne kaže niti ko normalan smatra sve Srbe odgovornim za Srebrenicu, niti sve Muslimane za masovne zločine nad Srbima 1941.godine, za Crno jezero i krvavu Unu, za Kravice, Bratunac, , ni sve Hrvate za Jasenovac, Jadovno, Gospić, Glinsku crkvu, Koranski most, Pakračku poljanu, Loru ...pa i „Oluju“. Ali takve politike moraju biti osuđene.To treba da se kaže, ali ne u balkanskom smislu „e baš mi je drago što imamo više žrtava da vam možemo reći kako ste veći zločinci“, pa ako nema u ratovima 90-ih onda ćemo namirivati žrtvama iz 2.svetskog rata počev od Podrinja gde su stradali Muslimani, Jasenovca, Jadovna , Gospića i drugih ustaških logora gde su stradali Srbi, pa do Blajburga gde su partizani-Srbi-komunisti pobili „na stotine tisuća mirnih Hrvata“ koji su valjda bili svi članovi Crvenog križa, a biće da su bili pod kukastim.
Nacionalističke floskule kako su svi kao vodili odbrambeni rat i branili se, a svi drugi bili agresori i zločinci ne pije vodu kod ozbiljnog sveta jer, pošteno rečeno, svi su i napadali i branili se, a u ratovima 90-ih sve strane su provodile politiku etničkog čišćenja i sve što nastalo počev od Hrvatske i cele BiH i entiteta je rezultat etničkog čišćenja sa svim gadostima koje to prate.
Inače, logika da su samo srebreničke žrtve žrtve , a Orić heroj takođe ne pije vodu kao ni , s druge strane, upinjanje da nije bio toliko masovan zločin kada svi znaju kako su autobusi iz Šapca i Loznice angažovani za masovno odvoženje nepoželjnih. I da se ne lažemo , tim pre što svi mi „znamo nas“ međusobno, zna se ko je šta uradio i naredio, kao što se zna i šta je bilo u Bratuncu, Kravicama, Kazanima, Sarajevu itd.
Samo sveobuhvatna rezolucija koja osuđuje sve zločine počinjene na verskoj i nacionalnoj osnovi , uz isticanje upravo primera iz celog 20.veka, sa raspoloživim brojkama kao ilustracijom zločina i grenocida, a ne povodom za revanšizam, i, što ne reći istinu , istinu bez ono “da , ali”,
da je u 2.svetskom ratu u zločinima i genocidu nastradalo preko 600.000 Srba, a u ratovima 90-ih preko 60.000 Muslimana, preko 30.000 Srba, oko 20.000 Hrvata i oko 14.000 Albanaca, Dakle, pošto genocid ne zastareva, a kao što vidimo na našim prostorima ih je bilo uglavnom u funkciji etničkog čišćenja, - desio se strašan genocid na prostoru Hrvatske i BiH, ali i u Podrinju tokom 2.svetskog rata, zašto ne objediniti sve to u Rezoluciju o pomirenju u regionu, da se zna i da uđe u udžbenike. Niko ne traži niti tera sadašnju generaciju ljudi u Hrvatskoj , BiH,CG, Srbiji i drugde da se samoproglase krivim ali su moralno, istorijski i politički odgovorni da se svim sredstvima suprostave negiranju zločina od najmanjih do onih najvećih razmera i genocida.
Potrebno je samo dobra volja i civilizacijski pristup elita da se sastanu i budu ljudi pa osude zločince iz svojih redova i izraze empatiju prema svim žrtvama. Prema tome, umesto primitivnih nacionalističkih lamentiranja ko je koga više pobio, na kojoj strani je više žrtava, koliko puta se pominje reč genocid, svako se treba ljudski postideti za onoliko koliko je zla u njegovo ime počinjeno, od zločinaca ne praviti heroje već upravo progovoriti o njima kao zločincima i distancirati se od njih.
Treba svako da kaže istinu o „svojima“, iznese tačne podatke i onda zajedničkom rezolucijom to osude kao mračan relikt prošlosti, uz obavezu da se nikada ne ponovi i da istina i nepristrasno prikazivanje bude u svim udžbenicima u regionu. Na tim osnovama vaspitavati i odgajati zdrave mlade naraštaje, jer ovako ih samo trujemo i pripremamo za neke nove ratove.
Ukoliko elite tako ne postupe onda će i dalje samo da tupe, a nikakve rezolucije neće pomoći ni njima, ni narodu, ni regionu da se iz nacionalističko-šovinističke iščašenosti vrati u normalu.